Martin Heidegger

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Martin Heidegger

Martin Heidegger (Meßkirch, 26. septembar 1889 – Freiburg im Breisgau, 26. maj 1976) jedan je od najutjecajnijih njemačkih filozofa[1] 20. vijeka, koji je najpoznatiji po doprinosima fenomenologiji, hermeneutici i egzistencijalizmu. Bio je naširoko kritikovan zbog podrške Nacističkoj stranci nakon njegovog izbora za rektora Univerziteta u Frajburgu 1933. godine, a bilo je i kontroverzi o odnosu između njegove filozofije i nacizma.[2][3]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rodna kuća u Meßkirchu, gdje je Heidegger odrastao
Grob Martina Heideggera u Meßkirchu

Rođen je 26. septembra 1889 u Meßkirchu u Njemačkoj. Studira prvo teologiju, a zatim filozofiju u Freiburgu. Poslije habilitacije 1915. godine radi kao asistent Husserla. U to vrijeme se približava i fenomenologiji Husserla koja tada otvara novu perspektivu za filozofiju kao nauku. Od 1923. do 1927. Heidegger radi kao vanredni profesor filozofije u Marburgu. 1927. godine publicira svoje prvo veliko djelo, "Bitak i vrijeme" (Sein und Zeit), koje ima veliki utjecaj. Iste godine ga pozivaju u službu redovnog profesora u Freiburgu, kao sljedbenika Husserla.

1933. Heidegger postaje član NSDAP-a i iste godine rektor univerziteta. U svojoj funkciji kao rektor suprotstavlja se uspješno nacističkom pokušaju spaljivanja nepoželjnjih knjiga univerziteta, ali poslije kratkog vremena ipak odustaje od tog položaja i posvećuje se isključivo funkciji profesora. Heidegger se u to vrijeme identificira sa ideologijom nacizma i govori o "unutrašnjoj istini i veličini ovog pokreta". Sama činjenica da se nikada nije distancirao ili osudio nacizam do danas je tema diskusije o tome dali se kod Heideggerovog angažmana radilo o ličnoj greški ili i njegova filozofija vodi u nacizam.

Poslije rata Heideggeru se zabranjuje dalji rad od strane francuske administracije. Poslije emeritacije 1951 Heidegger i dalje radi, objavljuje tekstove i daje intervijue sve do smrti 28. Maja 1976.

Fundamentalna ontologija[uredi | uredi izvor]

Pitanje bića[uredi | uredi izvor]

Heideggerovo glavno pitanje se vrti oko onoga što bi se u naš jezik moglo prevesti kao Biće. Ne kao "ovo" ili "ono" biće nego kao apstraktna nominalizacija glagola biti, koja služi da bi se govorilo o onome što je svemu što jeste zajedničko, to jeste, što ga čini takvim. Već ovdje, kod mnogih kritičara, dolazi do nerazumijevanja važnosti razlike između bića (Seiendes), i onoga što ga čini takvim, njegovog smisla, bitka (Sein). A sam bitak bića nije neko drugo biće. Heidegger je kasnije, da bi spriječio nesporazume, pokušavao još više da naglasi tu razliku, time što je Sein pisao sa y (Seyn). Ovaj fundirajući odnos, u kojem jedno uslovljava drugo i time ne može biti isto što i drugo, se naziva "ontološka razlika", za razliku od "ontičke razlika", tj. odnosa između bića.

Da-sein i smisao bića[uredi | uredi izvor]

Da-sein je Heideggerov pojam za čovjeka i jedan od centralnih pojmova u njegovoj filozofiji. U naš jezik se može prevesti sa terminom "bivstvovanje" ili "biti-tu". To je "ono što sam ja oduvijek", znači način tipično ljudskog bivstvovanja. Samo čovjek ima odnos prema bivstvujućem (Seiendes) i samo čovjek može postaviti pitanje bića. "Biti-tu" podrazumijeva imati određeno preontološko razumjevanje bića. Tako Heidegger i prekida sa tradicionalnom filozofijom za koju je polazna tačka bila uvijek kategorija čovjeka, a ne njegov odnos prema biću. Upravo zbog tog odnosa je "biti-tu" ono bivstvujuće koje je i predestinirano za analizu, putem koje Heidegger u svom djelu Bitak i vrijeme (1927. želi doći i do smisla bića. Taj projekat međutim ostaje nedovršen. Biće i vrijeme sadrži samo analizu Daseina i time ostaje fragment. Ipak i u toj analizi Heidegger razvija pojam "brige" (Sorge) kao smisao Daseina. Vrijeme se ispostavlja horizontom razumijevanja bitka i time je bitak sam vremenit. Bitak i vrijeme je vjerovatno najutjecajnije djelo 20. vijeka.

Aletheia[uredi | uredi izvor]

Aletheia je grčka riječ i prevodi se kao "istina", "stvarnost" i "nesakrivenost". Heidegger pomoću ovog pojma tumači istinu kao nesakrivenost i razotkrivanje bitka. Taj, kroz historiju zaboravljeni horizont istine Heidegger želi ponovo otkriti...

Djelo[uredi | uredi izvor]

Interpretacija umjetničkog djela se kod Heideggera koncentriše na pojam djela, u kojem se "događa istina", to jeste, "sebe u djelo postavljanje istine bitka". Drugim riječima, kroz umjetnost se istina događa i otvara rasvjetu ("Lichtung") bitka. Ljepota je način na koji se istina prikazuje.

Kritika modernizma[uredi | uredi izvor]

Tehnika[uredi | uredi izvor]

Utjecaj[uredi | uredi izvor]

Heidegger je iza sebe ostavio nezanemariv utjecaj na filozofiju. Ne samo direktno na egzistencijalizam i hermenetiku, nego i na širokim poljima teorije umjetnosti, historije, antropologije, teologije i metafizike.

Heidegger i Nacistička partija[uredi | uredi izvor]

Rektorat[uredi | uredi izvor]

Adolf Hitler je položio zakletvu kao kancelar Njemačke 30. januara 1933. Heidegger je izabran za rektora Univerziteta u Frajburgu 21. aprila 1933., a tu funkciju je preuzeo sljedećeg dana. 1. maja se pridružio Nacističkoj partiji.

Dana 27. maja 1933., Heidegger je održao svoju inauguraciju Rektoratsrede ("Samopotvrđivanje njemačkog univerziteta"), u sali ukrašenoj svastikama, uz prisustvo članova Sturmabteilunga i istaknutih funkcionera Nacističke partije.[4]

Njegov rektorski mandat je od samog početka bio pun poteškoća. Neki nacistički zvaničnici za obrazovanje su ga smatrali rivalom, dok su drugi smatrali njegove napore komičnim. Neki od Heideggerovih kolega nacista također su ismijavali njegove filozofske spise kao besmislice. Konačno je ponudio ostavku na mjesto rektora 23. aprila 1934. i ona je prihvaćena 27. aprila. Heidegger je ostao član fakulteta i Nacističke partije do kraja rata.[5]

Historičar filozofije Hans Sluga napisao je:

Iako je kao rektor spriječio studente da ističu antisemitski plakat na ulazu u univerzitet i drže zapaljenu knjigu, održavao je bliske kontakte sa nacističkim studentskim vođama i jasno im dao signal da saosjeća sa njihovim aktivizmom.[6]Hans Sluga, Heidegger's Crisis: Philosophy and Politics in Nazi Germany (Cambridge, Massachusetts, & London: Harvard University Press, 1993), str. 149.Greška kod citiranja: Početna oznaka <ref> nije ispravno oblikovana ili sadrži neispravan naziv

Heidegger je 1945. pisao o svom rektorskom mandatu, dajući tekst svom sinu Hermannu; objavljeno je 1983:

Rektorat je bio pokušaj da se u pokretu koji je došao na vlast, pored svih njegovih nedostataka i grubosti, vidi nešto što je mnogo dalekosežnije i što bi možda jednog dana moglo dovesti do koncentracije na zapadnjačku historijsku suštinu Njemaca. Ni na koji način se ne može poreći da sam u to vrijeme vjerovao u takve mogućnosti i iz tog razloga se odrekao stvarnog poziva razmišljanja u korist djelotvornosti u službenom svojstvu. Ni na koji način se neće umanjiti ono što je uzrokovano mojom vlastitom neadekvatnošću na funkciji. Ali ovi pogledi ne obuhvataju ono što je bitno i što me je potaknulo da prihvatim rektorat.[7]

Husserlov tretman[uredi | uredi izvor]

Od 1917. godine, njemačko-jevrejski filozof Edmund Husserl zagovarao je Heideggerov rad i pomogao Heideggeru da ga naslijedi na katedri za filozofiju na Univerzitetu u Frajburgu 1928. godine.[8]

6. aprila 1933., gaulajter pokrajine Baden, Robert Wagner, suspendovao je sve jevrejske javne službenike, uključujući aktivne i penzionisane službwnika na fakultetima Univerziteta u Frajburgu. Heideggerov prethodnik kao rektor službeno je obavijestio Husserla o svom "prisilnom odsustvu" 14. aprila 1933.

Heidegger je postao rektor Univerziteta u Frajburgu 22. aprila 1933. Sljedeće sedmice nacionalni zakon Rajha od 28. aprila 1933. zamijenio je dekret Rajhskomesara Wagnera. Zakon Rajha zahtijevao je otpuštanje jevrejskih profesora s njemačkih univerziteta, uključujući i one, poput Huserla, koji su prešli na kršćanstvo. Ukidanje akademskih privilegija penzionisanog profesora Husserla, nije izazvalo nikakvu konkretnu reakciju s Heideggerove strane.[160][9]

Heidegger je do tada prekinuo kontakt sa Husserlom, osim preko posrednika. Heidegger je kasnije tvrdio da je njegov odnos sa Husserlom već postao zategnut nakon što se Husserl javno "obračunao" sa Heideggerom i Max Niemeyerom početkom 1930-ih.[10]

Heidegger nije prisustvovao kremaciji svog bivšeg mentora 1938. Potom 1941., pod pritiskom izdavača Maxa Niemeyera, Heidegger je uklonio posvetu Husserlu iz Bića i vremena (vraćena u poslijeratnim izdanjima).[11]

Heidegger ponašanje prema Husserlu izazvalo je kontroverzu. Hannah Arendt je u početku sugerisala da je Heideggerovo ponašanje ubrzalo Husserlovu smrt. Nazvala je Heideggera "potencijalnim ubicom". Međutim, kasnije je odbacila svoju opasku.[12]

Godine 1939., samo godinu dana nakon Husserlove smrti, Heidegger je u svojim Crnim bilježnicama napisao: „Što buduće odluke i pitanja budu originalniji i inceptivniji, to će ostati nedostupniji ovoj [jevrejskoj] 'rasi'. Tako je Husserlov korak ka fenomenološko mzapažanjelu, i njegovo odbacivanje psiholoških objašnjenja i historiološkog obračuna mišljenja, od trajne su važnosti – ali nikada ne dopiru do domene bitnih odluka“,[13] što implicira da je Husserlova filozofija bila ograničena isključivo zato što je bio Jevrej.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Izdavanje Heideggerovih sabranih djela na njemačkom jeziku je još u toku kod izdavačke kuče Vittorio Klostermann, a iznosiće oko 100 svezaka.

Sekundarna literatura[uredi | uredi izvor]

  • Uvod u Heideggera (Zagreb 1972. Zbirka tekstova.)
  • Martin Heidegger (engl.)(Georg Steiner, Harmondsworth, Penguin Books, 1980)
  • Heidegger A Beginner's Guide (engl.)(Micheal Watts, London Hodder & Stoughton, 2001)

Engleski prijevodi[uredi | uredi izvor]

  • Being and Time (Sein und Zeit 1927).
  • Kant and the Problem of Metaphysics (Kant und das Problem der Metaphysik 1929)
  • Elucidations of Hölderlin's Poetry (Erläuterungen zu Hölderlins Dichtung 1936-1968)
  • Hölderlin and the Essence of Poetry (Hölderlin und das Wesen der Dichtung 1936)
  • Off the Beaten Track (Holzwege 1935-1946)
  • The Word of Nitzsche "God is Dead" (Nitzsches Wort "Gott ist tot" 1943)
  • European Nihilism (Der europäische Nihilismus 1940 )
  • What is Called Thinking (Was heißt Denken? 1951-1952)

i mnogi drugi.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Martin Heidegger | German philosopher". Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 15. 3. 2016.
  2. ^ Sharpe, Matthew (2. 10. 2018). "On Reading Heidegger—After the "Heidegger Case"?". Critical Horizons. 19 (4): 334–360. doi:10.1080/14409917.2018.1520514. ISSN 1440-9917. S2CID 149832726.
  3. ^ Fried, Gregory, ured. (2020). Confronting Heidegger: a Critical Dialogue on Politics and Philosophy. Rowman and Littlefield. ISBN 9781786611918.
  4. ^ Sharpe, Matthew. "Rhetorical Action in Rektoratsrede: Calling Heidegger's Gefolgschaft." Philosophy & Rhetoric 51, no. 2 (2018): 176–201. doi:10.5325/philrhet.51.2.0176 url:doi.org/10.5325/philrhet.51.2.0176
  5. ^ Thomas Sheehan, "Heidegger and the Nazis" (Arhivirano 7. 11. 2011. na Wayback Machine), a review of Victor Farias' Heidegger et le nazisme. Original article: "Heidegger and the Nazis". The New York Review of Books. 35 (10). 16 June 1988. str. 38–47. Pristupljeno 27. 4. 2017.
  6. ^ GA 96: 46–47 (from Überlegungen XII, 24) (1939?)
  7. ^ Heidegger, "The Rectorate 1933/34: Facts and Thoughts", in Günther Neske & Emil Kettering (eds.), Martin Heidegger and National Socialism: Questions and Answers (New York: Paragon House, 1990), str. 29.
  8. ^ Seyla Benhabib, The Reluctant Modernism Of Hannah Arendt (Rowman and Littlefield, 2003, str. 120.)
  9. ^ Seyla Benhabib, The Personal is not the Political Arhivirano 4. 11. 2012. na Wayback Machine (October/November 1999 issue of Boston Review.)
  10. ^ Martin Heidegger, "Der Spiegel Interview", in Günther Neske & Emil Kettering (eds.), Martin Heidegger and National Socialism: Questions and Answers (New York: Paragon House, 1990), str. 48.
  11. ^ Rüdiger Safranski, Martin Heidegger: Between Good and Evil (Cambridge, Mass., & London: Harvard University Press, 1998), str. 253–8.
  12. ^ Elzbieta Ettinger,Hannah Arendt – Martin Heidegger, (New Haven, Conn., & London: Yale University Press, 1995), str. 37.
  13. ^ GA 96: 46–47 (from Überlegungen XII, 24) (1939?)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]