Padobran

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Padobran

Padobran je glavni dio opreme koja služi za usporavanje slobodnog pada kroz atmosferu. Prema mnogima, prvi padobran je konstruirao Leonardo da Vinci, ali postoje i mnogi dokazi o skicama sličnih naprava i prije njega. Zabilježeni su i pokušaji pojedinaca u izradi pomagala nalik padobranu koje su bile namijenjene sigurnom spuštanju s visine.

Nakon izuma balona na vrući zrak u 18. stoljeću, upotreba plinova koji su lakši od zraka, ubrzala je razvoj padobrana kao sredstva sa spašavanje i spuštanje tereta, tako da prije pojave zrakoplovstva skoro su riješeni svi problemi za njegovu masovnu primjenu. U 20. stoljeću, već tokom Prvog svjetskog rata, padobran se masovno upotrebljavao za spašavanje pilota.

U daljem usavršavanju padobran se prilagodio različitoj namjeni: spašavanju života toko elementarnih nepogoda ili izgubljenih osoba, spuštanju tereta na zemlju ili na površinu drugih planeta, sportu, sve do šire primjene, kao u hobijima.

Historija[uredi | uredi izvor]

Leonardov padobran[uredi | uredi izvor]

Originalni opis Leonardovog padobrana se nalazi u Codex Atlanticus, folio 1058 - Originalna skica se može naći u Il Codice Atlantico di Leonardo da Vinci nella biblioteca Ambrosiana di Milano, Editore Milano Hoepli 1894-1904.

U svojim zabilješkama uz skice, Leonardo da Vinci ukazuje da se pomoću platna u obliku piramide određenih dimenzija (baza i dubina po oko 7 metara), ako se duže drži čvrsto otvorenim, "ognuno si potrà gettare da qualsiasi altezza senza alcun rischio" (svako može skočiti bez obzira na visinu i to bez ikakvog rizika). Folio sadrži crteže u vezi sa proučavanjem mehaničkog leta, koji su urađeni između 1483. i 1486. Na gornjem dijelu folija, prvi puta je zabilježen princip aerodinamičnog reciprociteta, zajedno s projektom izrade padobrana kao i sa slijedećim instrukcijama:

"Se un uomo ha un padiglione di pannolino intasato che sia di 12 braccia per faccia e alto 12, potrà gittarsi d'ogni grande altezza senza danno di sé" (ako je čovjek opremljen platnom - platnom tvornici obrađenim na taj način da se popune sve rupice u njemu - s duljinom od 12 jardi na svakoj strani i visine 12 jardi, može skočiti s bilo koje visine, bez opasnosti da će povrijediti svoje tijelo).

Pošto je firentinska dužinska mjera 'braccio' (jard) bila oko 60 cm., Leonardov padobran se može uporediti s kvadratnom piramidom s bazom i visinom od po oko 7.20 metara.

Nikada nije bilo utvđeno da li je Leonardo odista i napravio i testirao skicirani padobran, ali je, u novije vrijeme, britanski padobranac Adrian Nicholas uspio dokazati (u ljeto 2000.) da je Leonardov padobran mogao funkcionirati. Novokonstruirani piramidalni padobran, Nicholas je napravio uz upotrebu materijala i alata koji su bili dostupni u Italiji u 15. stoljeću. Zatim se (iz balona) sa visne od 3000 m, prizemljio bez problema.

Poboljšanja[uredi | uredi izvor]

Mnogi drugi izumitelji su učesatvovali u nadogradnji i usavršavanju načina usporavanja slobodnog pada. Hrvatski izumitelj Faust Vrančić napravio je padobran koji je koristio platno koje je bilo razapeto na pravokutni okvir i uspješno demonstrirao u Veneciji 1617. Ovo poboljšanje originalne ideje Vrančić je nazvao Homo volans (lat. = leteći čovjek), i objavio ga je u knjizi izuma Machinae Novae, skupa sa skicama drugih naprednih mašina.[1]

Nakon toga, proteklo je 168 godina prije nego što se pojavio padobran bez krutog okvira. Tek 1785. francuski izumitelj Jean Pierre Blanchard, spustio je psa u korpi iz balona s padobranom bez čvrstog okvira. Padobran je bio napravljen od svile i mogao se smotati u klupko.

Prva osoba koja se spustila s padobranom bio je engleski inovator André Garnerin. On je iskočio 22. oktobra 1797., iz balona na topli zrak, a s visine od oko 2.600 metara. Prvi padobran s ranacem, način pravilnog sigurnog slaganja i izbacivanja koji je i danas u primjeni izmislili su 1890. Paul Letteman i Kathchen Paulus. Novost u izbacivanju padobrana je bilo korištenje malog početnog padobrana za izvlačenje osnovnog.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Čišić A. (1974): Vojna enciklopedija. Redakcija vojne enciklopedije, Beograd.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]