Idi na sadržaj

Arheoastronomija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Izlazeće Sunce osvjetljava unutrašnju komoru Newgrangea u Irskoj samo za vrijeme zimskog solisticija.

Arheoastronomija jest multidisciplinarno[1] proučavanje o tome kako su ljudi u prošlosti "shvatali pojave na nebu, kako su koristili te pojave i kakvu je ulogu nebo igralo u njihovim kulturama".[2] Clive Ruggles, britanski astronom i jedan od vodećih ljudi na polju arheoastronomije, tvrdi da je pogrešno smatrati da je arheoastronmija proučavanje drevne astronomije. Arheoastronomija izučava kulturne interpretacije fenomena na nebu od strane drevnih kultura.[3][4]

Zalazak sunca za vrijeme ravnodnevnice viđen s prahistorijskog nalazišta Pizzo Vento u Fondachelli Fantina na Siciliji

Arheoastronomija se koristi dostignućima različitih naučnih disciplina za otkrivanje dokaza, uključujući arheologiju, antropologiju, astronomiju, statistiku i vjerovatnoću, kao i historiju. S obzirom da su ove metode raznolike i koriste podatke iz različitih izvora, njihovo integrisanje u koherentan sistem predstavlja izazov za arheoastronome. Materijalni dokazi i njegova povezanost s nebom mogu otkriti prirodu nekih vjerovanja, poput onih kod astronomije Maja i koja je imala snažnu vezu sa poljoprivredom.[5] Drugi primjeri koji su spojili ideje o spoznaji i pejzažu uključuju studije kosmičkog poretka ugrađenog u puteve naselja.[6] Arheoastronomija se može primijeniti na sve kulture i sve vremenske periode. Značenja nebeskih pojava variraju od kulture do kulture; ipak, postoje naučne metode koje se mogu primijeniti u različitim kulturama prilikom ispitivanja drevnih vjerovanja.

Neki od najpoznatnijih primjera ovih dokaza su egipatske piramide, pećina Lascaux, Maeshowe, El Castillo, Chichén Itzá, Newgrange, Stonehenge, Uxmal, Dendera.

Historija

[uredi | uredi izvor]

Počeci ove discipline mogu se vezati za tzv. antikvare, osobe koje bi tumačile astronomsku orijentaciju ruševina razasutih po engleskoj provinciji, kao što je William Stukeley tumačio Stonehenge 1740. godine, dok su John Aubrey 1678. godine i Henry Chauncy 1700. godine tražili slične astronomske principe koji leže u osnovi orijentacije crkava. Krajem XIX stoljeća astronomi poput Richarda Proctora i Charlesa Piazzija Smytha istraživali su astronomske orjentacije piramida.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]


Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Aveni, Anthony F. (1995), "Frombork 1992: Where Worlds and Disciplines Collide", Archaeoastronomy: Supplement to the Journal for the History of Astronomy, str. S74–S79 Parametar |url= nedostaje ili je prazan (pomoć)CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  2. ↑ Sinclair 2006:13
  3. ↑ Ruggles 2005:19
  4. ↑ Ruggles 1999:155
  5. ↑ Aveni 1980
  6. ↑ Magli, G. (2008). "On the Orientation of Roman Towns in Italy". Oxford Journal of Archaeology. 27 (1): 63–71. arXiv:physics/0703213. doi:10.1111/j.1468-0092.2007.00296.x. S2CID 53453775.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]