Organski spoj

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Metan je jedno od najjednostavnijih organskih jedinjenja

Organska jedinjenja su na ugljiku bazirana hemijska jedinjenja. Organski spojevi sadrže ugljične veze u kojima je najmanje jedan atom ugljika kovalentno povezan sa atom drugog tipa (obično vodika, kisika ili dušika). Većina polimera su organska jedinjenja.

Historija[uredi | uredi izvor]

Naziv organski potiče iz 19. stoljeća.

Vjerovalo se da samo živi sistemi mogu napraviti organske spojeve, a "mrtvi" (kao što su minerali mogu graditi samo neorganske spojeve. Međutim, Friedrich Wöhler je pokazao da je to pogrešno, jer se za određene spojevi u urinu smatralo da su neorganski, ali urin dolazi iz živog bića.

Model različitih jedinjenja

Oblici organskih jedinjenja[uredi | uredi izvor]

Jedan od načina prikazivanja molekula je crtanjem strukturne formule. Jer molekuli mogu imati komplikovane strukture, zbog čega su dogovoreni načina pokazivanja jednostavnim jezikom. Jedan od načina je korištenje liniju dijagrama. Svaki atom je pokazan slovom, a linija povezuje svaki atom sa kojim je postoji kovalentna veza. Jedna linija znači jednostruku vezu, dvije linije dvostruku i tako dalje.[1][2][3][4][5]

Pošto postoji u bezbroj mogućih organskih spojeva, potrebno im dati jedinstveno ime za svakog od njih. Međunarodna unija za čistu i primijenjenu hemiju ili IUPAC, napravila je odgovarajući sistem. Iako IUPAC ime čini svaki mogući molekula jedinstven, imena su često duga i komplicirana, tako da u svakodnevnom životu, služe trivijalna imena – nezvanična, ali široko prihvaćena imena, kao što su trivijalno imena Paracetamol , Tylenol, i Acetaminophen, kojia se koriste za spoj čije IUPAC ime je N- (4-hidroksifenil) acetamid . Neka od tih trivijalnih imena su zaštitni znak proizvođača.

Prirodni spojevi[uredi | uredi izvor]

Prirodni spojevi su oni koje sintetiziraju biljke ili životinje. Mogu se također spravljati i u laboratoriji, ali su mnogi od njih uzeti iz prirode, jer je lakše i jeftinije raditi na taj način. Uobičajena prirodna jedinjenja su:

Sintetska jedinjenja[uredi | uredi izvor]

Sintetski jedinjenja su ona koja proizvode ljudi. Ponekad se to se radi tako što se neka prirodna molekula promjeni u malom obimu, kao što je izrada glicerina od biljnih ulja. Ostali spojevi se sintetiziraju u dugim, kompliciranim reakcijama sa mnogo koraka. Plastike su ponekad uglavnom prirodne, a druge vrste su antropogeni proizvodi.

Struktura[uredi | uredi izvor]

Budući da se jedinjenje često prvi put otkrije u prirodi umjesto u laboratoriji, ljudi mogu znati da spoj postoji, a ponekad ne znati o čemu se radi, kao ni tačne vrste i sastav atoma s i kako su uređeni. Postoji nekoliko načina uzimanja nepoznatog spoj i pronalaženja njiove strukture:

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Bugg T. (1997): An introduction to enzyme and coenzyme chemistry. Blackwell Science, Oxford, ISBN 0-86542-793-3}}
  2. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  3. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  4. ^ Lindhorst T. (2007): Essentials of carbohydrate chemistry and biochemistry. Wiley-VCH, 3527315284.
  5. ^ Robyt F. (1997): Essentials of carbohydrate chemistry. Springer, ISBN 0387949518.
  6. ^ Laidler K. J. (1978): Physical chemistry with biological applications. Benjamin/Cummings, Menlo Park, ISBN 0-8053-5680-0.
  7. ^ Lindhorst T. K. (2007): Essentials of carbohydrate chemistry and biochemistry. Wiley-VCH, ISBN 3527315284.
  8. ^ Hunter G. K. (2000): Vital Forces. The discovery of the molecular basis of life. Academic Press, London 2000, ISBN 0-12-361811-8.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]