Adam Mickiewicz

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Adam Mickiewicz
Example alt text
poljski književnik i pjesnik
Rođenje 24. decembar 1798.
Zaosie, Bjelorusija
Smrt 26. novembar 1855.
Konstantinopolj, Osmanlijsko carstvo

Adam Mickiewicz (fon. Adam Mickjevič 24. decembar 1798 u Zaosie kod Nowogródek u današnjoj Bjelorusiji - 26. novembar 1855 u Konstantinopolju), veliki poljski knjizevnik i pjesnik, izrazita licnost poljske knizevne romantike i veliki borac za slobodu Poljske. Rodjen je 24. december 1798 u mjestu Zaosie Nowogródek u Poljskoj, umro 26. november 1855 u Istanbulu.

A Mickiewicz (Mickevic) je prema misljenju mnogih je ne samo najveći poljski pjesnik, već i najveći duhovni autoritet, čije je djelovanje – i ne samo pjesničko – bilo odlučujuće za formiranje poljske kolektivne svijesti. I njegovo književno djelo referentno je u odnosu na veći dio poljske književnosti XIX i XX vijeka. Ipak, izazivalo je i sporove, a često se prisvajalo kao argument u ideološko-političkim raspravama.

Porijeklom potice iz sitnoplemićke familije. Studirao je književnost u Vilnu, u periodu od 1819–23. a odmah nakon je postao gimnazijski profesor u Kovnu.

Jedan je od osnivaca Filomatskog društva (1817), gdje je pisao svoje prve pjesničke uradke u klasicističkom duhu. Godine 1922. u Vilnu je izišao njegov prvi sv. Pjesama (Poezje), koji sadrži Balade i romance (Ballady i romanse) te druge pjesme; njegova je pojava prijelomna i smatra se početkom romantizma u poljskoj književnosti.

Pod optužbom za urotničku djelatnost, 1823. u Vilnu je carski namjesnik Novosilcov pokrenuo proces protiv Filomata, pa Mickevic provodi šest mjeseci u zatvoru. Osuđen je na izgon u Rusiju (Sankt Peterburg, Odesa i Moskva do 1828). Ondje nastaju ciklusi ljubavnih Odeskih soneta (Sonety odeskie) te – nakon putovanja po Krimu – putopisno-metafizičkih Krimskih soneta (Sonety krymskie), oba objavljena u Moskvi 1826: prvi s prevagom klasicističko-sentimentalističke poetike, drugi – kao vrhunac romantične lirike. Mickiewicza već tada smatraju pjesničkim genijem.

Razdoblje od 1832–39 Mickevic provodi u Parizu, a njegov angažman usmjeren je na poljsku emigraciju, na osmišljavanje duhovnog programa nakon poraza ustanka, poljskog mesijanizma, koji tumači u Knjigama poljskog naroda i poljskog hodočašća (Księgi narodu polskiego i pielgrzymstwa polskiego, 1832) – te na književnost u funkciji održavanja nade: riječ je o nacionalnom, idiličnom epu Gospodin Tadija ili posljednji nasrt u Litvi (Pan Tadeusz, czyli ostatni zajazd na Litwie, 1834), remek-djelu poljske književnosti.

Godine 1834. oženio se s C. Szymanowskom, s kojom je imao šestero djece i bez stalnog zaposlenja, živio na rubu bijede. Od 1839. predavao rimsku književnost na sveučilištu u Lausanni (gdje je nastao ciklus tzv. Lozanske lirike), ali je već 1840. prihvatio poziv da predaje slavensku književnost na Collège de France u Parizu; učinio je to pod utjecajem mističnog naučavanja A. Towianskoga, ali pod pritiskom poljske i francuske javnosti 1844. dobija otkaz. Raspad "tovjanjčika" (1847) koristi da bi osnovao vlastitu sektu u duhu hrišćanskog socijalizma. Godine 1848. otišao u Rim tražiti od pape da stane na čelo narodno-preporodnih pokreta u Evropi; osnovao poljske legije; u Parizu, zajedno s francuskim socijalistima, utemeljio dnevnik "La Tribune des Peuples" – vjerujući u napoleonsku ideju i revolucionarni preobražaj kontinenta. Nakon zabrane lista radio kao knjižničar. Napisao i dvije drame na francuskom jeziku, ali ih nije uspio postaviti na pariške pozornice. Razočaranja su sve dublja: Mickevic upada u vjersku krizu, povlači se iz javnog života, prestaje pisati.

Po izbijanju Krimskog rata, 1855. odlazi u Tursku, s ciljem reorganiziranje poljskih legija. Umro je (prema misljenju njemu bliskih krugova ljudi) otrovan, ali najvjerovatnije od kolere.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: