Padobran

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Padobran

Padobran je glavni dio opreme koja služi za usporavanje slobodnog pada kroz atmosferu. Prema mnogima, prvi padobran je konstruirao Leonardo da Vinci, ali postoje i mnogi dokazi o skicama sličnih naprava i prije njega. Zabilježeni su i pokušaji pojedinaca u izradi pomagala nalik padobranu koje su bile namijenjene sigurnom spuštanju s visine.

Nakon izuma balona na vrući zrak u 18. stoljeću, upotreba plinova koji su lakši od zraka, ubrzala je razvoj padobrana kao sredstva sa spašavanje i spuštanje tereta, tako da prije pojave zrakoplovstva skoro su riješeni svi problemi za njegovu masovnu primjenu. U 20. stoljeću, već tokom Prvog svjetskog rata, padobran se masovno upotrebljavao za spašavanje pilota.

U daljem usavršavanju padobran se prilagodio različitoj namjeni: spašavanju života toko elementarnih nepogoda ili izgubljenih osoba, spuštanju tereta na zemlju ili na površinu drugih planeta, sportu, sve do šire primjene, kao u hobijima.

Historija[uredi | uredi izvor]

Leonardov padobran[uredi | uredi izvor]

Originalni opis Leonardovog padobrana se nalazi u Codex Atlanticus, folio 1058 - Originalna skica se može naći u Il Codice Atlantico di Leonardo da Vinci nella biblioteca Ambrosiana di Milano, Editore Milano Hoepli 1894-1904.

U svojim zabilješkama uz skice, Leonardo da Vinci ukazuje da se pomoću platna u obliku piramide određenih dimenzija (baza i dubina po oko 7 metara), ako se duže drži čvrsto otvorenim, "ognuno si potrà gettare da qualsiasi altezza senza alcun rischio" (svako može skočiti bez obzira na visinu i to bez ikakvog rizika). Folio sadrži crteže u vezi sa proučavanjem mehaničkog leta, koji su urađeni između 1483. i 1486. Na gornjem dijelu folija, prvi puta je zabilježen princip aerodinamičnog reciprociteta, zajedno s projektom izrade padobrana kao i sa slijedećim instrukcijama:

"Se un uomo ha un padiglione di pannolino intasato che sia di 12 braccia per faccia e alto 12, potrà gittarsi d'ogni grande altezza senza danno di sé" (ako je čovjek opremljen platnom - platnom tvornici obrađenim na taj način da se popune sve rupice u njemu - s duljinom od 12 jardi na svakoj strani i visine 12 jardi, može skočiti s bilo koje visine, bez opasnosti da će povrijediti svoje tijelo).

Pošto je firentinska dužinska mjera 'braccio' (jard) bila oko 60 cm., Leonardov padobran se može uporediti s kvadratnom piramidom s bazom i visinom od po oko 7.20 metara.

Nikada nije bilo utvđeno da li je Leonardo odista i napravio i testirao skicirani padobran, ali je, u novije vrijeme, britanski padobranac Adrian Nicholas uspio dokazati (u ljeto 2000.) da je Leonardov padobran mogao funkcionirati. Novokonstruirani piramidalni padobran, Nicholas je napravio uz upotrebu materijala i alata koji su bili dostupni u Italiji u 15. stoljeću. Zatim se (iz balona) sa visne od 3000 m, prizemljio bez problema.

Poboljšanja[uredi | uredi izvor]

Mnogi drugi izumitelji su učesatvovali u nadogradnji i usavršavanju načina usporavanja slobodnog pada. Hrvatski izumitelj Faust Vrančić napravio je padobran koji je koristio platno koje je bilo razapeto na pravokutni okvir i uspješno demonstrirao u Veneciji 1617. Ovo poboljšanje originalne ideje Vrančić je nazvao Homo volans (lat. = leteći čovjek), i objavio ga je u knjizi izuma Machinae Novae, skupa sa skicama drugih naprednih mašina.[1]

Nakon toga, proteklo je 168 godina prije nego što se pojavio padobran bez krutog okvira. Tek 1785. francuski izumitelj Jean Pierre Blanchard, spustio je psa u korpi iz balona s padobranom bez čvrstog okvira. Padobran je bio napravljen od svile i mogao se smotati u klupko.

Prva osoba koja se spustila s padobranom bio je engleski inovator André Garnerin. On je iskočio 22. oktobra 1797., iz balona na topli zrak, a s visine od oko 2.600 metara. Prvi padobran s ranacem, način pravilnog sigurnog slaganja i izbacivanja koji je i danas u primjeni izmislili su 1890. Paul Letteman i Kathchen Paulus. Novost u izbacivanju padobrana je bilo korištenje malog početnog padobrana za izvlačenje osnovnog.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Čišić A. (1974): Vojna enciklopedija. Redakcija vojne enciklopedije, Beograd.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]