Mahabharata

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Drevna karta Indije

Mahabharata (sanskrit - महाभारत) je indijski ep i vjerovatno najveći ep u svjetskoj književnosti. Po predaji obuhvata sto hiljada šloka odnosno dvostiha od po 32 sloga. Ustvari, predajom su se hiljadama godina oblikovale dvije okvirne recenzije sanskritskog teksta u Indiji: sjeverna od 82 hiljade šloka i južna od 95.600 šloka. U kritičko izdanje od toga ušlo je 73.900 šloka. Tih je, dakle, 147.800 stihova desetak puta više od 15.700 heksametara "Ilijade" ili preko dvanaest puta više od 12.100 heksametara "Odiseje" koji su po dužini usporedivi sa šestnaestercem šloke.

Vrijeme nastanka djela[uredi | uredi izvor]

Obično se u indološkoj literaturi prihvata sud E. W. Hopkinsa. On je smatrao da početke staroindijskog epskog pjesništva možemo, doduše, stavljati i 700 ili 1.700 godina p. n. e., ali o tome ne možemo nešto pouzdano znati, a da počeci predaje o Bharatama, kako je to još bio smatrao Albrecht Weber, sežu do razdoblja vedskih obrednih djela brahmana. Međutim za ovaj ep se ne može tvrditi da su predaje o Bharatama ili Kurnima u njemu skupljene prije 400. godine p. n. e. Predaje o Pandavama i polubožanskom Krišni mogle bi poticati iz razdoblja od 400. do 200. godine p. n. e. Prerada s Krišnom kao sveobuhvatnim božanstvom i mnoštvom poučne puranske građe mogla je uslijediti između 200. p. n. e. i 100-200. nove ere. Posljednje knjige i početak prve su mogli biti dodani između 200. i 400. godine. U istom periodu mogla se napuniti poučnom građom 13. knjiga i izdvojiti se iz 12. knjige. Poslije tog razdoblja mogli su se prihvatati tek pojedinačni dodaci. Moglo bi se reći da su to otprilike oni koje je otklonilo iz teksta sadašnje kritičko izdanje.

U 5. vijeku se na nekom natpisu već spominje Mahabharata kao djelo od sto hiljada šloka, dakle, u potpunom opsegu. A kako se u epu češće spominju Yavane, izvorno Jonjani, s kojima su se Indijci prvi put sreli u doba Aleksandra Velikog, tekst kakav danas postoji ne može biti stariji od 4. vijeka p. n. e., a završetak u 3. vijeku nove ere.

U svojoj knjizi o Ramayani, J. L. Brockngton Righteon Rama, The Evolution of an Epic, OUP, Delhi 1984. složio je sličan pregled razvoja drugog velikog staroindijskog epa, stavivši mu početak u 5. vijek p. n. e.

Ramayana je sigurno dovršena prije Mahabharate ali je vjerovatno mlađa u začecima. Stoga se čini bliskom istini sud J. A. B. Buitenena da se začeci Mahabharate mogu najvjerovatnije zamisliti negdje u 8. ili 9. vijeku p. n. e. Međutim i on se slaže da je "knjižnica djela" koju znamo kao Mahabharatu mogla biti osnovana tek oko 400. godine p. n. e., a prestati nabavljati prinose oko 400. n. e. nav. dj., Uvod, str. XXIV-XXV.

O starosti predmeta Mahabharate svakako još se treba istaknuti da su arheolozi poput B. B. Lala i drugih otkopali naselja koja su identificirali kao Hastinapuru, staru prijestolnicu Kurua, Ahiććatru i Kampilyu, gradove Panćala, i druge lokalitete poznate iz velikog epa. Oni pokazuju kulturu ranog željeznog doba, odlikuju se posebnim sivim slikanim lončarstvom, a ispitivanje starosti nalaza pomoću ugljika C-14 pokazuje da potiču otprilike iz perioda oko 1000. godine p. n. e. [1].

To mora biti i period kada su se počele pjevati pjesme o vladarima Kurua i Panćala i otada se nikada nisu prestale pjevati jer bi svaki privremeni prekid u usmenom prenošenju pjesama kroz dugo razdoblje njihovog stvaranja, sabiranja i razvoja velike pjesme o boju Bharata iz njih nužno izazvao i potpun gubitak cijele te predaje, bar prije trenutka njenog zapisivanja. Ali ta predaja je, na svoj način, još i danas živa, kao što još i danas stoji grad Mathura i još je uvijek središte živog Krišninog kulta i kao što ime Indraprastha i danas označava dio Delhija oko Stare tvrđave.

Sadržaj djela[uredi | uredi izvor]

Jezgru Mahabharate čini priča o sukobu oko nasljedstva između dviju grana plemena Kuru.

1. knjiga: Knjiga o početku[uredi | uredi izvor]

Sinovi starijeg brata Dhrtaraštre žele naslijediti kraljevstvo po ocu koji vlada u gradu Hastinapuri na rijeci Gang. Suparnici su im sinovi mlađeg brata Pandua koji je prvi vladao Hastinapurom jer je Dhrtaraštra bio slijep, ali je prvi i umro. Panduove sinove pošalju u daleki dvor gdje su im bratići željeli podmetnuti požar, ali oni izbjegnu klopku. Neko vrijeme se kriju, a onda stiču na dvoru kralja susjednog plemena Panćala, Drupade, u gradu Kampilyi uz Gang, kraljevu kćer na takmičenju za ženu. Njom se, uz neobična objašnjenja, ženi sve petero braće. Pošto su tako stekli Drupadu za saveznika, Dhrtaraštra odlučuje podijeliti kraljevstvo Kurua između svojih stotinu sinova na čelu sa najstarijim, Duryodhanom, koji će ostati u Hastinapuri, i petorice Panduovih sinova na čelu s najstarijim, Yudhišthirom, koji će dobiti područje oko Yamune, nasuprot Hastinapuri na Gangu. Tu Panduovi sinovi izgrade prijestolnicu Indraprasthu. Pomaže im Krišna, bratić Pandava, sinova Panduovih, i Kaurava, sinova Dhrtaraštrinih. On je iz trećeg plemena Yadava ili Vršnija koje je kralj Magadhe Đarasamdha istjerao iz Mathure na Yamuni, nasuprot Kampilyi na Gangu, te su se preselili u Dvaraku na Kathiawaru. U četverouglu spomenutih prijestolnica postoje naslutlivi "geopolitički interesi". Jedan od Pandava, Arđuna, dobija i Krišninu sestru Subhadru za ženu.

2. knjiga: Knjiga o sabornici[uredi | uredi izvor]

Pošto Yudhišthira primi svečano kraljevsko posvećenje u Indraprasthi, prije kojeg su se Pandave morali iskazati ratničkim uspjesima na sve četiri strane svijeta i na Krišnin poticaj savladati Đarasamdhu u dvoboju, pozivaju ih bratići Kaurave u Hastinapuru. Tu im priređuju kockarsko takmičenje pri kojem Yudhišthira zbog prijevare prokocka kraljevstvo i mora po dogovoru otići s braćom i ženom Draupadi, Draupadinom kćeri, u progonstvo u šumu na dvanaest godina, a trinaestu moraju provesti među ljudima, ali neprepoznati ako ne žele ponoviti progonstvo.

3. knjiga: Knjiga o šumi[uredi | uredi izvor]

Braća doživljavaju neobične pustolovine u šumi, naročito veliki strijelac Arđuna, snažni Bhima i mudri Yudhišthira.

4. knjiga: Knjiga o Virati[uredi | uredi izvor]

Trinaestu godinu Pandave provode s Draupadi prerušeni služeći kralja Matsya Viratu u njegovoj prijestolnici Upaplavyi. Na isteku godine zaduže kralja junaštvom kojim su mu spasili stada od susjednih Kurua i Trigarta. Time stiču novog saveznika, Viratina kći se udaje za Arđuninog sina od Subhadre Abhimunyua.

5. knjiga: Knjiga o pripremama[uredi | uredi izvor]

Pandave u dogovoru sa saveznicima po isteku trinaeste godine zatraže od Kaurava svoju polovinu kraljevstva ili bar pet sela. Kao posrednik zastupa ih u Hastinapuri Krišna. Međutim, Duryodhana, sada Dhrtaraštrin prijestolonasljednik odbija da im išta ustupi. Obje strane skupljaju saveznike i kreću na bojno polje Kuruhšetru.

6. - 13. knjiga[uredi | uredi izvor]

6-10. knjiga opisuje tok velike bitke i slave junaka koji su se borili i ginuli. Prve četiri se zovu po zapovjednicima vojske Kaurava: Knjiga o Bhlšmi (6), Knjiga o Droni (7), Knjiga o Karni (8) i Knjiga o Šalyi (9); svi oni su junački pali u borbi, a Pandave su ih, po Krišninim savjetima, mada i sami veliki junaci, redom savladavali lukavstvom uz osjetne moralne dileme, a na kraju je tako i Duryodhanu savladao Bhima. Peta se zove po jezivom pokolju koji je izveo posljednji zapovjednik Kaurova Asvatthaman sa jedinom dvojicom svojih preostalih vitezova: Knjiga o noćnom prepadu (10).

Nakon strašnih knjiga o bici slijedi 11. knjiga: Knjiga o ženama, gdje se opisuje naricanje žena i pogrebni obredi za pale junake. Dhrtaraštrina žena Ganhari tuguje nad palima u objema vojskama i proklinje Krišnino pleme, a Panduova udovica Kunti otkriva svojoj djeci da im je silni protivnik Karna bio rođeni brat iz njenog predbračnog života.

Jedini od palih vojskovođa na životu je bio stari Bhišma i ležao je sve vrijeme na bojnom polju sav izboden Arđuninim strijelama jer je snagama svog značaja, životnih odricanja i duhovne discipline stekao vlast nad časom smrti i čekao vrijeme kada će Sunce krenuti put sjevera jer je ono povoljno za oslobođenje od svijeta. U 12. knjizi, Knjizi o smirenju, i 13. knjizi Knjizi o poukama, dolazi do njega pobjednik Yudhišthira sa velikim poštovanjem, očajan zbog krvave pobjede i pokolja rođaka, učitelja i prijatelja, te prima od mudrog samrtnika duge pouke o oslobođenju duše, ali i o vladanju i dužnostima kralja u svijetu. Napokon, Bhišma umire i vrše se pogrebni obredi za njega.

14. - 20. knjiga[uredi | uredi izvor]

Bitka Kurukshetra

14. knjiga: Knjiga o konjskoj žrtvi: Yudhišthira se smiruje, posvećuju ga za kralja Hastinapure, a potom po Krišninom savjetu prinosi veliku konjsku žrtvu koja kralja treba očistiti od grijeha i potvrditi njegovu neospornu vlast.

15. knjiga: Knjiga o pustinjačkom stanu: Kralj Dhrtaraštra, kojeg su dotad Pandave petnaest godina pazili kao da im je otac jer je izgubio sve svoje sinove, odlučuje napustiti svjetovni život i sa svojim najbližim otići kao pustinjak u šumu da se pripremi za smrt.

16. knjiga: Knjiga o kijačama: Pandave saznaju da se Krišnino pleme zatrlo na nekoj pijanci u tučnjavi kijačama uslijed Gandharine kletve, a braća Krišna i Balarama su se vratili na nebo.

17. knjiga: Knjiga o velikom putu: I Pandave sa Draupadi napuštaju kraljevstvo ostavljajući Abhimanyuovog sina, a Arđuninog unuka Parikšita za nasljednika. Kreću na veliko hodočašće na Himalaje na kojem svi do Yudhišthire padaju od iznemoglosti, sve dok po posljednjeg, Yudhišthiru, ne dođe sam Indra, kralj bogova, sa Dharmom, bogom pravde, da ga vode u nebo.

18. knjiga: Knjiga o usponu na nebo: Yudhišthira ne nalazi braću i ženu na nebu nego u paklu gdje ispaštaju za svoje grijehe i lukavstva u ratu, ali kada odlučuje da i on ostaje radije tu uz njih nego da sam pođe na nebo, dovršava se vrijeme ispaštanja i svi stižu u nebo i preobražavaju se u božanstva.

Time se posljednja knjiga nadovezuje na početne priče u prvoj knjizi gdje se i rođenje Pandava objašnjava božanskim porijeklom Yudhišthire od boga Dharme, Bhime od boga vjetra Vayna, Arđune od gromovnika Indre, a njegove braće Nakule i Sahadeve od bogova blizanaca Ašvina, dok Karna vuče porijeklo od boga Sunca Surye, a u Bhišmi se utjelovio bog neba Dyaus.

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Svakako neće ni sva ta okosnica priče poticati iz iste starine, ali ovdje radi kratkoće treba upozoriti makar samo na glavne smjerove u kojima se ep u toku predaje širio.

  1. U junačku pjesmu su se uklapale druge pjesme iz repertoara pjevača kao npr. verzija priče o Rami ili priča o kralju Nali, kojih sudbine pričaju posjetioci Pandavama za vrijeme dugog boravka u šumi jer podsjećaju na sudbinu Pandava, ali su dobile sretan tok i time donose utjehu. Kada su brahmani preuzeli predaju epa u svoje ruke, proširili su ga mnogobrojnim brahmanskim mitovima i legendama, poput priče o vjernoj ženi Savitri, indijskoj Alkestidi, ili o tome kako su bogovi stvorili smrt itd. U predaju su se očito uključili i isposnici i pustinjaci koji su u epu ostavili traga mnogobrojnim poučnim izrekama, parabolama, basnama ili poučnim pričama, poput priče o brahmanu Dađaliju i sitnom trgovcu Tuladhari koji veliča nenasilje[2].
  1. Ta uklapanja i proširenja sadržaja naročito su onda izmijenila prirodu epa kada su, naprimjer, polazeći od pitanja nasljedstva u epu, koje je jedno od vrlo znatnih pitanja obredno-pravne nauke dharmašastre, razvila oko originalnih paradoksa, na kojima se gradi višeslojna organizacija priče, čitave pravne rasprave koje su Mahabharatu iz implicitne stale pretvarati u eksplicitnu dharmašastru.

Bhišma je sin kuruskog kralja Šantanua. Da bi mu otac mogao dobiti lijepu Satyavati za ženu, on se odriče nasljedstva u korist djece buduće očeve žene. Poštovanje roditelja i predaka uslov je prava na nasljedstvo. A Bhišma toliko poštuje oca da to pravo gubi. Osim toga je i prvorođenac, a pravo na nasljedstvo ipak stiču Satyavatini sinovi. Napokon se događa da oba njena sina umru mladi bez potomstva, a Bhišma ostaje na životu, a zavjetom se odrekao kraljevstva, pa čak i porodičnog života. Zbog svog zavjeta ne može pomoći ni dvjema udovicama pokojnog polubrata Vićitravirye da, prema običaju levirata, pokojnom mužu rode nasljednika. Međutim, sad se otkriva da je i Satyavati prije braka sa Šantanuom imala predbračnog sina Vyasu, ali on je strašni isposnik. I sada umjesto velikog ratnika Bhišme pravo levirata ostvaruje isposnik Vyasa. Time Vićitravirya stiče dva zakonita sina koji su biološka djeca Vyasina. Međutim, Dhrtaraštra koji je stariji rodio se slijep, pa nasljedstvo opet preko reda pripada mlađem Panduu, a on zbog neke kletve ne smije prići vlastitim ženama Kunti i Madri. Stoga one moraju prizvati bogove da im pomognu da mu rode zakonitu djecu, petoricu Pandava. Kada dječaci Kaurave i Pandave dorastu do nasljedstva, doista neće biti nesporno ko na njega ima pravo. Ipak, ep često naglašava da je od svih najstariji Yudhištira pa bi po tome pravo bilo njegovo. Međutim, kasnije se saznaje da je odbačeni predbračni Kuntin sin Karna, kojeg je odgojio kočijaš Adhiratha pa ga svi smatraju nižim po rodu, zapravo bio najstariji od braće, a ona su ga ubila u boju. I kada Pandave napuštaju kraljevstvo, nasljedstvo ostaje na unuku najmlađeg Kuntina sina Arđune jer su djeca svih drugih izginula u ratu.

Ravi Varma

Spominjući te paradokse u Uvodu u ovaj prijevod epa, J. A. B. Buitenen navodi da se "veličanstveni nacrt priče čini dijelom zamišljen kao genealoška zagonetka". Stoga nije čudno da Kaurave i Pandave više puta pokušavaju podijeliti kraljevstvo. Prvi put, možda, već kada šalju Pandave u zapaljivi dvor izgrađen za njih. Drugi put kada im dodjeljuju Indraprasthu. Treći put kada raspodjelu kraljevstva prepuštaju kocki. A četvrti put ratnoj sreći kao božjem sudu.

Iz pitanja o zakonitom prijestolonasljedniku razvija se i niz drugih pravnih i moralnih pitanja u samoj radnji epa koja nerijetko djeluju kao primjeri pravnih ili moralnih dilema. One, međutim, dobijaju snažan pjesnički izraz i postaju slika ljudske sudbine u svijetu. Ali, kada se u 12. i 13. knjizi uvrste opsežne pravne rasprave i Bhišmine pouke Yudhišthiri, one nemaju pjesničkog izraza ni snage i tu golemi poučni tekstovi posve mijenjaju prirodu epa u eksplicitnu dharmašastru. Isto vrijedi i za kosmološke, geografske i ostale rasprave koje su Mahabharatu pretvarale u enciklopediju poput poučnih spjevova purana.

  1. Sa druge strane stoji najslavniji poučni dio Mahabharate, Bhagavadgita, uvrštena u 6. knjigu epa (VI. 23-40) okrunjena otkrovenjem vozara Krišne koji se prijatelju i velikom strijelcu Arđuni pokazuje prvo kao veliki učitelj yoge, a napokon i kao sveobuhvatno božanstvo koje stvara sva bića i ponovno ih guta kao plamen vremena, te kojem se naprosto treba posve predati s povjerenjem i učestvovati u njegovom biću (bhakti).

Ta "Gospodnja pjesma" daje novi smisao cijelom zbivanju u epu. Sve u njemu dobija božanski smisao, priča postaje sveta, a ep dobija ulogu i ugled vjerske knjige ili objave.

Nije Bhagavadgita jedini tekst koji daje epu prirodu vjerske knjige, ali je najznatniji, i ne stoji sama izdvojeno u njemu, nego je široko uticala na svoj kontekst i svojom perspektivom prožela brojne epizode i pojedinačne odlomke u čitavom epu. Ipak mnogi drugi dijelovi priče ostali su tako stilizirani kao da za tu božansku perspektivu i ne znaju te, na primjer, prikazuju Krišnu kao običnog čovjeka sa neizbježnim slabostima.

Stoga se može pretpostaviti da ep ispočetka nije imao takvog vjerskog sadržaja već da ga je dobio kada njegov junački sadržaj više nije imao neposredno zainteresiranih održavatelja, nego se druga vrsta pjevača ili kazivača poslužila omiljenim epom da u njegovom okviru širi i svoje svjetovne ili vjerske predaje.

  1. I sama Mahabharata čuva svjesnu uspomenu na svoje širenje kao i stilizirani prikaz svog razvoja. Ona, naime, sama tvrdi da je djelo mudraca i isposnika Vyase koji u epu više puta savjetuje Yudhišthiru i Pandave ili im pripovijeda priče. Vyasa je naučio sina Šuku i nekoliko učenika svoju pjesmu, a jedan je od učenika, Vaišampayana, kazivao zmijskoj žrtvi koju je prinosio. Vyasa tu možda u svomu liku utjelovljuje službu porodičnog genealogiste i panegirčara ili redaktora književne predaje, a svakako još Vaišampayana pjeva pjesmu o precima Bharatama neposredno zainteresiranom nasljedniku kraljevske loze. Međutim, Mahabharata sebe prikazuje kao nečije iznošenje pjesme kako je Ugrušravas, sin Šute Lomaharsane, koji je čuo od Vaiš na Đaninoj žrtvi, kazivao brahmanima i isposnicima okupljenim na dugom dvanaestogodišnjem žrtvenom sijelu obredovoditelja Šaunake u šumi Naimiša. Ugrušravas je još uvijek sin Šute, dvorskog pjevača koji je često bio kraljevski kočijaš i iz očevida opjevao podvige gospodara, ali njegovi slušaoci već su brahmani i isposnici, nosioci svjetovnih i duhovnih znanja, obrednih i vjerskih predaja, kakvima se s vremenom proširivao tekst velikog epa.

U epu se i spominju različite njegove verzije: Đaya "Pjesma o pobjedi" koja je imala svega 8.800 šloka, Bharata "Pjesma o Bharatama" ili "Boj Bharata".

U epu je stilizirano prikazan i način na koji se kazivao u usmenoj predaji. Pripovijedač bi prvo iznio kratku okosnicu priče. Potom, ako bi ga slušaoci molili da im je potanko ispriča, stao bi je pripovijedati sa svim podrobnostima. I tada bi ga slušaoci mogli prekidati dodatnim molbama da štogod određenije ili još potanje ispriča. Tako se ep kazivao u razgovoru između pripovijedača i slušalaca, a prenosio u oblik sažetaka ili tema i tehnike pjevanja ili formula kojom se iz okosnice gradila priča kakva se dopadala slušaocima. Stoga je pjesma lahko poprimala različit obim, a velike svečanosti i dugi obredi na kojima se iznosila mogli su poticati njeno širenje.

Teorije i izdanja[uredi | uredi izvor]

Istraživači Mahabharate posvećivali su posebnu pažnju traženju različitih sadržajnih slojeva: hvalopjeva Kurua, hvalopjeva Pandava itd., koji su se nataložili u Mahabharati u toku njenog razvoja[3] ili u traženju jedinstvene niti i nacrta cijelog djela kako je do nas došlo u pouci i dharmi, pravu i moralu[4], nastojali su otkriti odnos mitskog obrasca prema historijskoj podlozi u mitskoj priči, npr. u priči o braku crne Draupadi s petoricom Pandava kao braku crne Zemlje sa pet godišnjih doba[5] ili doprijeti do slike historije velikog epa[6] Dugo su se naučnici morali služiti izdanjima samo pojedinih recenzija Mahabharate, i to često nekritičkim.

M. Winternitz je tražio da se poduzme kritičko izdavanje Mahabharate još 1897. u Parizu na XI. međunarodnom kongresu orijentalista. Napokon se pokazalo da taj pothvat mogu izvesti jedino Indijci. I tako je Bhandarkar Oriental Research Institute u Pooni konačno pod vodstvom V. S. Sukthankara, S. K. Belvalkara i P. L. Vaidve pripravio između 1933. i 1966. kritičko izdanje Mahabharate, v. podatke u zaglavlju knjige. tj. zajedničkog predloška sjevernih (šaradsko-kašmirske, bengalsko-maithilsko-nepalske i devanagarske) i južnih (granthsko-teluške i malayalske) verzija Mahabharate, ne upuštajući se u špekulacije o ranijim oblicima Đaye, Bharate ili sl. jer njihovu rekonstrukciju sama rukopisna predaja ne omogućuje. Kritičko izdanje je, dakle, zajednički nazivnik sjeverne i južne recenzije, ali je aparat uz njega pravi rječnik svih rukopisno potvrđenih varijanata i čitanja epa.

U toku tog izdavanja i posebno poslije njega ponovno su oživjeli svi oni pristupi istraživanju Mahabharate koji su se javili u vremenu prije kritičkog izdanja i potom u nedostatku takvog pomagala privremeno zamrli. O postanku i razvoju Mahabharate pisali su sam priređivač kritičkog izdanja Sukthankar On the Meaning of the Mahabharata, Bombay, 1937. i R. V. Vaidva. Vaidya, nav. dj. (bilj. 5). Međutim, Sukthankar je pritom bio bliži unitarnom shvatanju Mahabharate u Dahlmanna, barem u pogledu jedinstvenosti zamisli epa, nego analitičkom pristupu Holtzmanna, strica i nećaka. Smatrao je da Mahabharata ima značenje pjesme o podvizima svojih junaka, ali i značenje pouke o dharmi i svete historije ili krišnističke objave, a vidjeli smo da su upravo ta dva druga značenja izrasla na podlozi prvog u toku razvoja epa.

To samo znači da ep ne samo da je u osnovi svoje junačke radnje imao jasnu koncepciju u dugu suta koji su ga stvarali, nego da se i u proširenim preradama u rukama brahmana, isposnika i vjerovjesnika također razvijao prema promišljenim koncepcijama smjera i smisla u kojem su željeli preraditi i proširiti ep. Stoga u osnovi nema ni onoliko proturječja između analitičkog i unitarnog pristupa epu koliko ga vidi Sukthankar. Historijska filološka kritika teksta ne mora polaziti od isključivog interesa za pra-Bharatu, nego može istraživati historiju niza koncepcija sa kojim se ep u historiji prerađivao.

Prijevodi Mahabharate[uredi | uredi izvor]

  • na engleski jezik: K. M. Ganguli-P. C. Roy, Calcutta 1884-96. N. M. Dutt, Calcutta 1895-1905.
  • na francuski jezik: H. Fauche, Paris 1863-70. (1-10. parvan) I oni koji su mu slijedili:
  • na engleski jezik: J. A. B. van Buitenen, Chicago-London, od 1973. (1-5. parvan) P. Lal, Calcutta, od 1967.
  • na ruski jezik: V. I. Kal'janov, Moskva, od 1950., 1987. izašao je 3. parvan u prijevodu J. V. Vasil'kova i S. L. Neveleve.

Vjerovatno su najpouzdaniji prijevodi van Buitenena i Kal'janova.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ C f. Mahabharata, Myth and Reality, Diffcring Vicivs, ed. by S. P. Gupta & K S. Ramachandran, Delhi 1976, str. 23-51 i 52-80 (B. B. Lal, V. N. Misra, A. H. Dani, R C. Gaur, D. P. Agganval, Sheila Kusumgar)
  2. ^ R. Katičić, Stara indijska književnost, MH, Zagreb, 1973., str. 111-126
  3. ^ Adolf Holtzman, Sr. Indische Sagen, 3 sv., Karlsruhe 1845-47. (Jena 1920-21.) i Jr. Das Mahabharata und seine Teile, Kiel 1892-95.
  4. ^ Joseph Dahlmann Das Mahabharata als Epos und Rechtbuch, Berlin 1895.
  5. ^ A. Ludwig Uber das Verhdltnis des mythischen Elementcs zu der historischen Grundlage des Mahabharata, Prag 1884.
  6. ^ E. W. Hopkins The Great Epic of lndia, Charles Scribner's sons, New York 1901.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons
Commons: Mahabharata