Mauro Giuliani

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Mauro Giuliani

Mauro Giuseppe Sergio Pantaleo Giuliani (27. juli, 1781. - 8. maj 1829) je bio italijanski gitarista i kompozitor, a mnogi ga smatraju jednim od vodećih gitarskih virtuoza iz ranog 19. vijeka.[1] Možda više nego bilo koji drugi muzičar, bio je zaslužan za prihvatanje gitare kao solo instrumenta. Prije nego što se Giuliani pojavio, gitara je smatrana prikladnom samo kao prateći muzički instrument pjevaču ili solisti na drugom instrumentu, kao što je violina. Tokom njegove kompozitorske karijere, Giuliani je napisao više od 200 muzičkih djela za gitaru. On je također izmislio način obilježavanja muzike za gitaru koja se i danas koristi. Toliko uticajan je Giuliani bio za naredne generacije gitarskih entuzijasta da je jedan od najstarijih časopisa posvećen gitarskoj muzici dobio ime po njemu.[2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rane godine[uredi | uredi izvor]

Prema većini izvora, Giuliani je rođen je 27. jula 1781. godine u italijanskoj pokrajini Bari, vjerovatno u gradiću Barletta. Njegov otac zvao se Michele Giuliani. Historičari muzike još nisu otkrili kako mu se zvala majka. Giulianijev biograf Thomas Heck sugeriše da je Michele Giuliani vjerovatno poslao svoja dva sina, Maura i Nicholasa u Bolognu u ranoj dobi da studiraju polifoniju (kontrapunkt) kao i druge muzičke predmete, jer Bari u to vrijeme nije nudio velike mogućnosti za muzičko obrazovanje.[2] Njegov prvi instrumentalni trening bio je na violončelu, instrumentu kojeg nikada nije potpuno napustio, a vjerovatno je također studirao i violinu. Nakon toga posvetio se gitari, i za kratko vrijeme postaje vrlo vješt izvođač na tom muzičkom instrumentu. Godine 1801. oženio je Mariju Giuseppe del Monaco sa kojom je imao sina, Michaela, rođenog u Barletti.[1]

Muzička karijera u Beču[uredi | uredi izvor]

Italija je u to vrijeme imala mali interes za drugu vrstu muzike osim opere, tako da kao i mnogi drugi italijanski gitaristi svog vremena, Giuliani je bio željan da ode u druge zemlje na sjeveru. Bilo je nekoliko razloga za egzodus italijanskih majstora gitare na sjever koji su bili više zainteresovani da koriste svoje instrumente ambicioznije nego što je bilo samo pratnja za pjevače. Njihova ​​vještina je bila bolje poštovana drugdje, a također i zato što je bilo tako malo posla za gitariste, a konkurencija za ograničen broj nastupa je bila žestoka. Osim toga, Italija se u to vrijeme socijalno i ekonomski oporavljala od posljedica Napoleonove invazije, čineći da je do pokroviteljstva bogatih klasa bilo teže doći. Dodatni pritisak da se napusti Italija (za one koji su bili zainteresovani da vide svoje kompozicije objavljene) je bio i taj da je u Italiji nedostajalo nadležnih izdavačkih kuća. [2] Nakon njegovog boravka u Bolonji i vjerovatno Trstu, u ljeto 1806. svjež poslije svojih studija kontrapunkta, violončela i gitare u Italiji preselio se u Beč bez njegove porodice.[1]

Giuliani se nastanjuje u Beču 1806. godine, i ubrzo ostavlja veliki dojam na sofisticiranu bečku publiku.[2] Tu se upoznaje sa klasičnim instrumentalnim stilom sviranja muzike. Godine 1807. počeo je da objavljuje kompozicije u klasičnom stilu. Na njegovim koncertnim turnejama išao je širom Evrope i svugdje gdje je išao bio je priznat zbog svoje virtuoznosti i muzičkog ukusa. Ostvario je veliki uspjeh i postao je slavni muzičar, jednak mnogim najboljim instrumentalistima i kompozitorima koji su bili aktivni u austrijskom glavnom gradu početkom 19. vijeka.

Giuliani određuje novu ulogu za gitaru u okviru evropske muzike.[1] U aprilu 1808. Giuliani premijerno svira svoj ​​"Prvi koncert za gitaru Op. 30" s punom orkestarskom pratnjom, i dobija odlične kritike za svoju vještinu kao kompozitor i instrumentalista. U Beču nastaje gitarski pokret, a Giuliani se nakon ovakvih uspješnih koncertnih nastupa pokazao kao njegov predvodnik. Njegove kompozicije za gitaru koriste nove i inventivne načine obilježavanja muzike u kojem se koristeći pravac notnog vrata i pauza pravi razlika između različitih dijelova muzike, kao što su melodije, unutrašnje harmonije, i basa. Broj kulturnih događaja u Beču je bio značajno smanjen zbog opsade i nakon okupacije grada od strane Napoleonove vojske 1809., ali je Giuliani nastavio uspješno komponovati i objavljivati svoju muziku. Vratio se privremeno u Italiju 1811. godine da bude sa ženom, čiji identitet kao i datum njihovog braka ostaje nepoznat naučnicima. Par se vratio u Beč sljedeće godine, a 1813. je rođena njihova kći Emilia. Godine 1814. Giuliani je imenovan za dvorskog muzičara kod carice Marie Louise, Napoleonove druge žene. Uz njegov rad kao izvođač i kompozitor, Giuliani je u to vrijeme bio uspješan u obuci novih generacija gitarista, učvršćujući ugled Beča kao ključnog centra gitarske kulture.[2]

Pogled na jedan dio vrtova oko palate Schönbrunn gdje je Giuliani svirao neke od svojih koncerata u Beču

Bio je upoznat s najvišim ličnostima austrijskog društva i sa značajnim kompozitorima poput Rossinija i Beethovena, a sarađivao je i sa najboljim aktivnim koncertnim muzičarima u Beču. Godine 1815. pojavljuje se sa pijanistom Johannom Nepomukom Hummelom (nakon kojeg slijedi Ignaz Moscheles), te violinist Joseph Mayseder i violončelista Joseph Merk, u nizu koncerata kamerne muzike u botaničkim vrtovima Schönbrunn palate. Ovi koncerti su dobili naziv "Dukaten Koncerte", nakon što je cijena jedne ulaznice bila dukat. Ovo izlaganje donosi Giulianiiju veliki ugled u muzičkom okruženju grada. Također 1815, bio je službeni koncertni umjetnik prilikom proslave kongresa u Beču. Dvije godine ranije, 8. decembra 1813. svirao je (vjerovatno violončelo) u orkestru prilikom prvog izvođenja "Sedme simfonije" Ludwiga van Beethovena.

U Beču je Giuliani imao manje uspjeha kao kompozitor. On je radio uglavnom sa izdavačkom kućom Artaria, koja je objavila veliki dio njegovih djela za gitaru, ali je imala kontakte sa svim drugim lokalnim izdavačima, koji su objavljivali njegove kompozicije širom Evrope. On je ovdje također razvio nastavnu reputaciju, a među njegovim brojnim učenicima bili su Bobrowicz i Horetzky.[1] Uprkos njegovom uspjehu, Giuliani se nekako (što historičarima muzike i dalje nije jasno kako se to dogodilo) našao duboko u dugovima.[2]

Zadnje godine u Italiji[uredi | uredi izvor]

Godine 1819. Giuliani odlazi iz Beča u koji se više nikada neće vratiti, uglavnom zbog novčanih razloga. Njegova imovina i bankovni računi su oduzeti da bi platio svoje dužnike. Vratio se u Italiju, boravaći u Trstu i Veneciji, i konačno se nastanjuje u Rimu. Doveo sa sobom kćerku Emiliju, koja se školovala u ženskom manastiru 'L' adorazione del Gesù od 1821-1826, zajedno sa Giulianijevom vanbračnom kćerkom Marijom. U Rimu nije imao mnogo uspjeha, ali je objavio nekoliko kompozicija i održao samo jedan koncert.

U julu 1823. započeo niz čestih putovanja u Napulj da bude sa svojim ocem, koji je bio ozbiljno bolestan. U Napulju Giuliani je naišao na bolji prijem za svoju gitarsku umjetnost, i tu je bio u mogućnosti da objavi nova djela za gitaru sa lokalnim izdavačima.

1826. je nastupao na dvoru ("Portici") pred "Francescom I". U ovom vremenu, što bismo mogli nazvati Giulianijev "Napuljski period", on se pojavljivao često u duetu na koncertu sa svojom kćerkom Emilijom, koja je postala vješt izvođač na gitari. Krajem 1827. zdravlje ovog muzičara počelo da se urušava, nakon čega umire u Napulju 8. maja 1829 godine. Vijest o njegovoj smrti nije izazvala veliko uzbuđenje na napuljskoj muzičkoj sredini.[1]

Muzički stil[uredi | uredi izvor]

Kao kompozitor za gitaru Giulianiju su jako drage bile teme i varijacije koje su bile izuzetno popularan muzički oblik u Beču. Imao je izuzetnu sposobnost da komponuje melodiju u prelaz sa muzičkim efektom ostajući vjeran prirodi samog instrumenta. Jedan primjer ovakve sposobnosti da se naći u njegovom djelu "Varijacije na temu Händela, Op. 107". Ova popularna tema, poznata kao "Harmonius Blacksmith", pojavljuje se u "Ariji" iz Händelove "Svite br. 5 u F-duru" za harpsikord.[3]

Muzička baština i uticaj na druge muzičare[uredi | uredi izvor]

Giulianijeva dostignuća kao kompozitor su brojna. Njegovih 150 kompozicija za gitaru sa brojevima opusa čine jezgro gitarskog repertoara iz 19. vijeka. Komponovao je izuzetno izazovna djela za solo gitaru, djela za orkestar i duete za gitaru-violinu kao i gitaru-flautu. Giulianijeva najvažnija djela uključuju njegova tri gitarska koncerta (op. 30-36 i op. 70), niz od šest "Fantazija" za solo gitaru, op. 119-124, zasnovanih na arijama iz Rossinijevih opera pod nazivom "Rossiniane" zatim nekoliko sonata za violinu i gitaru kao i flautu i gitaru, kvintet, op. 65, za gudače i gitaru, kao i nekim zbirkama za glas i gitaru, te "Grand Overture" napisana u italijanskom stilu. On je također obradio mnoga simfonijska djela, za solo gitaru kao i za gitarski duo. Jedna takva obrada odnosi se na uvertiru Seviljski berberin od Rossinija, za dvije gitare. Postoje brojni obrazovni muzički radovi, među kojima su metode za gitaru koje često koriste nastavnici i danas.

Giulianijevi koncerti i djela za solo gitaru danas se izvode od strane profesionalaca koji i dalje pokazuju sposobnost gitarista da odsviraju muzičko djelo onako dobro poput Giulianijeve prirodne sposobnosti kao kompozitora za klasičnu gitaru.[3]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

  • [1] na tecla.com

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f http://www.classiccat.net/giuliani_m/biography.php
  2. ^ a b c d e f http://www.encyclopedia.com/topic/Mauro_Giuliani.aspx
  3. ^ a b /http://maurogiuliani.free.fr/en/


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: