Etologija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu

Etologija (grč. ήθος: ethos – navika, običaj, narav, karakter + λογος: logos – nauka, znanje, znanost, učenje) je biologija ponašanja, tj. biološka nauka koja proučava ponašanje životinja i ljudi.[1] Fokus etologije je ponašanje u prirodnim uvjetima, dok je biheviorizam usmjeren na proučavanje prirode, modela i specifičnih odgovora ponašanja u laboratorijski podešenim okolnostima.

Temeljni metodi etologije uvažavaju neophodnost analitički odgovori na nekoliko osnovnih pitanja, kao što su:

  1. koji (unutrašnji i vanjski ) faktori uzrokuju odgovarajući odgovor u ponašanju,
  2. šta i kako upravlja ponašanjem i
  3. kakva je priroda interakcije ponašanja i životne sredine.[2][3]

Etologija ima veoma širok raspon istraživanja, od odnosa prema sopstvenom tijelu i egzistenciji, preko međuindividualnih i međugrupnih odnosa posmatrane vrste organizama – do proučavanja interspecijskih oblika ponašanja. Nastoji objasniti i dinamiku pojedinih načina (modela) ponašanja. Snažno je povezane sa interaktivnim područjima neuroanatomije, ekologije, evolucijom i njima srodnih znanosti. Etolozi su zainteresirani i za moguće oblike interindividualne, intergrupne suradnje (ne)srodnika i interspesijeke kooperacije, agresije, teritorijalnosti, zavičajnosti ("home range"), altruizma i ostalih oblika interakcije organizama, kao što su: simbioza, parazitizam i mutualizam.[4][5]

U početnim fazama razvoja, biologija ponašanja je prihvatana kao granično područje sa psihologijom. Tako i mnoge suvremene oblasti etologije počivaju na osnovnim spoznajama klasične zoopsihologije. U prošlosti su mnogi prirodnjaci proučavali moguće aspekte ponašanja životinja i ljudi. Moderna era etologije počinje tokom 1930-tih, najprije u istraživanjima Holandeza Nikolaasa Tinbergen i austrijskih biologa Konrad Lorenza i Karl avon Frischa, skupnih dobitnika Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu (1973.) .[2] Lorenzov suradnik Tibingen apelira da etologija obavezno treba uključivati četiri objašnjenja u svakoj instanci ponašanja:

  1. Funkcija – Kako ponašanje utiče na izglede za opstanak i reprodukciju i zašto se, u određenim situacijama, reagira na isti, a ne na neki drugi način?
  2. Kauzalnost – Šta stimulira određeni odgovor i kako se on modificira recentnim učenjem?
  3. Razvoj – Kako se ponašanje mijenja sa starenjem i da li je rano iskustvo neophodno za ispoljavanje određenog modela ponašanja?
  4. Evolucijska historija – Kako se određeno ponašanje može komparirati sa sličnim u srodnim vrstama i kako se razvija tokom procesa filogeneze?[6][7]

Ostvarena objašnjenja na ovim nivoima su komplementarna i interaktivna – svaka njegova instanca odgovara objašnjenju na svakom od četiri pomenuta nivoa.

Na početku 21. stoljeća posebna pažnja je usmjerena na animalnu i ljudsku kommunikacije i emocije, animalne „kulture“, učenje i seksualnu kondukciju . Razvijaju se i nova polja etologije, kao što je, npr., neuroetologija, a izvjesno je i otvranje istraživanja o ponašanju neanimalnih organizama, kao što je, biljni svijet, na primjer.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Merriam-Webster, Ed. (2012): Definition of Ethology, 2 : The scientific and objective study of animal behaviour especially under natural condit.
  2. ^ Bouton M E. (2007): Learning and behavior: A contemporary synthesis. Sinauer, Sunderland, Ma.
  3. ^ Wilson E. O. (2000). Sociobiology: the new synthesis. Harvard University Press, ISBN 978-0-674-00089-6.
  4. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
  5. ^ Davies N. B. et al. (2012): An Introduction to Behavioral Ecology. Wiley-Blackwell, Oxford.
  6. ^ Tinbergen N. (1951) The Study of Instinct. Oxford University Press, New York.
  7. ^ Tinbergen N. (1953): The Herring Gull's World. Collins, London.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]