Semitski jezici

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Semitski jezici su porodica jezika koje govori nekih 370 miliona ljudi, uglavnom širom Bliskog Istoka, gdje su ovi jezici vjerovatno nastali, kao i u Sjevernoj i Istočnoj Africi. Ovi jezici su sjeveroistočna potporodica afroazijskih jezika. Među najzastupljenijim semitskim jezicima su arapski (260 miliona govornika), amharski (17 miliona govornika), jevrejski (6 miliona govornika) i tigrinja jezik (5,7 miliona govornika). Naziv semitski potiče iz 1781.g. i skovao ga je August Ludwig von Schlozer. Semitski jezici se dijele na istočne (u koje spada akadski, te njegovi kasniji dijalekti asirski i babilonski), zatim jugozapadne (u koje spadaju arapski, te etiopski jezici) i sjeverozapadne (aramejski i kaneanski). U kaneanske jezike spadaju feničanski, ugaritski, hebrejski, amoritski i moabski.

Jedna od osnovnih zajedničkih odlika semitskih jezika jeste trokonsonantski diskontinutirani korijen. Tri konsonanta nose značenje koje se unutarnjom vokalnom fleksijom diferencira. Tako u arapskom jeziku korijen K T B nosi ideju pisanja, pa je ketebe-pisati, kitab-knjiga, katib-pisac, mekteb-kancelarija, mektub-napisano, mektebetun-biblioteka itd.

Pismo[uredi | uredi izvor]

Semitski jezici su također jedni od prvih jezika za koje smo znali da su imali pismo.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]