Idi na sadržaj

Neostoicizam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Neostoicizam je naziv za kasnorenesansni filozofski pokret koji je pokušao oživjeti drevni stoicizam u obliku koji bi bio prihvatljiv kršćanskoj publici.[1] Začetnikom ovog filozofskog pravca se smatra humanista Justus Lipsius.[2]

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Justus Lipsius

Tokom svog boravka u Sjevernoj Holandiji (Leiden, 1578–1591), Lipsius je objavio svoja dva najznačajnija djela: De Constantia („O postojanosti“, 1583, puni naslov De constantia libri duo qui alloquium praecipue continent in publicis malis) i Politicorum sive Civilis doctrinae libri sex (1589), skraćeni naziv Politica. De constantia postavlja temelje neostoičke misli. To je dijalog između likova Lipsiusa i Langiusa (zasnovan na njegovom prijatelju Charlesu de Langheu)[3]. Oni istražuju aspekte savremenih političkih poteškoća pozivajući se na klasični grčki i paganski stoicizam, posebno koji se nalazi u spisima Seneke Mlađeg.

U ovom periodu stoička učenja su bila poznata uglavnom preko latinskih autora Cicerona i Seneke, koji su se koncentrisali na stoičku etiku.[4] Lipsius je smatrao zanimljivim kod Seneke tretman pojmova apatije i ataraksije, uglavnom isključujući Ciceronovo rukovanje stoičkim etičkim konceptima, i inovacije s naglaskom na samoodržanju i upravljanju strastima.[5]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Neo-stoicism". Internet Encyclopedia of Philosophy.
  2. ^ "Neostoicism". Wikipedia.
  3. ^ Lipsius, Justus (2006). On Constancy. Bristol Phoenix Press.
  4. ^ Grafton, Anthony (2010). The Classical Tradition. Harvard University Press. str. 908.
  5. ^ Tuck, Richard (1993). Philosophy and Government. Cambridge University Press. str. 51.