Lex specialis
Lex specialis je poseban zakon koji odstupa i potire (nadjačava) opći zakon (lat. lex specialis derogat legi generali). Posebnost zakona može biti propis pojedine teme, a opći zakon vrijedi i za veći broj područja. Dakle, specijalni zakoni derogiraju opće zakone.
Krivično pravo[uredi | uredi izvor]
Odnos specijalnosti postoji kad jedan krivični propis (lex specialis) sadrži sva obilježja drugog (lex generalis), ali pored toga još i najmanje jedno specijalno obilježje. U tom slučaju specijalni zakon isključuje primjenu općeg zakona (lex specialis derogat legi generali). Specijalni zakon je podređen općem, pa počinitelj koji ostvaruje obilježja specijalnog zakona nužno ostvaruje obilježja općeg zakona, dok obratno ne vrijedi. Odnos specijalnosti postoji uvijek između temeljnog kaznenog djela i njegovih kvalificiranih i privilegiranih oblika. Specijalnost se ne ograničava samo na odnos temeljnog i kvalificiranog/privilegiranog djela. Iako razbojništvo nije kvalificirani oblik krađe, te zato ono isključuje krađu jer sadrži sva njena obilježja..."[1]
Međunarodno privatno pravo[uredi | uredi izvor]
Međunarodni ugovori i njihova pravila predstavljaju lex specialis s ograničenim poljem primjene unutar kojeg je isključena primjena unutrašnjeg međunarodnog privatnog prava odnosno međunarodnog procesnog prava.[2]
Radno pravo[uredi | uredi izvor]
Za pojedine vrste organa uprave, lex specialis propisima se uređuju i pojedini instituti i iz oblasti radnih odnosa (npr. zakoni koji reguliraju oblast unutrašnjih poslova, u carinskoj službi, upravama prihoda), ali po načelu supsidijariteta, osnovni pravni izvori uvijek imaju svoje mjesto.[3]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Petar Novoselec, "Opći dio kaznenog prava", Zagreb, 2007. str.317
- ^ Krešimir Sajko, "Međunarodno privatno pravo", Narodne novine, 2005., Zagreb, ISBN 9536053446
- ^ "Radno pravo (drugo, novelirano i prošireno izdanje)", Sead Dedić, Jasminka Gradaščević-Sijerčić, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str.236, ISBN