El-Mensur

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Molimo Vas da pomognete u poboljšavanju članka pišući ili ispravljajući ga u enciklopedijskom stilu.
El-Mensur
Nasljednik el-Mehdi

El-Mensur ili Ebu Džafer Abdullah ibn Muhammed el-Mensur (95. po Hidžri – 158. po Hidžri (6. juni 714 – 6. oktobar 775);[1] arapski: أبو جعفر عبدالله بن محمد المنصور) bio je drugi Abasidski halifa koji je vladao od 136 AH do 158 AH (754 n.e. – 775 n.e.)[2][3] i naslijedio je svog starijeg brata Abu al-'Abbas al-Saffaha. El-Mensur da je generalno smatran za prvog osnivača abasidskog halifata, jedne od najvećih političkih jedinica u historiji svijeta kao i za svoju ulogu u stabilnoj i institucionaliziranoj dinastiji.[4] On je također poznat po osnivanju grada' Madinat al-Salama koji je postao jezgro carskog Bagdada.[5]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Menkus izdat pod vladavinom saksonskog kralja Offe od Mercije (757-796), je prepisani zlatni dinar el-Mensura. Kombinira latinski natpis OFFA REX sa arapskom tematikom. Datum A. H. 157 (773-774 CE) je čitljiv.[6] Britanski Muzej.

El-Mensur je rođen u Abasidskoj porodici nakon njihovog odlaska iz Hidžaza 95. po Hidžri (714. godine). Njegov otac, Muhamed ibn Ali ibn Abdullah je nesumnjivo bio veliki unuk Abbas b. Sure al-Muttaliba, najmlađeg ujaka Muhameda; njegova majka, kao što je opisano u historijskom izvoru Marokanca Rawd al-Qirtasa iz 14og stoljeća da je jedna Sallama, "Berberska žena rodila njegovog oca." [7] vladao od Zul-Hidže do Zul-Hidže 136. po Hidžri - 158. po Hidžri (754 – 775). U 762. godini osniva novi glavni grad i palatu Madinat'-es-Selam (grad mira), koja će postati uskoro jezgro glavnog grada Bagdada.[8] El-Mensur je bio zabrinut za čvrstinu njegove vladavine nakon smrti njegovog brata Abu l `Abbas (kasnije poznatom kao kao Saffah). U 754. je pobijedio Abdalah ibn Alija pretenziju za halifat, i u 755 je on naručio atentat na Ebu Muslima. Ebu Muslim je bio oslobođeni rob iz Iranske provincije Horasan koji je bio na čelu Abasidskih vojski donio pobjedu u Trećoj Fitni u 749-750; on je bio podređenik el-Mensuru ali također i neprikosnoveni vladar Irana i Transoksanije (Maveraunnehra). Atentat je rezultat straha el-Mensura za preveliku moć Ebu Muslima koji je mogao da pokrene borbu za prevlast u carstvu i oživi stare iranske carske ambicije. 


Kada je Isa b. Musa, el-Mensurov nasljednik, pao pod sumnju korupcije, el-Mehdi je imenovan u njegovo ime i javno se zakleo na vjernost halifi. Kao i njegov stariji brat Saffah on je želio da ujedini zemlju, pa je se riješio se gotovo kompletno svake oporbe.[9]

Tokom njegove vladavine, Islamska književnost i učevnjaštvo počinje da doživljava procvat uz podršku Abasidske promocije naučnih istraživanja, a to se najbolje vidi po sponzoriranom prevodilačnom pokretu. el-Mensur je dao sastaviti komitet, uglavnom sastavljen od Asirskih kršćana i bio je osnovan u Bagdadu sa svrhom prevođenja sačuvanih grčkih radova na arapski. Zbog Abasidske orijentacije prema Istoku, mnogi Persijanci počinju da igraju snažnu kulturnu i političku ulogu u carstvu. Ovo je velika razlika naspram prethodne Omejidske epohe, u kojoj ne-Arapi su držani dalje od vlasti i administracije. Shu'ubiya; pokret koji se javlja sa rastom Iranske autonomije je literani pokret među Persijancima koji su izrazili vjeru u superiornost persijske umjetnosti i kulture, i katalizirali pojavu Arapsko-persijskih dijaloga u IX stoljeću.

Godine 756., el-Mensur šalje više od 4.000 Arapskih plaćenika da pomogne Kineze u An Shi Pobuni protiv An Lushana; nakon rata, oni su ostali u Kini.[10][11][12][13][14] El-Mensur je također poznat kao "A-p'u-ch'a-fo":u Kineskim T'ang Analima.[15][16][17][18][19][20][21] [22][23][24][25][26]

El-Mensur umro je 775. godine na putu do Meke da obavi hadž. On je pokopan negdje usput u jedan od stotine grobova kako da sakrilo njegovo tijelo od Omejada. Naslijedio ga je njegov sin, el-Mehdi.

Prema broju izvora, Ebu Hanifa-Nu'man (koji je osnovao vlastitu školu kelama) je zatočen od strane el-Mensura. Malik b. Anas, drugi po redu osnivač škole kelama, je bičevan tokom njegove vlasti, ali el-Mensur kaže lično nije odobravao ovo – u stvari, to je bio njegov rođak, tadašnji guverner Medine, koji je  naredio da se ovo. (i kažnjen je za to).[27]

Osobenost[uredi | uredi izvor]

El-Mesudi u Poljanama Zlata govori o slijepom pjesniku koji u dva navrata čita stihove hvale za Omejade ne shvatajući da je u pitanju  Abasidski; el-Mensur ipak nagrađuje pjesnika za stihove. Još jedna priča opisuje strijelu sa stihovima ugraviranu i perjem blizu vrha koja slijeće blizu el-Mensura; ovih stihovi brzo ga navode da izvede istragu o zatvorenom plemiću iz Hamdana kojeg pušta na slobodu.

Kada el-Mensur umro, trezor halifata je imao preko 600.000 dirhema i četrnaest miliona dinara.[potreban citat]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Al-Souyouti, Tarikh Al-Kholafa'a (The History of Caliphs)
  2. ^ Stanley Lane-Poole, The Coins of the Eastern Khaleefahs in the British Museum
  3. ^ Axworthy, Michael (2008); A History of Iran; Basic, USA; ISBN 978-0-465-00888-9
  4. ^ The Cambridge History of Islam, volume 1: The Formation of the Islamic World, ed.
  5. ^ The Cambridge History of Islam, volume 1: The Formation of the Islamic World, ed.
  6. ^ Medieval European Coinage By Philip Grierson p.330
  7. ^ World's Great Men of Color vol.
  8. ^ Charles Wendell (1971). "Baghdad: Imago Mundi, and Other Foundation-Lore". International Journal of Middle East Studies 2. 
  9. ^ al-Tabarî, Abu Ja'far al-Muhammad (1979). History of Tabarî. New Haven. str. XXVIII, 68. 
  10. ^ Oscar Chapuis (1995). A history of Vietnam: from Hong Bang to Tu Duc. Greenwood Publishing Group. str. 92. ISBN 0313296227. Pristupljeno 28 June 2010. 
  11. ^ Joseph Mitsuo Kitagawa (2002). The religious traditions of Asia: religion, history, and culture. Routledge. str. 283. ISBN 0700717625. Pristupljeno 28 June 2010. 
  12. ^ Bradley Smith, Wango H. C. Weng (1972). China: a history in art. Harper & Row. str. 129. Pristupljeno 28 June 2010. 
  13. ^ Hugh D. R. Baker (1990). Hong Kong images: people and animals. Hong Kong University Press. str. 53. ISBN 9622092551. Pristupljeno 28 June 2010. 
  14. ^ Charles Patrick Fitzgerald (1961). China: a short cultural history. Praeger. str. 332. Pristupljeno 28 June 2010. 
  15. ^ Marshall Broomhall (1910). Islam in China: a neglected problem. LONDON 12 PATERNOSTER BUILDINGS, E.C.: Morgan & Scott, ltd. str. 25, 26. Pristupljeno 14 December 2011. 
  16. ^ Frank Brinkley (1902). China: its history, arts and literature, Volume 2. Volumes 9–12 of Trübner's oriental series. BOSTON AND TOKYO: J.B.Millet company. str. 149, 150, 151, 152. Pristupljeno 14 December 2011. 
  17. ^ Frank Brinkley (1904). Japan [and China]: China; its history, arts and literature. Volume 10 of Japan [and China]: Its History, Arts and Literature. LONDON 34 HENRIETTA STREET, W. C. AND EDINBURGH: Jack. str. 149, 150, 151, 152. Pristupljeno 14 December 2011. 
  18. ^ Arthur Evans Moule (1914). The Chinese people: a handbook on China ... LONDON NORTHUMBERLAND AVENUE, W.C.: Society for promoting Christian knowledge. str. 317. Pristupljeno 14 December 2011. 
  19. ^ Herbert Allen Giles (1886). A glossary of reference on subjects connected with the Far East (2 iz.). HONGKONG: Messrs. Lane. str. 141. Pristupljeno 14 December 2011. 
  20. ^ Herbert Allen Giles (1926). Confucianism and its rivals. Forgotten Books. str. 139. ISBN 1606802488. Pristupljeno 14 December 2011. 
  21. ^ Confucianism and its Rivals. Forgotten Books. str. 223. ISBN 145100849X. Pristupljeno 14 December 2011. Prva džamija sagrađena je u Kantonu, nakon koje slijedi još par u provinciji Xinjiang. 
  22. ^ Everett Jenkins (1999). The Muslim diaspora: a comprehensive reference to the spread of Islam in Asia, Africa, Europe, and the Americas. Volume 1 of The Muslim Diaspora (illustrated iz.). McFarland. str. 61. ISBN 0786404310. Pristupljeno 14 December 2011. Kina, Arapske trupe su poslane u Kinu 
  23. ^ Travels in Indo-China and the Chinese empire. str. 295. Pristupljeno 21 May 2013. 
  24. ^ Stanley Ghosh (1961). Embers in Cathay. Doubleday. str. 60. Pristupljeno 14 December 2011. 
  25. ^ Heinrich Hermann (1912). Chinesische Geschichte (jezik: German). D. Gundert. str. 77. Pristupljeno 14 December 2011. 
  26. ^ Deutsche Literaturzeitung für Kritik der Internationalen Wissenschaft, Volume 49, Issues 27–52. Weidmannsche Buchhandlung. 1928. str. 1617. Pristupljeno 14 December 2011. 
  27. ^ Ya'qubi, vol.