Stvarnost

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Posredovana stvarnost

Stvarnost ili zbilja je je zbir ili agregat svega što je stvarno ili postoji unutar sistema, za razliku od onoga što je samo imaginarno. Termin se takođe koristi da se odnosi na ontološki status stvari, ukazujući na njihovo postojanje.[1] U fizičkom smislu, stvarnost je ukupnost sistema, poznatog i nepoznatog.[2]

Stvarnost se različito tumači u nauci, filozofiji, teologiji i sl. Filozofska pitanja o prirodi stvarnosti ili postojanja ili bića razmatraju se u okviru ontologije, koja je glavna grana metafizike u zapadnoj filozofskoj tradiciji. Ontološka pitanja također su prisutna u različitim granama filozofije, uključujući filozofiju nauke, filozofiju religije, filozofiju matematike i filozofsku logiku. To uključuje pitanja o tome da li su samo fizički objekti stvarni (tj. fizikalizam), da li je stvarnost u osnovi nematerijalna (npr. idealizam), da li postoje hipotetski neuočljivi entiteti postavljeni naučnim teorijama, postoji li 'Bog', postoje li brojevi i drugi apstraktni objekti i postoje li mogući svjetovi. Epistemologija se bavi onim što se može znati ili zaključiti kao vjerovatno i kako, pri čemu se u modernom svijetu naglasak stavlja na razum, empirijske dokaze i nauku kao izvore i metode za određivanje ili istraživanje stvarnosti.

Fizika obično govori o stvarnosti kao cjelokupnosti pojava. Filozofija i psihologija radije govore o fizičkoj stvarnosti i o unutrašnjoj, psihičkoj ili mentalnoj stvarnosti (predstave, misli, sjećanja, snovi), kao i o društveno-političkoj i kulturnoj stvarnosti koja počiva na interakciji ova dva vida stvarnosti. Teologija i ontologija govore o biću kao jedinoj stvarnosti koja postoji.

Povezani koncepti[uredi | uredi izvor]

Pogledi na svijet i teorije[uredi | uredi izvor]

Uobičajena kolokvijalna upotreba bi realnost značila "percepcije, uvjerenja i stavovi prema stvarnosti", kao u "Moja stvarnost nije vaša stvarnost". Ovo se često koristi samo kao kolokvijalizam koji ukazuje na to da se strane u razgovoru slažu, ili bi trebalo da se slože, da se ne prepiru oko duboko različitih koncepcija onoga što je stvarno. Na primjer, u vjerskoj raspravi između prijatelja, neko bi mogao reći: "Možda se ne slažete, ali u mojoj stvarnosti, svi idu u raj."

Stvarnost se može definirati na način koji je povezuje sa svjetonazorima ili njihovim dijelovima (konceptualni okviri): Stvarnost je ukupnost svih stvari, struktura (stvarnih i konceptualnih), događaja (prošlosti i sadašnjosti) i pojava, bilo da se mogu posmatrati ili ne. To je ono što pogled na svijet (bilo da je zasnovan na individualnom ili zajedničkom ljudskom iskustvu) na kraju pokušava opisati ili mapirati.

Određene ideje iz fizike, filozofije, sociologije, književne kritike i drugih oblasti oblikuju različite teorije stvarnosti. Jedno od takvih uvjerenja je da jednostavno i doslovno ne postoji stvarnost izvan percepcija ili uvjerenja koje svi imamo o stvarnosti. Takvi stavovi su sažeti u popularnoj izjavi „Percepcija je stvarnost“ ili „Život je način na koji percipiraš stvarnost“ ili „stvarnost je ono sa čim se možeš izvući“ (Robert Anton Wilson), i ukazuju na antirealizam – tj. gledište da ne postoji objektivna realnost, bila ona eksplicitno priznata ili ne.

Mnogi koncepti nauke i filozofije se često definišu kulturno i društveno. Ovu ideju je razradio Thomas Kuhn u svojoj knjizi Struktura naučnih revolucija (1962). Društvena konstrukcija stvarnosti, knjiga o sociologiji znanja koju su napisali Peter L. Berger i Thomas Luckmann, objavljena je 1966. godine. Objašnjava kako se znanje stiče i koristi za razumijevanje stvarnosti. Od svih realnosti, realnost svakodnevnog života je najvažnija jer naša svijest zahtijeva da budemo potpuno svjesni i pažljivi prema iskustvu svakodnevnog života.

A priori i a posteriori[uredi | uredi izvor]

A priori ("od ranije") i a posteriori ("od kasnije") su latinske fraze koje se koriste u filozofiji za razlikovanje tipova znanja, opravdanja ili argumenata oslanjajući se na empirijski dokaz ili iskustvo. A priori znanje je nezavisno od trenutnog iskustva (npr. kao dio novog studija). Primjeri uključuju matematiku,[3] tautologije i dedukciju iz čistog razuma.[i] A posteriori znanje zavisi od empirijskih dokaza. Primjeri uključuju većinu oblasti nauke i aspekte ličnog znanja.

Zapadna filozofija[uredi | uredi izvor]

Filozofija se bavi sa dva različita aspekta stvarnosti: prirodom same stvarnosti i odnosom između uma (kao i jezika i kulture) i stvarnosti.

S jedne strane, ontologija je proučavanje bića, a centralna tema polja je različito oblikovana u terminima bića, postojanja, „onoga što jeste“ i stvarnosti. Zadatak u ontologiji je da opiše najopštije kategorije stvarnosti i kako su one međusobno povezane. Ako bi filozof želio ponuditi pozitivnu definiciju pojma "stvarnost", to bi bilo učinjeno pod ovom temom. Kao što je gore objašnjeno, neki filozofi prave razliku između stvarnosti i postojanja. U stvari, mnogi analitički filozofi danas teže izbjegavanju pojmova "stvarno" i "stvarnost" u raspravi o ontološkim pitanjima. Ali za one koji bi tretirali "je stvarno" na isti način na koji tretiraju "postoji", jedno od vodećih pitanja analitičke filozofije bilo je da li je postojanje (ili stvarnost) svojstvo objekata. Analitički filozofi široko smatraju da to uopće nije svojstvo, iako je ovo gledište u posljednjih nekoliko decenija izgubilo tlo pod nogama.

S druge strane, posebno u raspravama o objektivnosti koje imaju svoje utemeljenje i u metafizici i u epistemologiji, filozofske rasprave o "stvarnosti" često se tiču načina na koji stvarnost na neki način zavisi ili nije na neki način (ili, da koristimo žargon, "izgrađen" od) mentalnih i kulturnih faktora kao što su percepcije, vjerovanja i druga mentalna stanja, kao i kulturni artefakti, kao što su religije i politički pokreti, sve do nejasnog pojma zajedničkog kulturnog pogleda na svijet, ili Weltanschauunga .

Stav da postoji stvarnost nezavisna od bilo kakvih uvjerenja, percepcija, itd., naziva se realizam. Konkretnije, filozofi govore o "realizmu" o ovome i onom, kao što je realizam o univerzalijama ili realizmu o vanjskom svijetu. Općenito, tamo gdje se može identificirati bilo koja klasa predmeta, za čije postojanje ili bitne karakteristike se kaže da ne zavise od percepcija, vjerovanja, jezika ili bilo kojeg drugog ljudskog artifakta, može se govoriti o "realizmu" o tom objektu.

Može se govoriti i o antirealizmu o istim objektima. Antirealizam je najnoviji u dugom nizu termina za stavove suprotstavljene realizmu. Možda je prvi bio idealizam, tako nazvan zato što je rečeno da je stvarnost u umu, ili proizvod naših ideja. Berklijanski idealizam je pogled, koje zastupa irski empirista George Berkeley, da su objekti percepcije zapravo ideje u umu. U ovom pogledu, neko bi mogao biti u iskušenju da kaže da je stvarnost "mentalni konstrukt"; ovo, međutim, nije sasvim tačno, jer, po Berkeleyjevom mišljenju, perceptivne ideje stvara i koordinira Bog. Do 20. vijeka, pogledi slični Berklijevim nazvani su fenomenalizmom. Fenomenalizam se razlikuje od berklijevskog idealizma prvenstveno po tome što je Berkeley vjerovao da umovi, ili duše, nisu samo ideje niti da se sastoje od ideja, dok su varijante fenomenalizma, kao što je onaj koji zastupa Russell, težile da idu dalje i kažu da je sam um samo zbirka percepcija, sjećanja, itd., i da nema uma ili duše iznad i iznad takvih mentalnih događaja. Konačno, antirealizam je postao moderan izraz za svako gledište koje je smatralo da postojanje nekog objekta zavisi od uma ili kulturnih artifakata. Stav da je takozvani vanjski svijet zapravo samo društveni, ili kulturni, artifakt, nazvan socijalni konstrukcionizam, jedna je vrsta antirealizma. Kulturni relativizam je stav da društvena pitanja kao što je moral nisu apsolutna, već barem djelomično kulturni artifakt.

Teorija korespondencije znanja o onome što postoji tvrdi da "istinsko" znanje o stvarnosti predstavlja tačnu korespondenciju izjava i slika stvarnosti sa stvarnom stvarnošću koju izjave ili slike pokušavaju da predstave. Na primjer, naučna metoda može potvrditi da je izjava istinita na osnovu vidljivih dokaza da stvar postoji. Mnogi ljudi mogu pokazati na Rocky Mountains i reći da ovaj planinski lanac postoji, i nastavlja postojati čak i ako ga niko ne posmatra ili ne daje izjave o njemu.

Biće[uredi | uredi izvor]

Priroda bića je trajna tema u metafizici. Na primer, Parmenid je učio da je stvarnost jedno nepromenljivo biće, dok je Heraklit pisao da sve stvari teku. Filozof iz 20. vijeka Heidegger je smatrao da su prethodni filozofi izgubili iz vida pitanje bića (qua Being) u korist pitanja bića (postojećih stvari), tako da je bio potreban povratak na Parmenidov pristup. Ontološki katalog je pokušaj da se nabroje fundamentalni sastojci stvarnosti. Pitanje da li je postojanje predikat ili ne raspravlja se od ranog modernog perioda, ne samo u vezi s ontološkim argumentom za postojanje Boga. Postojanje, to nešto jeste, suprotstavljeno je suštini, pitanju šta je nešto. Budući da se postojanje bez suštine čini praznim, filozofi poput Hegela ga povezuju s ništavilom. Nihilizam predstavlja krajnje negativan pogled na biće, a apsolutni pozitivan.

Percepcija[uredi | uredi izvor]

Pitanje direktnog ili "naivnog" realizma, za razliku od indirektnog ili "reprezentativnog" realizma, javlja se u filozofiji percepcije i uma iz rasprave o prirodi svjesnog iskustva;[4][5] epistemološko pitanje o epistemološkom pitanju da li je svijet koji vidimo oko sebe sam stvarni svijet ili samo interna perceptivna kopija tog svijeta stvorena neuronskim procesima u našem mozgu. Naivni realizam je poznat kao direktni realizam kada se razvija da se suprotstavi indirektnom ili reprezentativnom realizmu, takođe poznatom kao epistemološki dualizam,[6] filozofski stav da naše svjesno iskustvo nije samog stvarnog svijeta, već unutrašnje reprezentacije, minijaturne virtualne stvarnosti. replika sveta.

Timothy Leary je skovao utjecajan termin Reality Tunnel, pod kojim misli na vrstu reprezentativnog realizma. Teorija kaže da, uz podsvjesni set mentalnih filtera formiranih iz njihovih uvjerenja i iskustava, svaki pojedinac različito tumači isti svijet, pa je stoga "Istina u oku promatrača". Njegove ideje su uticale na rad njegovog prijatelja Roberta Antona Wilsona.

Apstraktni objekti i matematika[uredi | uredi izvor]

Status apstraktnih entiteta, posebno brojeva, tema je rasprave u matematici.

U filozofiji matematike, najpoznatiji oblik realizma o brojevima je platonovski realizam, koji im daje apstraktno, nematerijalno postojanje. Drugi oblici realizma poistovjećuju matematiku sa konkretnim fizičkim univerzumom.

Antirealistički stavovi uključuju formalizam i fikcionalizam.

Neki pristupi su selektivno realistični u pogledu nekih matematičkih objekata, ali ne i drugih. Finitizam odbacuje beskonačne količine. Ultrafinitizam prihvata konačne količine do određene količine. Konstruktivizam i intuicionizam su realistični u pogledu objekata koji se mogu eksplicitno konstruisati, ali odbijaju upotrebu principa isključene sredine za dokaz postojanja putem reductio ad absurdum.

Tradicionalna debata se fokusirala na to da li je pored fizičkog (osjetnog, konkretnog) svijeta postojalo apstraktno (nematerijalno, razumljivo) carstvo brojeva. Nedavni razvoj je hipoteza matematičkog univerzuma, teorija da postoji samo matematički svijet, s tim da je konačni, fizički svijet iluzija unutar njega.

Ekstremni oblik realizma o matematici je hipoteza matematičkog multiverzuma koju je postavio Max Tegmark. Tegmarkov jedini postulat je: Sve strukture koje postoje matematički postoje i fizički. Odnosno, u smislu da će "u tim [svijetovima] dovoljno složenim da sadrže samosvjesne podstrukture [oni] sebe subjektivno percipiraju kao postojeće u fizički 'stvarnom' svijetu".[7][8] Hipoteza sugeriše da bi se svijetovi koji odgovaraju različitim skupovima početnih uslova, fizičkih konstanti ili potpuno različitih jednačina trebali smatrati stvarnim. Teorija se može smatrati oblikom platonizma po tome što postavlja postojanje matematičkih entiteta, ali se može smatrati i matematičkim monizmom u tome što poriče da bilo šta postoji osim matematičkih objekata.

Svojstva[uredi | uredi izvor]

Problem univerzalija je drevni problem u metafizici o tome da li univerzalije postoje. Univerzale su opšti ili apstraktni kvaliteti, karakteristike, svojstva, vrste ili odnosi, kao što su muško/žensko, čvrsta/tečnost/gas ili određena boja,[9] koji se mogu predskazati pojedincima ili pojedinostima ili da pojedinci ili pojedinosti mogu biti na primjer, Skotu, Patu i Krisu je zajednička univerzalna kvaliteta da budu ljudi ili ljudskost.

Realistička škola tvrdi da su univerzalije stvarne – one postoje i razlikuju se od pojedinosti koje ih instanciraju. Postoje različiti oblici realizma. Dva glavna oblika su platonovski realizam i aristotelovski realizam.[10] Platonski realizam je gledište da su univerzalije stvarni entiteti i da postoje neovisno o pojedinostima. Aristotelovski realizam, s druge strane, je gledište da su univerzalije stvarni entiteti, ali njihovo postojanje ovisi o pojedinostima koje ih opisuju.

Nominalizam i konceptualizam su glavni oblici antirealizma o univerzalijama.

Vrijeme i prostor[uredi | uredi izvor]

Tradicionalna realistička pozicija u ontologiji je da vrijeme i prostor egzistiraju odvojeno od ljudskog uma. Idealisti poriču ili sumnjaju u postojanje objekata nezavisnih od uma. Neki antirealisti čija je ontološka pozicija da objekti izvan uma postoje, ipak sumnjaju u nezavisno postojanje vremena i prostora.

Kant je u Kritici čistog razuma opisao vrijeme kao apriorni pojam koji nam, zajedno s drugim apriornim pojmovima kao što je prostor, omogućava da shvatimo osjetilno iskustvo. Kant poriče da su prostor ili vrijeme supstancija, entiteti sami po sebi ili naučeni iskustvom; on radije smatra da su oba elementi sistematskog okvira koji koristimo za strukturiranje našeg iskustva. Prostorna mjerenja se koriste za kvantifikaciju koliko su udaljeni objekti, a vremenska mjerenja se koriste za kvantitativno upoređivanje intervala između (ili trajanja) događaja. Iako se prostor i vrijeme smatraju transcendentalno idealnim u tom smislu, oni su i empirijski stvarni, tj. nisu puke iluzije.

Idealistički pisci kao što je J. M. E. McTaggart u knjizi The Unreality of Time su tvrdili da je vrijeme iluzija.

Osim što se razlikuju u pogledu stvarnosti vremena u cjelini, metafizičke teorije vremena mogu se razlikovati u pripisivanju stvarnosti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zasebno.

Prezentizam smatra da su prošlost i budućnost nestvarne, a stvarna je samo sadašnjost koja se stalno mijenja. Teorija blok univerzuma, poznata i kao Eternalizam, smatra da su prošlost, sadašnjost i budućnost stvarni, ali je protok vremena iluzija. Često se kaže da ima naučnu osnovu u relativnosti. Teorija univerzuma rastućeg bloka smatra da su prošlost i sadašnjost stvarne, ali budućnost nije. Vrijeme i srodni koncepti procesa i evolucije su centralni za metafiziku izgradnje sistema A. N. Whiteheada i Charlesa Hartshornea.

Mogući svijetovi[uredi | uredi izvor]

Termin "mogući svijet" seže u Leibnizovu teoriju mogućih svjetova, korištenu za analizu nužnosti, mogućnosti i sličnih modalnih pojmova. Modalni realizam je gledište, koje je posebno zastupao David Kellogg Lewis, da su svi mogući svjetovi stvarni koliko i stvarni svijet. Ukratko: stvarni svijet se smatra samo jednim među beskonačnim skupom logički mogućih svjetova, od kojih su neki "bliži" stvarnom svijetu, a neki udaljeniji. Drugi teoretičari mogu koristiti okvir Mogućeg svijeta da izraze i istraže probleme bez da se ontološki posvete tome. Teorija mogućeg svijeta povezana je s aletičkom logikom: prijedlog je neophodan ako je istinit u svim mogućim svjetovima, a moguć ako je istinit u barem jednom. Tumačenje kvantne mehanike u mnogim svjetovima je slična ideja u nauci.

Teorija svega i filozofija[uredi | uredi izvor]

Često se raspravlja o filozofskim implikacijama fizičkog Teorije svega. Na primjer, ako je filozofski fizikalizam istinit, fizički Teorija svega će se poklopiti s filozofskom teorijom svega.

Stil "izgradnje sistema" metafizike pokušava da odgovori na sva važna pitanja na koherentan način, pružajući potpunu sliku svijeta. Za Platona i Aristotela bi se moglo reći da su rani primjeri sveobuhvatnih sistema. U ranom modernom periodu (17. i 18. vijek), sistemograditeljski obim filozofije često se vezuje za racionalistički metod filozofije, odnosno tehniku dedukcije prirode sveta čistim apriornim razumom. Primjeri iz ranog modernog perioda uključuju Lajbnicovu monadologiju, Descartesov dualizam, Spinozin monizam. Hegelov apsolutni idealizam i Whiteheadova filozofija procesa bili su kasniji sistemi.

Drugi filozofi ne vjeruju da njegove tehnike mogu ciljati tako visoko. Neki naučnici misle da je za Teoriju svega potreban više matematički pristup nego filozofija, na primjer Stephen Hawking je napisao u Kratkoj historiji vremena da čak i da imamo Teoriju svega, to bi nužno bio skup jednačina. Napisao je: "Šta je to što unosi vatru u jednačine i stvara univerzum koji one mogu opisati?"[11]

Fenomenologija[uredi | uredi izvor]

Na mnogo širem i subjektivnijem nivou, privatna iskustva, radoznalost, ispitivanje i selektivnost uključena u ličnu interpretaciju događaja oblikuju stvarnost koju vidi jedna i samo jedna osoba[12] i stoga se naziva fenomenološkom. Iako ovaj oblik stvarnosti može biti zajednički i drugima, ponekad može biti i toliko jedinstven za sebe da ga niko drugi nikada ne doživi ili složi. Veliki dio iskustva koje se smatra duhovnim događa se na ovom nivou stvarnosti. Fenomenologija je filozofska metoda koju su ranih godina dvadesetog vijeka razvili Edmund Huserl i krug sljedbenika na univerzitetima u Getingenu i Minhenu u Njemačkoj. Nakon toga, fenomenološkim temama su se bavili filozofi u Francuskoj, Sjedinjenim Državama i drugdje, često u kontekstima koji su bili daleko od Huserlovih djela. Reč fenomenologija dolazi od grčkog phainómenon, što znači „ono što se pojavljuje“, i lógos, što znači „proučavanje“. U Huserlovoj koncepciji, fenomenologija se prvenstveno bavi stvaranjem struktura svijesti i fenomena koji se pojavljuju u činovima svijesti, objektima sistematske refleksije i analize. Takvo razmišljanje trebalo je da se odvija sa veoma modifikovane tačke gledišta "prve osobe", proučavajući fenomene ne onako kako se oni čine "mojoj" svijesti, već bilo kojoj svijesti. Husserl je vjerovao da bi fenomenologija na taj način mogla pružiti čvrstu osnovu za svo ljudsko znanje, uključujući i naučna znanja, i mogla uspostaviti filozofiju kao "rigoroznu nauku".[13] Husserlovu koncepciju fenomenologije također su kritikovali i razvijali njegov učenik i asistent Martin Heidegger, egzistencijalisti poput Mauricea Merleau-Pontyja i Jean-Paul Sartrea, te drugi filozofi, kao što su Paul Ricoeur, Emmanuel Levinas i Dietrich von Hildebrand.[14]

Skeptičke hipoteze[uredi | uredi izvor]

Skeptičke hipoteze u filozofiji sugerišu da bi stvarnost mogla biti vrlo različita od onoga što mislimo da jeste; ili barem da ne možemo dokazati da nije. Primjeri uključuju:

Hipoteza "Mozak u bačvi" je data u naučnim terminima. Pretpostavlja se da bi neko mogao biti bestjelesni mozak koji se održava na životu u bačvi i koji se hrani lažnim senzornim signalima. Ova hipoteza je povezana sa hipotezom Matrix u nastavku.

„Argument iz snova“ Descartesa i Zhuangzija pretpostavlja da se stvarnost ne može razlikovati od sna. Descartesov Zli demon je biće „koliko je pametno i varljivo toliko i moćno, koje je uložilo sav svoj napor da me obmane.“

Hipoteza od pet minuta (ili hipoteza omfalosa ili prošlog četvrtka) sugeriše da je svijet stvoren nedavno zajedno sa zapisima i tragovima koji ukazuju na veću starost.

Matrična hipoteza ili hipoteza simulirane stvarnosti sugerišu da bismo mogli biti unutar računarske simulacije ili virtualne stvarnosti. Povezane hipoteze takođe mogu uključivati simulacije sa signalima koji omogućavaju vrstama koje žive u virtuelnoj ili simuliranoj stvarnosti da percipiraju vanjsku stvarnost.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "reality | Definition of reality in English by Oxford Dictionaries". Oxford Dictionaries | English. Arhivirano s originala, 26. 9. 2016. Pristupljeno 28. 10. 2017.
  2. ^ Saridakis E. (2016). "Information, reality, and modern physics". International Studies in the Philosophy of Science. 30 (4): 327–341. doi:10.1080/02698595.2017.1331980. S2CID 126411165.
  3. ^ Bird 1995, p. 439.
  4. ^ Lehar, Steve. (2000). The Function of Conscious Experience: An Analogical Paradigm of Perception and Behavior Arhivirano 21. 10. 2015. na Wayback Machine, Consciousness and Cognition.
  5. ^ Lehar, Steve. (2000). Naïve Realism in Contemporary Philosophy Arhivirano 11. 8. 2012. na Wayback Machine, The Function of Conscious Experience.
  6. ^ Lehar, Steve. Representationalism Arhivirano 5. 9. 2012. na Wayback Machine
  7. ^ Tegmark, Max (februar 2008). "The Mathematical Universe". Foundations of Physics. 38 (2): 101–150. arXiv:0704.0646. Bibcode:2008FoPh...38..101T. doi:10.1007/s10701-007-9186-9. S2CID 9890455.
  8. ^ Tegmark (1998), str. 1.
  9. ^ Loux, Michael J. (2001). "The Problem of Universals" in Metaphysics: Contemporary Readings, Michael J. Loux (ed.), N.Y.: Routledge, str. 3–13, p. 4
  10. ^ Price, H. H. (1953). "Universals and Resemblance", Ch. 1 of Thinking and Experience, Hutchinson's University Library, among others, sometimes uses such Latin terms
  11. ^ Artigas, The Mind of the Universe, str.123
  12. ^ Present-time consciousness Francisco J. Varela Journal of Consciousness Studies 6 (2-3):111-140 (1999)
  13. ^ Joseph Kockelmans (2001). Edmund Husserl's phenomenology (2 izd.). Purdue University Press. str. 311–314. ISBN 1-55753-050-5.
  14. ^ Steven Galt Crowell (2001). Husserl, Heidegger, and the space of meaning: paths toward transcendental phenomenology. Northwestern University Press. str. 160. ISBN 0-8101-1805-X.

Bilješke[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Galen Strawson je izjavio da je a priori argument u kojem "možete vidjeti da jeistina dok samo ležite na krevetu. Ne morate ustati iz kreveta i izađi napolje i ispitati kako stvari stoje u fizičkom svijetu. Ne morate da se bavite naukom." (Sommers 2003)

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]


Discourse-into-the-night.jpg Nedovršeni članak Stvarnost koji govori o filozofiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Stvarnost&oldid=3483210"