Arif Hikmetbeg Rizvanbegović

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Arif Hikmet-beg Rizvanbegović Stočević, u turskoj kniževnosti poznat kao Arif Hikmet, unuk je glasovitog vezira Ali-paše Rizvanbegovića.

Poslije pohoda zloglasnog Omer-paše Latasa, preselio se s porodicom u Sarajevo, a onda je otišao u Carigrad i tu se posvetio nauci. Bio je predsjednik suda u Bursi, a potom u Bitolju, Janji, Kastamuniji, Adani. Godine 1896. premješten je u Carigrad. Bio je savjenik u vrhovnom sudu.

Iako daleko od rodnog kraja, Arif Hikmet nikad nije zaboravio Hercegovinu o kojoj je pjevao s ljubavlju. U Istanbulu je osnovao „Društvo pjesnika”, a kakav je ugled uživao govori knjiga Savršenost mudrosti koju mu je posvetio Ibnulemin Mahmud Kemal-beg. Zbog svoje slobodoumnosti nikada nije dobio mjesto koje mu je pripadalo kvalitetom i znanjem.

U zrelijim godinama pridružio se kadirijskom derviškom redu. Njegova poezija iz mladosti je izgubljena, a pjesme iz zrelije faze koju su sačuvane ne čine potpun divan. Pored poezije napisao je i nekoliko filozofskih i pravnih rasprava.

Ako hoćeš dići se visoko[uredi | uredi izvor]

Ako hoćeš dići se visoko,
Na jednome stanovištu budi;
I tu stani poput čvrste stijene!
Znaj da nije običaj u ljudi:
Mijenjati svoje uvjerenje!
Baci pogled u nebesa plave
Pa ćeš vidjet zvijezde prehodnice:
Nikakova svijetla ne daju!
Dok svemirom zvijezde stajačice
Blagorodno svjetlo prosipaju.
Hiljadu sam puta proučavo
zemne ljudi i njihove čudi
Pa sam naš'o: da su ljepotice
i jarani - bez oslona ljudi
Za jedan se život poniziti
Pa se molit čovjeku – živini,
Ne doliči. Miso: na taj način
Životarit – niska mi se čini!
Stvornjima Božije prirode
Ne imade početka ni kraja
E bih reko: sve zgode vremena
Da su jedan lanac događaja.
Šta li pusta zgriješe vrlina
Da uvijek sretam vrle ljude,
Rastresene, jadne, potištene –
Gdje po svijetu u bijedi blude!
s turskog preveo: Safvet-beg Bašagić