Historija Belgije

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Historija Belgije je historija teritorija države Belgije. Historija Belgije je isprepletena sa historijom njenih susjeda: Holandijom, Njemačkom, Francuskom i Luksemburgom. Tokom većeg dijela historije, teritorij današnje Belgije je bio dio Karolinškog carstva ili podijeljen u nekoliko manjih država, među kojima se ističu Vojvodstvo Brabant, Grofovija Flandrija, Kneževina-biskupija Liege i Luksemburg. Zbog svog strateškog položaja, mnoge vojske su se borile na njenom tlu, zbog čega se Belgija često naziva "Bojno polje Evrope" ili "Kokpit Evrope".

Historija Belgije i njenih susjeda se može pratiti natrag do "Sedamnaest provincija" koje su bile u sastavu Burgundske Holandije. Ove provincije su proglasile nezavisnost od Francuske i Svetog rimskog carstva tokom pragmatične sankcije 1549. godine. Nakon Osamdesetogodišnjeg rata (1568. - 1648.) došlo je do podjele na sjevernu Republiku Holandiju i Južnu Holandiju od koje su nastali Belgija i Luksemburg. Ovim južnim teritorijem je vladala Habsburška dinastija i poznata je kao "Španska Holandija". Invazijom francuskog kralja Luja XIV je došlo do gubitka teritorije oko Nord-Pas-de-Calaisa, dok je ostatak na kraju postao "Austrijska Holandija". Tokom Francuskih revolucionarnih ratova, teritorija današnje Belgije je 1795. godine postala dio Francuske. Nakon poraza Napoleona 1814. godine, nastalo je nova Ujedinjena Kraljevina Holandija. Ova kraljevina se tokom Belgijske revolucije (1830. - 1839.) podijelila na tri države: Belgiju, Holandiju i Luksemburg.

Tokom srednjeg vijeka u Belgiji su cvjetale luke i tekstilna industrija, a današnja Belgija je postala jedna od prvih zemalja koja je doživjela industrijsku revoluciju. Industrijska revolucija je u 19. stoljeću donijela prosperitet i otvorila političku dihotomiju između liberalnih privrednika i socijalističkih radnika. Vlada je nakon velikog skandala 1908. godine preuzela kraljevo privatno kolonijalno carstvo u Belgijskom Kongu. Belgija je tokom Prvog i Drugog svjetskog rata bila neutralna, ali je zbog svog strateškog položaja bila mjesto sukoba između Francuske i Njemačke. U poslijeratnom periodu Belgija je postala lider evropskog ujedinjenja, kao jedan od osnivača Evropske unije. Brisel je danas sjedište NATO-a i Evropske unije.

Politički gledano, Belgija koja je polarizovana po pitanju religije, u posljednjih nekoliko decenija se suočava sa novim podjelama zbog jezičkih razlika i nejednakog ekonomskog razvoja. Ovaj kontinuirani antagonizam je izazvao dalekosežne reforme koje su promijenile unitarni sistem Belgije, koja je sada podijeljena na tri regije: Flandriju (holandski govorni prostor) na sjeveru, Valoniju (francuski govorni prostor) na jugu i dvojezični Brisel u sredini. Tu je i stanovništvo njemačkog govornog prostora koje naseljava teritoriju uz granicu sa Njemačkom. Ekonomija je prosperitetna i dobro integrisana u Evropi.

Prahistorija[uredi | uredi izvor]

Na teritoriji današnje Belgije su 1829. godine otkriveni fosili neandertalaca koji datiraju iz najmanje 100.000. godine p.n.e. Najstarija neolitska naselja su pronađena u istočnoj Belgiji. Oni su poznati po odbrambenim zidovima oko naselja, koji su služili ili ne za odbranu od lovaca sakupljača. Ova naselja su proizvodila takozvanu Limburg keramiku koja je pronađena samo u istočnoj Belgiji, sjeverozapadnoj Francuskoj i Holandiji. Osim toga, u Valoniji je pronađen neolitski rudnik kremena Spienes koji predstavlja značajan arheološki lokalitet.

Antika[uredi | uredi izvor]

Keltski i rimski period[uredi | uredi izvor]

Kada je Julije Cezar stigao u ovaj region, kako je napisao u svom djelu De Bello Gallico, stanovnici današnje Belgije, sjeverozapadne Francuske i njemačke Porajne su bili poznati kao Belgi (po kome je Belgija dobila ime). Cezar govori da su Belgi bili odvojeni od ostalih dijelova Galije jedinstvenim jezikom, zakonom i običajima koji su imali germansko porijeklo, ali ne ide u detalje. Smatralo se da su keltska kultura i jezik bili veoma zastupljeni kod njih, naročito kod naroda koji je živio u današnjoj sjevernoj Francuskoj. Međutim, lingvisti su pronašli dokaze da je sjeverni dio Belgijskog stanovništva tada govorio Indoevropskim jezikom koji se razlikovao od keltskog i germanskog jezika.

Na teritoriji današnje Belgije su živjeli mnogi narodi; na sjeveru su živjeli Belgi, na zapadu Suesioni, Viromandi i Ambijani, a na istoku Menapijci, Nervijci i Germani cishenani koji su bili ratoborni kao Germani koji su živjeli istočno od rijeke Rajne. Menapijci i Germani su živjeli u blizini niskih trnovitih šuma i močvara, a granice njihovih naselja su bile namjerno zasađene debelim deblima koje su služile kao ograda koja je bila neprobojna za konjicu. Prema Tacitu, Germani cishenani (uključujući i Eburone) su bili Germansko pleme i kao takve ih ne treba miješati sa Belgima. Moderni lingvisti koriste naziv "germanski jezik" za sve germanske jezike, ali se ne zna da li su belgijski Germani govorili germanskim jezikom. Arheolozi također imaju problema oko dokazivanja tačne migracije iz istočne Rajne o kojoj govori Julije Cezar. Ali arheološki zapisi daju utisak da su belgijski Germani bili relativno stabilna populacija koja je imala svoju kulturu, jezik i teritoriju.

Rimljani su na teritoriji današnje Belgije stvorili rimsku provinciju Belgijsku Galiju. Rimska provincija Belgijska Galija se u početku sastojala od šest regionalnih gradova, od kojih se četiri nalaze u današnjoj Francuskoj; Nemetacum (Aras), Divodurum (Metz), Bagacum (Bavaj) i Durocorturum (Reims). Augusta Treverorum (Trier) se nalazi u današnjoj Njemačkoj, a Atuatuca Tongrorum (Tongeren) se nalazi u današnjoj Belgiji. Kasnije je sjeveroistočni dio ove rimske provincije, uključujući i grad Tongeren, spojen sa militarizovanom teritorijom do rijeke Rajne formirajući novu rimsku provinciju poznatu kao Donja Germanija. U ovu novu rimsku provinciju su bili uključeni i gradovi Ulpia Noviomagus (Nijmegen), Colonia Ulpia Trajana (Ksanten) i Colonia Agripina (Keln). Kasnije je car Dioklecijan restruktuirao ove provincije i podijelio ih na dvije provincije: Belgica Prima i Belgica Secunda.

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Rani srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Nakon pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine, teritoriju današnje Belgije naseljavaju mnoga germanska plemena. Jedno od tih plemena, Franci, su naselili rimsku provinciju Germania Inferior stvarajući novu kraljevinu pod vladavinom Merovinške dinastije. Nakon kratkotrajne vladavine Merovinške dinastije, na franačko prijestolje dolazi Karolinška dinastija koja je vodila porijeklo iz istočnog dijela današnje Belgije. Nakon zaustavljanja maurske invazije u bici kod Poitiersa 732. godine, franački kralj Karlo Veliki (rođen u gradu Liege) se nakon osvajanja velikog dijela zapadne Evrope krunisao za cara Svetog rimskog carstva 800. godine.

Nakon podjele Franačke države, teritorija današnje Belgije je podijeljena između Francuske i Svetog rimskog carstva. Granica je išla dolinom rijeke Scheldt, tako da je zapadni dio postao dio Francuske, a istočni dio postao dio vojvodstva Donja Lotaringija i Svetog rimskog carstva. Tokom ranog srednjeg vijeka, sjeverni dio današnje Belgije (poznatiji kao Flandrija) je postao teritorija njemačkog govornog područja, dok je južni dio današnje Belgije (poznatiji kao Valonija) postao teritorija latinskog govornog područja.