Američki građanski rat

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Američki građanski rat
Battle of Gettysburg, by Currier and Ives.png
Datum Od 12. april 1861 do 9. april 1865.
Lokacija Uglavnom južni dio SAD
Ishod Pobjeda Sjedinjenih Američkih Država; Ukidanje ropstva
Casus belli Napad Konfederacije na Fort Summer.
Sukobljene strane
Flag of the United States.svg Sjedinjene Američke Države - Sjever Battle flag of the US Confederacy.svg Konfederacija Američkih Država - Jug
Komandanti
Flag of the United States.svg Abraham Lincoln
Flag of the United States.svg Ulysses S. Grant
Battle flag of the US Confederacy.svg Jefferson Davis
Battle flag of the US Confederacy.svg Robert Edward Lee
Vojne jedinice
Sjever 2,200,000 Jug 1,064,000
Žrtve
110,000 mrtvih vojnika,
360,000 ukupno mrtvih,
275,200 ranjenih
93,000 mrtvih vojnika,
258,000 ukupno mrtvih,
137,000+ ranjenih

Američki građanski rat 1861-1865, u Sjedinjenim Američkim Državama, je bio rat između sjevernih saveznih država (Unija ili Sjever) i južnih robovlasničkih država (tada novoformirana Konfederacija ili Jug pod vodstvom Jefferson Davisa). Unija se sastojala od svih država u kojima je bilo zabranjeno robovlasništvo (takozvane slobodne države), kao i od pet država koje su dopuštale držanje robova, i bila je pod vodstvom Abraham Lincolna i Republikanske partije. Sama Republikanska partija je osporavala širenje ropstva na teritoriji SAD, a njihova pobjeda na izborima 1860. godine bila je uzrokom toga da je sedam južnih država proglasilo otcjepljenje od Unije još prije i nego je Lincoln preuzeo predsjednički mandat. Unija je odbila da prizna otcjepljenje okarakterisavši ga kao pobunu.

Neprijateljstva su počela 12. aprila 1861. godine napadom trupa Konfederacije na utvrdu Fort Sumter u Južnoj Karolini. Linkoln je reagovao na ovo tako što je pozvao dobrovoljce u vojsku Unije, da bi poslije tog čina još četiri južne države proglasile otcijepljenje. Prve godine je Unija uspostavila kontrolu nad pograničnim državama, kao i pomorsku blokadu Konfederacije. U 1862. godini već je došlo do većih bitaka i gubitaka u ljudstvu s obje strane, do tada nezabilježenih u historiji SAD (Bitka kod Šajloa, Bitka kod Entitema). U septembru 1862. Linkoln je izdao Proklamaciju o emancipaciji u kojoj je odredio ukidanje ropstva kao glavni cilj rata. [1]

Prvih godina su snage Konfederacije predvođene Robert Edward Leeom ostvarile nekoliko pobjeda u okršajima sa snagama Unije. Međutim 1863. godine došlo je do bitke kod Gettysburga, koja se smatra prekretnicom rata. Nakon toga je uslijedilo zauzimanje Vicksburga i Port Hudsona od strane snaga sjevera predvođenih Ulysses S. Grantom, čime je ostvarena kontrola Unije nad cijelom rijekom Mississippi. U 1864. godini snage Unije zauzimaju i Richmond, glavni grad Konfederacije, a potom slijedi zauzimanje Atlante od strane snaga Unije predvođenih Williamom Shermanom. Otpor Konfederacije je slomljen u aprilu 1865. godine, kada se Lee sa ostacima svojih snaga predao Grantu.

Rat se pokazao kao najsmrtonosniji u historiji SAD, izazvavši smrt oko 620.000 vojnika i neutvrđen broj civilnih žrtava. Historičar John Huddleston procijenio je stopu smrtnosti na 10 posto svih sjevernjačkih muškaraca straih 20–45 godina, i 30 posto svih južnjačkih muškaraca starosti 18–40 godina. [2] Druge njegove posljedice su ukidanje ropstva, jačanje uloge centralne vlasti, kao i porast socijalnih, političkih, rasnih i ekonomskih tenzija, što još uvijek vrši uticaj na savremeno američko društvo.

Uzroci rata[uredi | uredi izvor]

Postojanje robovlasničkog juga i antirobovlasnički nastrojenog sjevera u jednoj državi učinilo je konflikt izvjesnim. Dolazak Lincolna na mjesto predsjednika SAD kao prvog predsjednika novoformirane republikanske stranke uzburkao je strasti na američkom jugu. Iako Lincoln nije izričito najavio ukidanje ropstva, u svom govoru iz 1858 rekao je da se nada kako će prestati sa širenjem takve prakse, što bi na kraju dovelo i do nestanka ropstva i robovlasništva u SAD. [3]

Veliki dio političkih bitaka tokom 1850-tih bio je usmjeren na zaustavljanje širenja ropstva na novoformiranim teritorijama. [4] [5] Postojala je tendencija da sve novoformirane teritorije budu nerobovlasničke ("slobodne države"), što je povećavalo južnjačke težnje za otcijepljenjem. I na sjeveru i na jugu su smatrali da će, u slučaju da se ropstvo ne bude moglo teritorijalno širiti, ono oslabiti i nestati. [6] [7] [8] Dok se svi Južnjaci nisu zalagali za očuvanje ropstva, najveći broj njihovih oficira, kao i jedna trećina nižih činova u vojsci, imali su u porodici nekoga ko je posjedovao robove. Sjevernjacima je, s druge strane, prvi cilj bio da zaštite Uniju, a ne da ukinu ropstvo. [9]

Južnjaci su također strahovali od gubitka uticaja u federalnoj vladi i jačanja antirobovlasničkih snaga, dok su sjevernjaci smatrali kako je vlada već pod južnjačkom kontrolom. U takvom okruženju kasnih 1850tih kriza se sve više zaoštravala. Neslaganja oko pitanja moralnosti držanja robova, opsega demokratije i ekonomskog vrjednovanja rada slobodnih radnika u odnosu na robovski rad na plantažama, dovela su do kolapsa Whig i "Know-Nothing" političkih stranaka, i do rasta novih (Free Soil stranka 1848., Republikanska stranka 1854. i Ustavna unija 1860. godine). U 1860. godini zadnja preostala stranka, Demokratska stranka, se razdvojila na dva dijela.

I sjevernjaci i južnjaci su bili pod uticajem ideja Thomasa Jeffersona. Južnjaci u isticali prava država, ideje spomenute u Kentucky i Virginia Rezolucijama, kao i pravo na revoluciju navedeno u Deklaraciji o nezavisnosti. Sjevernjaci su s druge strane (od abolicioniste William Lloyd Garrisona do lidera Republikanske stranke Abrahama Lincolna) isticali Jeffersonovu ideju da su svi ljudi stvoreni ravnopravni (eng. equal-jednaki).

Primjer južnjačkih pokušaja da ideju otcijepljenja prikažu kao pravednu borbu država na svoje pravo na opredjeljenje se može vidjeti i kroz rad potpredsjednika Konfederacije Alexandera Stephensa kojega Historičar Kenneth M. Stampp navodi kao jednog od najgorljivijih južnjaka koji su pokušavali dati moralni alibi južnim državama u njihovoj borbi da očuvaju isti poredak u svojim državama.

Još neki od faktora koji su doprinijeli zaoštravanju krize uključivali su brzu industrijalizaciju sjevera, razvoj secesionističkog pokreta (uzrokovan jačanjem ropstva na jugu, dok je na sjeveru ono praktično bilo ukinuto), kao i ekonomskim razlikama između sjevera i juga, dok savremeni historičari danas odbacuju ranije zastupljene ideje ekonomskog determinizma (historičara Charlesa Bearda) kao uzroka sukoba. Činjenica je da se od osam imigranata u SAD njih sedam naseljavalo na sjeveru a tek jedan na jugu (87,5% naprema 12,5% u korist sjevera), kao i da je veliki broj bijelaca napuštao jug i odlazio na sjever, doprinijela je defanzivno-agresivnom političkom ponašanju južnjaka. Javljala su se neslaganja i oko primanja države Missouri (ropstvo je u Missouriju bilo dopušteno) u Uniju, što je dovelo do Missouri kompromisa iz 1820. godine, zatom kriza vezana za protekcionističku politiku i carine 1828. godine, potom Gag pravilo (eng. Gag rule) koje je zabranjivalo rasprave o ukidanju robovlasništva u Kongresu u periodu 1835-1844., pripajanje Teksasa kao robovlasničke države u Uniju, širenje SAD na zapad Američkog kontinenta (koje je moglo predstavljati ujedno i širenje robovlasništva) što je rezultiralo krizom koja je premoštena novim kompromisom iz 1850. godine, [10] dok Wilmot Proviso zakon (neuspješni pokušaj sjevernjačkih političara da se zabrani ropstvo na novim teritorijama na zapadu) nije bio usvojen niti proveden. Veoma popularni roman iz tog doba "Čiča Tomina koliba" (iz 1852.) pisca Harriet Beecher Stowe, je doprinio velikom porastu protivnika ropstva na sjeveru. [11] [12]

Nesuglasice vezane za pitanje robovlasništva dovele su do podjela i u najvećim religijskim zajednicama (Metodistička, Baptistička i Prezbiterijanska crkva), naročito su vođene rasprave u vezi okrutnosti nad robovima (sakaćenja, bičevanja i razdvajanja porodica). U Kongresu se dešavalo da rasprave postanu toliko oštre da je dolazilo i do fizičkih obračuna. Na kraju je sam izbor Linkolna za predsjednika poslužio kao povod za otcijepljenje.

Otcijepljenje je počelo sa Linkolnovim izborom, jer su regionalne vođe bile u strahu da će on zaustaviti širenje ropstva a potom ga postepeno iskorijeniti. Mnogi južnjaci su smatrali da je došlo vrijeme za otcijepljenje s obzirom da će Linkoln, ili neki drugi vođa sa sjevera, zabraniti ropstvo. Robovlasničke države, koje su već bile u manjini u Predstavničkom domu, suočavale su se sa tim da će postati manjina i u Senatu. Najjužnije države su se prve otcijepile, a slijedilo je otcijepljenje još četiri države poslije Linkolnovog poziva da svaka od njih obezbijedi dovoljan broj vojnih trupa za održavanje reda i gušenje pobune. Južne države koje su graničile sa sjeverom odbile su zahtjeve za slanje trupa na njihove komšije jer su to smatrale invazijom.

Privreda[uredi | uredi izvor]

Postojale su značajne razlike u karakteru i razvijenosti privrede između Juga i Sjevera. Jug nije imao velik broj stanovnika te je njegova klima bila povoljna za razvoj suptropskih biljaka te se zasnivala na robovskoj snazi koji su činili crnci dovezeni iz Afrike. Jug uopšte nije ima velik broj fabrika za koje nije bilo nikakve potrebe, također su profitirali izvozom posebno u zapadnu Evropu (uglavnom pamuk). Jug nije imao nijednu fabriku municije. Za razliku od Juga sjever je imao velik broj mašina kojima je potrebna industrijska snaga. Ona se je sva sačinjavala od industrije, prvenstveno mašinske, također ljudska snaga je bila sva u jugu te je ono kočilo razvoj mašinske industrije. Što se je više mašinska industrija razvijala ti su odnosi bili sve gori. Veoma je važno reći da je 35 godina od završetka rata SAD postala vodeća zemlja u svijetu po proizvodnji uglja, željeza, čelika te izradi mašina.

Ropstvo[uredi | uredi izvor]

Abraham Lincoln Predsjednik SAD 1861.-1865.

Mogla se uočiti jaka veza između jačine podrške otcijepljenju i broja plantaža u određenoj oblasti. [13] Najjužnije države, iste one koje su imale najveći broj plantaža, bile su prve koje su se otcijepile od Unije. Države koje su ležale nešto sjevernije, poput Virginie, Sjeverne Karoline, Arkanzasa i Tenesija, su imali manje plantaža i nisu proglašavale otcijepljenje sve dok ih incident sa Fort Sumterom nije prisilio na to da izaberu stranu. Granične države su imale sasvim malo plantaža i one su ostale u Uniji. [14] [15]

Procenat porodica na krajnjem jugu koje su posjedovale robove iznosio je 43%. Taj procenat se smanjivao na broj od 36% na srednjem jugu, te na broj od 22% u graničnim južnim državama (istim onim koje su se borile za Uniju). [16] Također 95% amerikanaca crne boje kože živjelo je na jugu, što je činilo gotovo jednu trećinu ukupnog broja stanovnika u tim oblastima. Na sjeveru je živjelo samo 1% crnih amerikanaca. Uzimajući u obzir na ove okolnosti, strah od eventualne emancipacije bio je mnogo veći na jugu nego na sjeveru. [17]

Odluka Vrhovnog suda iz 1857. godine u slučaju Dred Scott - Sandford izazvala je dosta kontroverzi po ovom pitanju. Sudija Roger B. Taney je u svojoj presudi naveo da "su crnci toliko inferiorni da nemaju prava koja bi bijeli čovjek trebao poštovati" (u engleskom originalu: "so far inferior that they had no rights which the white man was bound to respect"[18]), i da bi držanje robova trebalo biti omogućeno i u slobodnim državama. Predsjednik Lincoln je upozorio da bi u slučaju izricanja još jedne ovakve presude, [19] sjeverne države bile suočene sa robovlasništvom. Abraham Lincoln je naveo i da je pitanje robovlasništva važnije u datom trenutku od bilo kog drugog nacionalnog pitanja. [20]

U vrijeme dok se zaoštravala situacija u zemlji i dok je otcijepljenje postajalo važna tema državni senator i plantažer iz Južne Karoline John Townsend je u svojim govorima navodio: "naši neprijatelji preuzimaju vlast u Vladi, i imaju namjeru da nas prisile da se složimo sa kapricima njihovih fanatičnih teorija, i da se složimo sa ukidanjem ropstva". [21] Mišljenja slična ovom su bila izražavana u novinskim tekstovima, političkim govorima i deklaracijama širom juga potkrepljujući zahtjeve za otcijepljenjem. Iako Linkoln nije imao planova da obezakoni ropstvo tamo gdje je ono već postojalo južnjaci širom juga su bili zabrinuti za budućnost ovog poretka.

Južnjaci su bili zabrinuti ne samo za ekonomske gubitke, već i uplašeni eventualnim promjenama vezanim uz rasnu emancipaciju [22][23][24][25]. Teksaška deklaracija uzroka otcijepljenja navodi da nerobovlasničke države "objavljuju doktrinu jednakosti za sve ljude, nezavisno od rase ili boje kože" i da je Afrička rasa "s pravom smatrana za inferiornu i nesamostalnu rasu". Zagovornik otcijepljenja iz Alabame E. S. Dargan navodio je da bi emancipacija natjerala Južnjake da se osjećaju "demoralizovani i degradirani".

Počevši od tridesetih godina devetnaestog vijeka Američka Pošta je odbijala da dozvoli da pisma sa propagandnim pamfletima protiv ropstva budu isporučivana na adrese na jugu. [26] U slučaju bilo kakve sumnje u podršku abolicionizmu, učitelji sa sjevera su bivali protjerivani, a abolionistička literatura je zabranjivana. S druge strane sjevernjaci su ropstvo osjećali kao prijetnju, i kako je zaključio Eric Foner "sjevernjaci su ropstvo vidjeli kao antitezu dobrog društva, i smatrali su ga za prijetnju njihovom sistemu vrijednosti i njihovim interesima. [27]

Dolazak građanskog rata[uredi | uredi izvor]

Otcijepljenje Južne Karoline[uredi | uredi izvor]

Južna Karolina je 24. decembra 1860. usvojila Deklaraciju kojom je opravdavala svoju odluku da se otcijepi od Unije. U navedenoj Deklaraciji poziva se na pravo južnih država na robovlasništvo, ali također se i navodi da sjeverne države krše prava južnih država i ne izvršavaju svoje ustavne obaveze, s obzirom na njihovo protivljenje ropstvu. Najbitnije tačke Deklaracije su:

  • Odbijanja sjevernih država da obezbijede provođenje zakona i vrate odbjegle robove, čime one krše pravo južnjaka na privatno vlasništvo;
  • Provođenje propagande protiv ropstva, što krši pravo na privatno vlasništvo;
  • Pomaganje hiljadama robova da "napuste svoje domove", različitim kanalima za bijeg;
  • Izbor Lincolna za predsjednika, s obzirom da je on isticao da "zemlja ne može biti napola robovlasnička, a napola slobodna", i da građani moraju ostati u ubijeđenju da je ropstvo na putu konačnog istrjebljenja;
  • Protivljenje davanju građanskih prava "osobama koje su, po snazi zakona zemlje, nesposobne da budu građani". Mnogi sjevernjaci su bili protiv sudske odluke Dred Scoot, mada je svega nekoliko sjevernih država dozvoljavalo pravo glasa crnim amerikancima.

Secesijska zima[uredi | uredi izvor]

Prije nego što je Lincoln stupio na predsjedničku dužnost, sedam država je proglasilo otcijepljenje od Unije. One su uspostavile Južnjačku vladu, Konfederativne Američke Države 9. februara 1861. godine. Preuzele su kontrolu nad federalnim utvrđenjima i drugim vlasništvom unutar svojih granica, gotovo bez otpora od strane predsjednika Buchanana, čiji je mandat isticao 4. marta 1861. godine. Buchanan je navodio da "Jug nema pravo na otcijepljenje, ali ja nemam moć da ga spriječim da to učini".

Kako su južnjaci napustili mjesta u Senatu i Predstavničkom domu, secesija je poslije pomogla Republikancima da usvoje neke zakone i donesu neke odluke koje su južnjaci konstantno blokirali (poput projekta transkontinentalne željeznice, Centralne banke, i drugih). Također je usvojen zakon o dodatnom porezu koji je služio za finansiranje dijela ratnih troškova.

Konfederacija[uredi | uredi izvor]

Status država, 1861. Plava i žuta boja - države Unije. Crvena i tamnocrvena boja - Države Konfederacije

Sedam najjužnijih država otcijepile su se do februara 1861. godine, počevši sa Južnom Karolinom, Misisipijem, Floridom, Alabamom, Džordžijom, Luizijanom i Teksasom. Ovih sedam država su 4. februara 1861. godine formirale Konfederalne Američke Države, sa Jefferson Davisom kao predsjednikom, i sistemom vlasti po uzoru na američki ustav. U aprilu i maju 1861. godine, još četiri robovlasničke države su se otcijepile i pridružile Konfederaciji: Arkanzas, Tenesi, Sjeverna Karolina i Virdžinija. Virdžinija je podijeljena na dva dijela, sa istočnim dijelom koji se priključio Konfederaciji i sjeverozapadnim dijelom koji se priključio Uniji, i to kao nova država pod imenom Zapadna Virdžinija (20. juna 1863. godine).

Države Unije[uredi | uredi izvor]

Dvadeset tri države su proglasile svoju lojalnost Uniji: Kalifornija (California), Konetiket (Connecticut), Delver (Delaware), Illinois, Indiana, Iowa, Kansas, Kentaki (Kentucky), Mejn (Maine), Merilend (Maryland), Masačusets (Massachusetts), Mičigen (Michigan), Minesota (Minnesota), Misuri (Missouri), Nju Hempšir (New Hampshire), Nju Džersi (New Jersey), Nju Jork (New York), Ohajo (Ohio), Oregon, Pensilvanija (Pennsylvania), Roud Ajland (Rhode Island), Vermont i Viskonsin (Wisconsin). Tokom rata Nevada i Zapadna Virginia su se pridružile Uniji kao novoformirane države. Nad Tennesseejem i Louisianom je ubrzo po izbijanju rata uspostavljena vojna kontrola od strane Unije.

Teritorije Kolorada (Colorado), Dakote, Nebraske, Nevade, Novog Meksika (New Mexico), Utah i Vašingtona (Washington) su učestvovale u ratu na strani Unije. Nekoliko plemena američkih domorodaca (koji su podržavali robovlasništvo) stalo je na stranu Konfederacije (na nekadašnjoj Indijanskoj teritoriji - sada Oklahomi).

Podjela, priprema, i strategija[uredi | uredi izvor]

Jug[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Sjever[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Ratni događaji[uredi | uredi izvor]

1861[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

1862[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

1863[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

1864[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Posljedice[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Istaknute ličnosti[uredi | uredi izvor]

Jefferson Davis, predsjednik Konfederacije tokom građanskog rata.
Abraham Lincoln, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država tokom građanskog rata.

Jug[uredi | uredi izvor]

Sjever[uredi | uredi izvor]

Spisak bitaka[uredi | uredi izvor]

Vojni pohodi i operacije[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Frank J. Williams, "Doing Less and Doing More: The President and the Proclamation—Legally, Militarily and Politically," in Harold Holzer, ed. The Emancipation Proclamation (2006) pp. 74–5.
  2. ^ "Killing ground: photographs of the Civil War and the changing American landscape". John Huddleston (2002). Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-6773-6.
  3. ^ Quoted in Eric Foner, The Fiery Trial: Abraham Lincoln and American Slavery (2010) p. 100
  4. ^ Glenn M. Linden (2001). Voices from the Gathering Storm: The Coming of the American Civil War, Rowman & Littlefield ISBN 978-0-8420-2999-5. “Prevent, as far as possible, any of our friends from demoralizing themselves, and our cause, by entertaining propositions for compromise of any sort, on slavery extension. There is no possible compromise upon it, but which puts us under again, and leaves all our work to do over again. Whether it be a Mo. Line, or Eli Thayer's Pop. Sov. It is all the same. Let either be done, & immediately filibustering and extending slavery recommences. On that point hold firm, as with a chain of steel. – Abraham Lincoln to Elihu B. Washburne, December 13, 1860”
  5. ^ Let there be no compromise on the question of extending slavery. If there be, all our labor is lost, and, ere long, must be done again. The dangerous ground—that into which some of our friends have a hankering to run—is Pop. Sov. Have none of it. Stand firm. The tug has to come, & better now, than any time hereafter. – Abraham Lincoln to Lyman Trumbull, December 10, 1860.
  6. ^ McPherson, Battle Cry, pp. 241, 253.
  7. ^ Declarations of Causes for: Georgia, Adopted on January 29, 1861; Mississippi, Adopted in 1861 (no exact date found); South Carolina, Adopted on December 24, 1860; Texas, Adopted on February 2, 1861.
  8. ^ The New Heresy, Southern Punch, editor John Wilford Overall, September 19, 1864 is one of many references that indicate that the Republican hope of gradually ending slavery was the Southern fear. It said in part, "Our doctrine is this: WE ARE FIGHTING FOR INDEPENDENCE THAT OUR GREAT AND NECESSARY DOMESTIC INSTITUTION OF SLAVERY SHALL BE PRESERVED."
  9. ^ Foner, Eric (1981). Politics and Ideology in the Age of the Civil War ISBN 9780195029260.
  10. ^ William E. Gienapp, "The Crisis of American Democracy: The Political System and the Coming of the Civil War." in Boritt ed. Why the Civil War Came 79–123.
  11. ^ McPherson, Battle Cry, pp. 88–91
  12. ^ Most of her slave owners are "decent, honorable people, themselves victims" of that institution. Much of her description was based on personal observation, and the descriptions of Southerners; she herself calls them and Legree representatives of different types of masters.;Gerson, Harriet Beecher Stowe, p. 68; Stowe, Key to Uncle Tom's Cabin (1953) p. 39.
  13. ^ Lipset looked at the secessionist vote in each Southern state in 1860–61. In each state he divided the counties into high, medium or low proportion of slaves. He found that in the 181 high-slavery counties, the vote was 72% for secession. In the 205 low-slavery counties. the vote was only 37% for secession. (And in the 153 middle counties, the vote for secession was in the middle at 60%). Seymour Martin Lipset, Political Man: The Social Bases of Politics (Doubleday, 1960) p. 349.
  14. ^ McPherson, Battle Cry, p 242, 255, 282–83. Maps on p. 101 (The Southern Economy) and p. 236 (The Progress of Secession) are also relevant.
  15. ^ David Potter, The Impending Crisis, pp. 503–505.
  16. ^ James G. Randall and David Donald, Civil War and Reconstruction (1961) p. 68
  17. ^ James McPherson, Drawn with the Sword, p. 15.
  18. ^ David Potter, The Impending Crisis, page 275
  19. ^ First Lincoln Douglas Debate at Ottawa, Illinois August 21, 1858.
  20. ^ Abraham Lincoln, Speech at New Haven, Conn., March 6, 1860.
  21. ^ John Townsend, The Doom of Slavery in the Union, its Safety out of it, October 29, 1860.
  22. ^ McPherson, Battle Cry, strana 243
  23. ^ David Potter, The Impending Crisis, strana 461
  24. ^ William C. Davis, Look Away, strane 130–140
  25. ^ William W. Freehling, The Road to Disunion, strana 42
  26. ^ Schlesinger Age of Jackson, p. 190.
  27. ^ Eric Foner. Free Soil, Free Labor, Free Men: The Ideology of the Republican Party Before the Civil War (1970), p. 9.


Panzer aus Zusatzzeichen 1049-12.svg Nedovršeni članak Američki građanski rat koji govori o ratu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: