Civilizacija doline Inda

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Iskopane ruševine Mohenjo-dara, pokrajina Sindh, Pakistan, prikazuju Veliko kupatilo. Mohenjo-daro, na desnoj obali rijeke Ind, mjesto je UNESCO-ve svjetske baštine, prvo mjesto u južnoj Aziji koje je tako proglašeno.

Civilizacija doline Inda[1] bila je civilizacija bronzanog doba u sjeverozapadnoj južnoj Aziji koja je trajala od 3300. do 1300. pr. n. e, a u svom zrelom obliku od 2600. do 1900. pr. n. e.[2] Uz stari Egipat i Mezopotamiju, bila je jedna od tri rane civilizacije Bliskog istoka i južne Azije, a od tri je bila najraširenija, sa svojim nalazištima koja su pokrivala područje od većeg dijela Pakistana do sjeveroistočnog Afganistana i sjeverozapadne Indije.[3] Civilizacija je cvjetala na aluvijalnoj ravni rijeke Ind, koja teče cijelim Pakistanom.[2][4]

Izraz Harappan ponekad se primjenjuje na civilizaciju Inda prema nalazištu Harappa, koje je prvi put iskopano početkom 20. stoljeća u tadašnjoj provinciji Punjab u Britanskoj Indiji, sadašnjem Punjabu u Pakistanu.[5] Otkriće Harappe i ubrzo zatim Mohenjo-dara bilo je vrhunac rada koji je započeo nakon uspostave Arheološkog istraživanja Indije u Britanskoj Indiji 1861.[6] Postojale su ranije i kasnije kulture nazvane Rana Harappa i Kasna Harappa na istom području. Rane harapske kulture naselile su se iz neolitskih kultura, od kojih je najstarija i najpoznatija Mehrgarh u Balučistanu, Pakistan.

Gradovi starog Inda bili su poznati po svom urbanističkom planiranju, kućama od pečene opeke, razrađenim sistemima odvodnje, vodoopskrbnim sistemima, grupama velikih nestambenih zgrada i tehnikama zanatstva i metalurgije.[7] Mohenjo-daro i Harappa su vrlo vjerovatno imali između 30.000 i 60.000 ljudi, a civilizacija je mogla sadržavati između jednog i pet miliona ljudi tokom svog procvata.[8] Postupno isušivanje regije tokom 3. milenija p. n. e. možda je bio početni poticaj za njegovu urbanizaciju. Na kraju je također smanjio opskrbu vodom dovoljno da izazove propast civilizacije i rasprši njezino stanovništvo na istok.

Iako je prijavljeno više od hiljadu nalazišta iz doba zrelog Harappa i gotovo stotinu iskopano,[9] postoji pet glavnih urbanih središta: Mohenjo-daro u donjoj dolini Inda (proglašeno mjestom Svjetske baštine UNESCO-a 1980. kao "Arheološke ruševine u Moenjodaru"), Harappa na zapadu regije Punjab, Ganeriwala u pustinji Cholistan, Dholavira u zapadnom Gudžeratu (proglašeno mjestom Svjetske baštine UNESCO-a 2021. kao "Dholavira: grad Harappana") i Rakhigarhi u Haryani.[10] Harapski jezik nije izravno potvrđen, a njegova pripadnost je nesigurna, budući da je indsko pismo ostalo nedešifrirano.[11] Odnos s dravidskom ili elamo-dravidskom jezičkom porodicom favorizira dio znanstvenika.[12][13]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dyson 2018, str. vi
  2. ^ a b Wright 2009, str. 1.
  3. ^ Wright 2009.
  4. ^ Giosan et al. 2012.
  5. ^ Habib 2015, str. 13.
  6. ^ Wright 2009, str. 2.
  7. ^ Wright 2009, str. 115–125.
  8. ^ McIntosh 2008, str. 387: "The enormous potential of the greater Indus region offered scope for huge population increase; by the end of the Mature Harappan period, the Harappans are estimated to have numbered somewhere between 1 and 5 million, probably well below the region's carrying capacity."
  9. ^ Possehl 2002a.
  10. ^ Wright 2009, str. 107.
  11. ^ "We are all Harappans". Outlook India. 4. 2. 2022.
  12. ^ Ratnagar 2006a, str. 25.
  13. ^ Lockard, Craig (2010). Societies, Networks, and Transitions. 1: To 1500 (2nd izd.). India: Cengage Learning. str. 40. ISBN 978-1-4390-8535-6.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Civilizacija_doline_Inda&oldid=3544704"