Hasanaginica

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Prvo štampano izdanje Hasanagice iz 1774.

Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada, koja je nastala između 1646. i 49. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka i vjerovatno se prepričavala sa koljena na koljeno po Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774. italijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička).

Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji" u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila "Hasanaginicu". Za "Hasanaginicu" se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala.

Hasanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. godine. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je vodio Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona sarajevske Opere Amila Bakšić.

Pozadina i stvarni likovi balade

Ova balada je nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762m). Radnja se dešava u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu. Povrede koje se spominju u baladi Hasan-aga je zadobio u borbi sa kršćanskim odmetnicima (1645-69). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) ga nije nijednom posjetila, "od stida" kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu gdje se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da da ga ne čeka na dvoru, te da se vrati svojoj majcu u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku tjera sa dvora.

To se dešava najvjerovatnije između 1645. i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak sa "Imotskim kadijom". To je bio jedan od bogatijih Imoćana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz toga braka.

Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i da se oprosti od njih. Hasan-agina surovost se tada primjećuje kad doziva djecu: "sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda."

Njeno srce nije moglo više da izdrži te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu:

Uput se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć sirota!

Teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, možda sve a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:

  • Hasan Arapović - Hasanaga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države (vidi kartu dolje)
  • Beg Pintorović, brat Fatime Arapović

Također postoje ostaci Hasan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin mezar u blizini.

Bosanski književnik Alija Isaković je iznio zanimljivu konstataciju, napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Hasanaginica (Fatima Arapović) nemajuću kome drugom da ispriča svoju bol i patnju za djecom. Ni ta se mogućnost ne bi trebala isključiti.[citat potreban]

Hasanaginica u ostalim medijima

Tekst Hasanaginice

Tekst na Wikizvoru

Vanjski linkovi

Ostaci Hasan-agine kule

Karta Bosne 17-19.vijek