Emocija

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.

Emocije se često miješaju sa osjećajima.

Osjećaji (senzacije) su psihički procesi koji su vezani sa čula. Oni su odraz naše objektivne stvarnosti i imaju objektivan karakter. Emocije imaju subjektivan karakter. Odnose se na našu ličnost.

Direktno doživljavanje sebe predstavlja naš stav ili odnos prema objektu.Svijet koji nas okružuje je stalno u nekom kontaktu sa nama.Na taj način mi stalno,spontano izražavamo naš odnos ili stav.

Objekat sa kojim smo u kontaktu, doživljavamo ga na različite načine, kao npr: može nam se svidjeti ili ne, može nas razveseliti, naljutiti itd. Osjećajući te osobine koje objekat izaziva, doživljavamo prijatnost ili neprijatnost.

Emocije su specifičan odnos osobe prema sebi, konkretnim predmetima ili pojavama i prema drugim ljudima. Emocije se javljaju kada je za nas nešto važno. Pojavu emocija ne može izazvati neko drugi.[1] Emocije afirmišu ili ugrožavaju ličnost osobe te im je najvažnija funkcija akcija - reagovanje na emociju.

Vrste emocija[uredi | uredi izvor]

  • Strah: Strah je jedina urođena emocija kod čovjeka koja se javlja kao reagovanje na situacije koje se ocjenjuju kao opasne. Osjećanje strahovanja je korisno jer nas opominje na opasnost i aktivira organizam na akciju.
  • Ljutnja: Na istu situaciju možemo imati osjećanje strahovanja ili ljutnje što zavisi od procjene snage koju čovjek ima. Ako je ta situacija opasnija od njegovih snaga, onda se boji, a ako procjeni da je njegova snaga veća od opasnosti onda se ljuti. Ispoljavanje ovih emocija je najčešće agresivno.
  • Raspoloženje: To su osjećanja koja doživljavamo kada su produžene situacije mentalnih predstava o doživljaju sa sjećanjem.
  • Radost se javlja kad postignemo neki uspjeh, ostvarimo neki cilj ili želje.
  • Tuga se javlja kad izgubimo nešto što je za nas bilo vrijedno i važno. I tuga je emocija koja nas manje potiče na akciju.

Emocije mogu biti i:

  • Adekvatne: Naš emocionalni doživljaj je adekvatan situaciji na koju reagujemo i po kvalitetu i po intenzitetu i po dužini trajanja.
  • Suprimirane: Izražavanje naših emocija je prigušeno našim odgojem, zabranama u djetinjstvu pri formiranju referentnog okvira. Kao posljedica toga dešava se da neke emocije ili sve nismo u stanju izraziti.
  • Eskalirane: Izražavanje naših emocija je prenaglašeno pojačano jer smo u odgoju tokom formiranja referentnog okvira dobili dozvolu i poticaj za izražavanje emocija.

Prema jačini:

  • Afekti: Svaka emocija postaje afekt kada se razvije do velikog intenziteta. Pri afektu nam je jako smanjena svjesna kontrola sopstvenih postupaka. Afekt je izuzetno jak, ali kratko traje. U stanju smo uraditi i reći stvari zbog kojih se kasnije kajemo.
  • Strasti su kada emocije imaju veliku jačinu i dugo traju. To je pretjerana emocionalna usmjerenost na neke sadržaje.
  • Raspoloženja su emocije blagog intenziteta, a mogu dugo da traju. Osnovna karakteristika im je da su prijatna ili neprijatna.

Poremećaji emocionalnog zivota čovjeka:

  • Depresija: Bolesnik je tužan, neveseo, bezvoljan, opsjednut crnim mislima pun sumanutih ideja, sklon suicidu
  • Euforija: Pretjerana veselost bezbrižnost, logoereičnost.

Kvalitativni poremećaji:

  • Paratimija: Pojava kad određena osjećanja izazivaju suprotna osjećanja. Ono što izaziva tugu izaziva radost i obratno.
  • Paramimija: Pojava kad se ispoljavanje osjećanja javlja suprotno od onog što osjećamo. Osoba se smije iako osjeća tugu.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kalaš Dženana, Mirjana Mavrak (1997). Medicinska psihologija i pedagogija. Sarajevo: Grafičko-izdavačka kuća "Oko" d.d. Sarajevo. str. 82.