Luk (arhitektura)
Luk[1] je konstruktivni i dekorativni element u arhitekturi. On predstavlja gornji završetak otvora u zidu ili među stubovima, obično izveden tehnikom svođenja.[2]
Luk se prvi put razvio u Mezopotamiji, Asiriji, starom Egiptu te Etruriji. Kasnije su ga usavršili Rimljani. U srednjem vijeku luk je postao važna tehnika gradnje katedrala. Prihvativši rimski luk, oslonjen na grčke stubove, i posebno bizantijski stil, islamski graditelji su doprinjeli raznovrnosti, oblikujući tipičan potkovičast luk (zaobljen luk sa izbočenim osloncima).[3]
Oblici lukova[uredi | uredi izvor]
Trokutasti luk
Polukružni luk
Segmentalni luk
Nepravilni polukružni luk
Oštri ili slomljeni luk
Nejednaki šiljasti luk
Plosnati luk
Trolisni luk
Potkovasti luk
Ovalni luk (luk trostrukog središta)
Eliptični luk
Udubljeni luk
Ogee luk
Obrnuti ogee luk
Tudorski (Sedlasti) luk
Parabolični luk
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
 |
Commons ima datoteke na temu: Luk (arhitektura) |
- ^ Ajzinberg, Aleksander (2007). Stilovi arhitektura enterijer nameštaj. Beograd: Prosveta. str. 154–156.
- ^ Müller, Werner; Vogel, Gunther (1999). Atlas arhitekture 1: Opći dio Povijest graditeljstva od Mezopotamije do Bizanta. Zagreb: Golden marketing : Institut građevinarstva Hrvatske. str. 207–211. ISBN 953-6168-68-5.
- ^ Maldini, Slobodan (2004). Enciklopedija arhitekture: arhitektura, urbanizam, dizajn, enterijer. Tom 1, A-N. Beograd: S. Maldini. str. 207–211. ISBN 86-904433-1-2.