Razgovor:Papa Ivan Pavao II

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Internet-group-chat.svg Ovo je stranica za razgovor na kojoj možete predlagati izmjene na članku.
  • Opća pitanja
  • Tehnička pitanja
  • Neutralno gledište
  • Ovdje sam prebacio dio koji smatram neenciklopedijskim i daleko od neutralnim:

    == Ocjena ==

    Ivan Pavao II. vjerojatno je bio posljednji veliki državnik 20. stoljeća i duhovni aktivist planetarnoga uticaja. Njegov dugogodišnji pontifikat karakterizirale su sljedeće značajke:

    • na površinskom nivou, papina biografija obiluje mnoštvom zanimljivih činjenica (jedan je od najmlađih papa novijega doba; njegov pontifikat je među najdužima; prvi papa ne-Italijan nakon više stoljeća; prvi papa iz jednoga slavenskoga naroda). Također, osobna toplina, neposrednost i naravna karizma Ivana Pavla II. izuzetno su snažno djelovali preko savremenih elektonskih medija (posebno TV-a), šireći njegovu poruku i u najzabitnijim zakutcima planete Zemlje
    • u samoj Katoličkoj crkvi je, tokom pontifikata Ivana Pavla II, došlo do značajnih strukturalnih i doktrinarnih promjena. Ukratko- duh svježine i liberalizma koji je zapljusnuo Crkvu u doba reformi Ivana Pavla I, i zasigurno djelovao okrjepljujuće u šezdesetima i početku sedamdesetih, vremenom je dao dvojbene rezultate: duhovna praznina post-modernih društava, začinjena sinkretizmom "spiritualnoga supermarketa" koji je obilježio evropska i sjevernoamerička društva koncem sedamdesetih i početkom osamdestih, signalizirali su splašnjavanje zamaha i ograničenost dosega liberalnoga modela. Novi je papa stoga napravio vidljiv zaokret prema afirmaciji konzervativnih stajališta, simultano ih kombinirajući s izuzetno prodornim medijskim nastupom, što je u konačnici rezultiralo ekspanzijom svjetskoga uticaja Katoličke crkve u doktrinarno i praktički ortodoksnom ruhu
    • ocjena njegove baštine bitno ovisi o svjetonazoru prosuditelja. Za sekularnoga indiferentnoga promatrača doba Ivana Pavla II vrijeme je jačanja globalne prisutnosti i konzervativizma Katoličke crkve, te skandala koji su ju potresali, i to ponajviše u SAD. Vjernici drugih kršćanskih konfesija podijeljeni su: konzervativne i liberalne varijante protestantskih denominacija pratile su pontifikat Ivana Pavla II. s pomiješanim osjećajima, ovisno o svojoj vjerskoj praksi. Nekršćanske religije (budizam, islam, judaizam, hinduizam,..) također su podijeljene u reakcijama koje reflektiraju njihovu vlastitu vjerskocivilizacijsku baštinu i historijske odnose s kršćanstvom, a napose katoličanstvom. No- ne mogu se poreći sljedeće činjenice potkrijepljene podatcima: u doba kada je Ivan Pavao II. preuzeo pontifikat, Katolička crkva je brojala oko 760 miliona vjernika, s dosta sivom perspektivom zbog raširene percepcije da se radi o dosadnoj, preživjeloj i inertnoj instituciji. U vrijeme njegove smrti, katolika je po najkonzervativnijim procjenama, bilo oko 1, 1 milijarda (možda i 1, 2); Crkva je prevladala islamski izazov u subsaharskoj Africi i tamo je najbrže rastuća religija (postotak porasta je oko 42% u 2003. godini), ostavši nedvojbeno najbrojnijom religijom na svijetu (jedini "protivnik", sunitski islam, broji oko 950 miliona pripadnika); među svim svjetskim konfesijama jedino je Katolička crkva poznata po velikom broju preobraćenika iz redova teologa i drugih "vjerskih profesionalaca" - znakovito je da u SAD dominiraju crkveni apologeti, teolozi i popularni pisci konvertirani iz drugih kršćanskih sljedbi (luteranske, baptističke, episkopalne, prezbiterijanske,..), dok nije poznat slučaj iole značajnijega katoličkog filozofa, teologa ili kakvog drugog eminentnoga vjerskog službenika koji bi postao preobraćenikom na neku drugu inačicu kršćanstva, ili bilo koju drugu religiju; Katolička crkva ostaje, u poredbi s ostalim konfesijama, nesporno dominantnim uticajem i nazočnošću u općoj kulturi zapadnih zemalja- od obrazovnoga sustava na svim nivoima do snažne vidljivosti u popularnoj kulturi i "globalnome medijskom selu" (dovoljno je sjetiti se euforije i prepirki oko filma "Pasija" Mela Gibsona ili kontroverznoga slučaja paralizirane Terri Schiavo); u komparaciji s jasnim i beskompromisnim stavom Ivana Pavla II. o gorućim svjetskim pitanjima, kako političkim (težak financijski i društveni položaj većega dijela Azije, Afrike i Latinske Amerika, razni ratovi, sukobi, te oblici nesnošljivosti-od rasizma do vjerskoga fanatizma) ili znanstvenim/ideološkim (stav prema marksizmu, darvinizmu, raznim svjetonazorima od egzistencijalizma i scijentizma do relativizma i skepticizma), tako i društvenim (pobačaj, eutanazija, smrtna kazna, radikalniji genetski pokusi i preoblike)- stajališta ostalih velikih svjetskih religija i konfesija ili su nepoznati široj javnosti, ili ostavljaju dojam nedorečenosti i zbunjenosti; čak i protimbenost raznih crkvenih odluka i medijska usredotočenost (katkad upravo histerična) na vrlo dvojbene, pače skandalozne procese unutar Katoličke crkve ostaju lakmus-papirom njene veoma snažne prisutnosti i vidljivosti u općoj svjetskoj kulturi koja nema premca ni u kojoj postojećoj religiji.
    • među izazovima koji zadiru u samu srž vjerske doktrine i prakse, a s kojima se suočio Ivan Pavao II. dominiraju sljedeći: pobačaj, kontracepcija, eutanazija, pitanje kršćanskog i općereligijskoga dijaloga i ekumenizma, homoseksualni brakovi, ređenje žena za svećenike, svećenićki celibat, te, u posljednjim godinama, niz seksualnih skandala (silovanje, pedofilija, spolno iskorištavanje) u kojima su sudjelovali katolički svećenici, nerijetko štićeni visokim crkvenim prelatima. Prije komentara o navedinim kontroverzama napomenut ćemo da se pristup tima pitanjima sastoji od bar dva sloja: općega svjetonazora i specifično kršćansko-katoličkoga. Glede prvoga dijela, doktrina Katoličke crkve se poklapa s većinom ostalih religijskih svjetonazora: Bog je konačni sudac i mjerilo, a ljudska duša (ukupni psihički život individuuma) besmrtna je- ili, kako je Ivan Pavao II. volio reći: "Ne zaboravite na svoju vječnu sudbinu !". Naravno da se takav vidozor ne poklapa sa sekularnim Weltanschauungom, često prevladavajućim u savremenoj zapadnoj kulturi (agnostičkim, skeptičkim, ateističkim, relativističkim, vjerski indiferentnim). Stoga su prigovori upućeni katoličkoj doktrini s navedenih pozicija u velikoj mjeri irelevantni: radi se o nepomirljivim i bitno različitim pristupima životu čiji sraz može, u najboljem slučaju, završiti jedino iskrenim priznavanjem različitosti i nespojivosti temeljnih stavova. Što se tiče specifično kršćanskoga, a posebice katoličkoga sloja službene doktrine, opet valja pripomenuti da se ostale religije (islam, judaizam, budizam, razne manifestacije hinduizma, konfucijanizam, više vrsta animizma), te druge kršćanske konfesije (raznovrsni oblici protestantizma, istočno kršćanstvo)- prema većem dijelu spornih tema odnose sukladno vlastitim vjerskim nazorima, od koji se neki poklapaju s katoličkim, dok se drugi dosta razlikuju. Glede problematike pobačaja, kontracepcije i eutanazije Ivan Pavao II. slijedio je uvriježeno katoličko učenje, a ekumenski je dijalog intenzivirao na svim poljima. Što se tiče brakova među homoseksualcima, a koji bi imali "blagoslov" Crkve, papa se tomu oštro protivio, u skladu s biblijskom, patrističkom i općom vjerskom tradicijom. Zapravo, veoma je neobično što je to pitanje radikalizirano u toj mjeri kao da se radi o biti ili ne biti ljudskoga roda (homoseksualci, po različitim istraživanjima, čine od 2-4% većih populacija, pa je i demografski, ako već ne zanemariva, u svakom slučaju ta problematika daleko od važnosti kojoj joj pridaju svjetski mediji). Stavi li se na stranu općeljudska dimenzija koja je dovela do osude ostracizma homoseksualaca u civiliziranim društvima, teško je pojmiti ideološke motive za kampanju vjerske legalizacije homoseksualnih brakova, kad je jasno da se sve vjerske tradicije na svijetu protive legalizaciji takvih zajednica. Istina, neke su konfesije (npr., anglikanska među kršćanima, kao i ogranci reformiranoga judaizma) pristale na svojevrsnu legalizaciju homoseksualnosti- no, dvojbeno je koliko je taj potez znak snage i samopuzdanja, a koliko pokazatelj slabosti i opadanja tih sljedbi. U neku je ruku slična i problematika zaređivanja/ordinacije žena za svećenice. Ljudska historija pokazuje da su žene kao vjerske službenice (ne kao redovnice) postojale tek u rijetkim društvima (npr. u drevnoj Mezopotamiji), dok postojeće velike religije ne poznaju takve situacije. Moglo bi se argumentirati da je to preostatak patrijarhata i dominacije muškaraca na svim poljima- dakle, iz savremene vizure ne baš poželjnoga stanja. S druge se strane postavljaju tvrdnje da je svaka respektabilna vjerska institucija po svom ustroju nužno "muška", kao i vojska ili rudarski zanat. Odvažu li se argumenti za i protiv, izgleda nespornim da ni u crkvenoj hijerarhiji, a ni među vjernicima, ne postoji snažan pokret koji bi inzistirao na ređenju žena. Također, slična je situacija u ostalim kršćanskim konfesijama i drugim religijama- činjenica da je nekoliko konfesija uvelo ordinaciju žena (već spomenuti anglikanci), govori jedino o samodefiniciji pojedinih vjerskih zajednica. No, dok su spomenute protimbe (vjerska legalizacija homoseksualnih veza i ordinacija žena) unatoč medijskoj halabuci realno za Katoličku crkvu prenapuhani problemi, situacija sa svećenićkim celibatom i skandalima vezanima za spolno zlostavljanje sasvim je druge težine. Glede svećenićkoga celibata (nemogućnosti vjerskih službenika da stupe u brak ili da održavaju normalne spolne odnose), ta tradicija ima dubokoga korijena u historiji hrišćanstva. Iako nije izrijekom spomenuta kao naredba u Novom Zavjetu, ima dovoljno odlomaka (poglavito u tekstovima Sv. Pavla) koji bjelodano pokazuju da je to bila snažna struja u izvornom kršćanstvu. Daljnji primjeri, poput života i spisa crkvenih otaca kao što su Sv. Jeronim ili Sv. Augustin, podupiru svećenićki celibat koji je kao obrazac ponašanja rastao do 11. stoljeća kada je, zbog više razloga, službeno institucionaliziran. Također, općepoznata je činjenica razvratnoga i ekstravagantnoga života dobroga dijela klera u doba srednjega vijeka i renesanse, sačuvana u dokumentima i knjževnosti toga doba (npr. u Boccacciovom "Dekameronu"). Uzmu li se argumenti pro et contra, nameću se dvije teško osporive teze: svećenićki celibat duboko je ukorijenjen u dvomilenijskoj kršćanskoj tradiciji (s različitim stupnjevima strogosti); također, manjak svećenićkoga kadra u modernom svijetu bjelodano je povezan s tom odredbom (iako sigurno nije jedini uzrok, nedvojbeno je jedan od važnijih). Tradicionalisti također ističu da se sve konfesije, neovisno o bračnom statusu vjerske hijerarhije, u gospodarski razvijenom i sekulariziranom svijetu sreću s problemom manjka vjerskih službenika, iz jednostavnoga razloga što je vjerska profesija izgubila na privlačnosti i uticaju u zapadnom civilizacijskom krugu. Papa Ivan Pavao II. potvrdio je tradicionalno stajalište, no, u praksi tolerirajući bračni status oženjenih svećenika koji su prešli u katoličko svećenstvo iz raznih protestantskih sljedbi, pokazao je da je ta odredba u najmanju ruku podložna promjeni. Budući da je nerealno očekivati da bilo koji papa proglasom ex cathedra jednostavno poništi tako dugotrajnu tradiciju, najvjerojatnije je da bi jedino vrenje u samoj Katoličkoj crkvi i žešća problematizacija toga pitanja mogla dovesti do promjena glede svećenićkoga celibata. O pitanju pak seksualnih skandala koji su se namnožili u zapadnome medijskom prostoru posljednje desetljeće 20. stoljeća do danas (2005.), valja reći, bez minucioznih raščlana, nekoliko stvari: radi se, najčešće, o slučajevima pedofilije, tj. aberantne seksualnosti (stoga, ne postoji kauzalna veza između svećenićkoga celibata i slučajeva seksualnoga iskorištavanja); statistički, vidljivo je da većina slučajeva dolazi iz razvijenih zemalja poput SAD, Kanade ili Irske, dok su praktički nepostojeći u Brazilu ili Meksiku; postotno, radi se o malom broju svećenika i slučajeva, koji postaje još manji uzme li se u obzir da se nit zlostavljanja, u najrazglašenijim slučajevima, protegla u bar tri desetljeća; medijsko napuhivanje cijeloga skandala, kao i faktičko ignoriranje "pedofilskih statistika" u drugim profesijama i konfesijama ostavlja dosta jasan dojam o protukatoličkom naboju nazočnom u izvješćivanju o tim prijestupima- izvješćivanju koje bi se moglo okarakterizirati kao medijska pornografija. Najveća zamjerka upućena samoj Crkvi, a u ovom slučaju papi Ivanu Pavlu II., mogla bi se svesti na potpuno neadekvatno reagiranje na spomenute, godinama i desetljećima zataškavane kriminalne prijestupe. Dok je nesporno da je, i po apsolutnom broju, i postotno, cijela situacija sa svećenicima-silovateljima i pedofilima, predimenzionirana i informacijski profilirana u protukatoličkom (i protukršćanskom) duhu- iz normalne ljudske perspektive (o kršćanskoj da se i ne govori) držanje crkvene hijerarhije izaziva gorčinu: toleriranje, skrivanje i premještanje iz župe u župu svećenika-prijestupnika, kojima je uz zakonsku kaznu vrlo vidljivo nužan i psihijatrijski tretman, nemoralno je po svim kriterijima i ostavlja, za nepristranoga promatrača, jedinu pravu sjenu na ovom pontifikatu. Papina reakcija na te slučajeve, iako generalno ispravna, po većini prosuditelja nije bila dovoljno jaka i jednoznačna: ta je mlakost, možda uvjetovana doktrinarnom i "kadrovskom" dimenzijom cijeloga skandala, ipak pokazatelj da je u spomenutom vidu nužna radikalnija reforma u Crkvi.
    • kao političar i državnik, Ivan Pavao II. je, po mnogim prosudbama, osoba najzaslužnija za rušenje komunizma. Sigurno je da komunistički sustav nije pao samo zbog usredotočene djelatnosti nekolicine ljudi- no, isto je tako teško poreći da je, u situaciji uzdrmanosti lijevoga totalitarizma koji se nije mogao dalje uspješno boriti protiv eksplozivne smjese gospodarske dotrajalosti, gubitka svjetonazorske vjerodostojnosti (osim kod najzagriženijih ideoloških ortodoksa) i korozivnih posljedaka informacijske revolucije, djelatnost Ivana Pavla II. u podupiranju pokreta otpora utjelovljenom u sindikatu "Solidarnost" (tu je temu podrobno obradio američki publicist Carl Bernstein u svojoj knjizi o Papi) bila vjerojatno najznačajnija individualna aktivnost koja je rezultirala u slomu komunističkoga sustava. Ima li se sve to na umu, Staljinovo ironično pitanje: "Koliko Papa ima divizija ?", dobilo je uistinu sarkastičan odgovor- pravi coup de grace. U prvoj, manjoj polovici njegova pontifikata dominirala je borba protiv totalitarizma, poglavito lijevoga. Poslije raspada toga sustava, koji se uspjeva održati u Kini, Kubi, Vijetnamu i Sjevernoj Koreji jedino golim nasiljem bez uvjerljive ideološke iskaznice (čak i za cinične vladare tih zemalja), Ivan Pavao II. intenzivirao je borbu protiv potrošačkoga mentaliteta koji proždire zapadnu civilizaciju, planetarnoga izrabljivanja zemalja Južne Amerike, Afrike i Azije provođenoga kroz institucije globalnoga kapitalizma u službi bivših kolonijalnih imperija i njihovih prirepaka, te općega kolapsa vrijednosti što rastače suvremenu civilizaciju.
    • i, naposljetku- Hrvatska mu može biti posebno zahvalna zbog višeslojne i trajne političke potpore. Upravo je Papin pritisak bio odlučujućim činiteljem kod priznanja Republike Hrvatske u siječnju 1992., dok je do svoje smrti papa Ivan Pavao II. ostao zagovornikom i prijateljem RH u svim političkim zavijutcima i društvenim mijenama.