Markisko otočje

Markisko otočje (francuski: Îles Marquises) je grupa od 15 otoka, otočića i grebenova u Pacifiku, u Francuskoj Polineziji. To je najosamljenije pacifičko otočje, na 6.500 km zapadno od Australije i 5.500 km sjeveroistočno od Kalifornije. Glavni otoci su Nuku Hiva, Ua Pu, Ua Huka, Hiva Oa i Fatu Hiva.

Ovaj arhipelag jedan je od pet administrativnih posjeda Francuske Polinezije. Glavni grad je naselje Taiohae na otoku Nuku Hiva.^[1]^[2]

Markizi se nalaze na geografskoj poziciji 9.7812° S, 139.0817° W.^[3]^[4]

Otočje[uredi | uredi izvor]

Sjeverni Markizi[uredi | uredi izvor]

Južni Markizi[uredi | uredi izvor]

Grebeni[uredi | uredi izvor]

Postoji takođe i niz vrhova podmorskih planina (grebenova) ili plićaka, koji se nalaze prvenstveno na području sjeveru arhipelaga. Među tim su:

Pogled na Hiva Oa, prema jugozapadu, sa otocima Moho Tani koji se vidi u daljini.

Demografija[uredi | uredi izvor]

Markisko otočje, na popisu 2017., imalo je ukupno 9.346 stalnih stanovnika.

Površina broj stanovnika na otocima, 2012.

Nuku-Hiva (388 km²) 2.966
Ua-Pou (106 km²) 2.173
Ua-Huka (83 km²) 621
Hiva-Oa (327 km²) 2.190
Tahuata (61 km²) 703
Fatu-Hiva (85 km²) 611
Ukupno (1.049 km²) 9.264

1799	1853	1863	1872	1883	1892	1902	1911	1921	1926	1931	1936
50.000 do 100.000	11.900	8.650	6.045	5.576	4.445	3.963	3.116	2.300	2.255	2.283	2.400
1946	1956	1962	1971	1977	1983	1988	1996	2002	2007	2012	2017
2.976	4.165	4.838	5.593	5.419	6,548	7,358	8,064	8,548	8,632	9.264	9.346
Procjene i službeni podaci sa prošlog popisa stanovništvas.^[5]^[6]^[7]^[8]

Historija[uredi | uredi izvor]

Otočje je otkrio španski istraživač Álvaro de Mendaña 1595., nazvavši ga Maquis po svom zaštitniku markizu od Cañete, ali se na njemu nije dugo zadržao. Krajem 18. stoljeća na otočje dolaze katolički misionari, koji pokrštavaju domoroce i zabranjuju patutiki (tetoviranje), pahu (bubnjeve), paepae (mjesta za žrtvovanje ljudi), domorodački jezik i plesove, kao pravljenje skulptura. Ipak, u drugoj 20. Stoljeća, misionar Hervé-Marie Le Cleac'h prevodi molitve na markiski, premienuje biskupiju i vraća zapljenjene umjetnine iz Francuske, oživljavajući tradiciju obrtništva i lokalnih običaja. Za vrijeme kolonizacije u Novom vijeku male boginje, sifilis i ospice smanjile su broj stanovnika za preko 90 %.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

^ Desonie, D. L.; Duncan, R. A.; Natland, J. H. (10. 10. 1993). "Temporal and geochemical variability of volcanic products of the Marquesas Hotspot". Journal of Geophysical Research: Solid Earth (jezik: engleski). 98 (B10): 17649–17665. doi:10.1029/93JB01562. ISSN 2156-2202.
^ "R1- Population sans doubles comptes, des subdivisions, communes et communes associées de Polynésie française, de 1971 à 1996". ISPF. Arhivirano s originala, 14. 11. 2012. Pristupljeno 13. 10. 2013.
^ Communes des Îles Marquises Arhivirano 9. 12. 2008. na Wayback Machine
^ Allen, Melinda S. and McAlister, Andrew J., 2010, "The Hakaea Beach Site, Marquesan colonisation, and Models of East Polynesian Settlement" Archaeology in Oceania, Vol. 45, p. 54-65.[1]
^ INSEE. "Population des subdivisions administratives de Polynésie française au RP 2007" (jezik: francuski). Arhivirano s originala, 24. 9. 2015. Pristupljeno 13. 10. 2013.
^ Journal de la Société des océanistes. "A propos des résultats statistiques du Recensement de 1962 en Polynésie Française" (PDF) (jezik: francuski). Arhivirano (PDF) s originala, 23. 3. 2013. Pristupljeno 6. 1. 2018.
^ INSEE. "Population des subdivisions administratives de Polynésie française" (jezik: francuski). Arhivirano s originala, 7. 1. 2013. Pristupljeno 13. 10. 2013.
^ "Intégralité des évaluations et des recensements de population aux Îles Marquises" (jezik: francuski). Pristupljeno 6. 1. 2018.^{[trajno mrtav link]}

Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

Kjellgren, Eric; Ivory, Carol S. (2005). Adorning the world: art of the Marquesas Islands. New York: The Metropolitan Museum of Art. ISBN 9781588391469. Nepoznati parametar |lastauthoramp= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć)
Urmenyhazi, Attila. 2013 book publication: "Samoan & Marquesan Life in Oceania: a probing travelogue". ISBN 9780646909127 - National Library of Australia, Bib ID: 6377055

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Markisko otočje

[1] Desonie, D. L.; Duncan, R. A.; Natland, J. H. (10. 10. 1993). "Temporal and geochemical variability of volcanic products of the Marquesas Hotspot". Journal of Geophysical Research: Solid Earth (jezik: engleski). 98 (B10): 17649–17665. doi:10.1029/93JB01562. ISSN 2156-2202.

[area-2] "R1- Population sans doubles comptes, des subdivisions, communes et communes associées de Polynésie française, de 1971 à 1996". ISPF. Arhivirano s originala, 14. 11. 2012. Pristupljeno 13. 10. 2013.

[3] Communes des Îles Marquises Arhivirano 9. 12. 2008. na Wayback Machine

[4] Allen, Melinda S. and McAlister, Andrew J., 2010, "The Hakaea Beach Site, Marquesan colonisation, and Models of East Polynesian Settlement" Archaeology in Oceania, Vol. 45, p. 54-65.[1]

[RP2007-5] INSEE. "Population des subdivisions administratives de Polynésie française au RP 2007" (jezik: francuski). Arhivirano s originala, 24. 9. 2015. Pristupljeno 13. 10. 2013.

[6] Journal de la Société des océanistes. "A propos des résultats statistiques du Recensement de 1962 en Polynésie Française" (PDF) (jezik: francuski). Arhivirano (PDF) s originala, 23. 3. 2013. Pristupljeno 6. 1. 2018.

[7] INSEE. "Population des subdivisions administratives de Polynésie française" (jezik: francuski). Arhivirano s originala, 7. 1. 2013. Pristupljeno 13. 10. 2013.

[8] "Intégralité des évaluations et des recensements de population aux Îles Marquises" (jezik: francuski). Pristupljeno 6. 1. 2018.^{[trajno mrtav link]}

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]