HIV

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dijagram virusa HIV

HIV (virus humane imunodeficijencije) je virus iz grupe retrovirusa, poznat kao izazivač bolesti zvane Sida. HIV je skraćenica od engleskog human immunodeficiency virus, što bi okarakterisalo ovaj virus kao uzročnika opadanja sposobnosti imunološkog sistema organizma. HIV za najčešću metu napada ima veoma bitne dijelove imunološkog sistema - CD4+ T ćelije. Ovaj virus vodi direktno i indirektno do pada u proizvodnji CD4+ T ćelija i do njihovog krajnjeg uništenja. CD4+ T ćelije su važna karika odbrambrenog sistema i kada je proizvodnja ovih ćelija ravna nuli, imunološki sistem skoro da i ne funkcioniše. HIV također napada direktno organe kao što su bubrezi, srce i mozak, što dovodi do prekida rada bubrega, kardiomipatije i encefalopatije. Mnogi problemi sa kojim se oboljeli od ovog virusa suočavaju su obične oportunističke bolesti, tipa prehlade, od kojih bi u normalnim uslovima imuni sistem mogao da odbrani.

HIV se prenosi putem tjelesnih tečnosti, na primer tokom analnog, vaginalnog i oralnog seksa, putem transfuzije krvi, nesavjesnim korištenjem igala ovisnika od intravenske upotrebe droga, i preko placente (između majke i fetusa).

HIV je porijeklom iz oblasti južno od Sahare, u Africi. Trenutno ova bolest je globalna epidemija. Svjetska Zdravstvena Organizacija (WHO) je potvrdila da je u 2004, oboljelo 3 miliona ljudi više nego u prethodnoj godiini, i da broj oboljelih ljudi u 2004 iznosi 40 miliona.

Otkriće[uredi | uredi izvor]

1983. godine naučnici u Francuskoj, na čelu sa Likom Montanjerom, su prvi otkrili virus koji dovodi do bolesti side. Nazvali si virus LAV, lymphadenopathy-associated virus, što znači da su oni u početku virus usko povezivali sa limfnim sistemom. Iste godine, Robert Galo iz SAD-a, je potvrdio postojanje virusa i nazvao ga je HTLV-III, human T lymphotropic virus type III, jer je otkrio vezu između CD+ T ćelija i virusa. 1986. godine oba naziva su preinačena u HIV [4].

Utvrđeno je postojanje dva tipa virusa, HIV-1 i HIV-2. HIV-1 je opasniji i ima veći stepen zaraze i lakše se prenosi sa osobe na osobu, i velikom broju je glavni uzročnik side u svijetu. HIV-2 je lokalizovan na dijelove zapadne Afrike. Međutim oba tipa virusa vode porijeklo iz centralne Afrike, tačno ispod Sahare. HIV vodi biološko porijeklo od SIV (virusa majmunske imunotropije, Simian Imunotropic Virus), koji izaziva imunodeficijenciju afričkih zelenih majmuna. Smatra se da je za evolutivni prelaz sa vrste na vrstu trebalo više stotina godina.

Prijenos HIVa

Virus ima omotač sastavljen od proteina i masti koji ga čini osjetljivim na dezinficijense i rastvarače (tipa medicinskog alkohola, formaldehida, dezdermana, hloroforma i sl.). Također virus je veoma neotporan u spoljašnjoj sredini, van ljudskog organizma živi nekoliko sekundi, osjetljiv je na povišene temperature. Jedino van ljudskog organizma, može živjeti na veoma niskim temperaturama (temp. tečnog azota od minus 70 stepeni). U svim zdravstvenim ustanovama, kao zaštita od prenošenja ovog virusa, primjenjuje se upotreba ili instrumenata za jednokratnu ili standardna suha sterilizacija ili autoklaviranje, koje su više nego dovoljne da unište virus HIV-a.

HIV napada prvenstveno CD4 pozitivne ćelije, a to su CD4 limfociti, makrofagi i antigen prezentujuće ćelije, posljednje dvije vrste su i rezervoar virusa. HIV koristi CD4 receptor ovih ćelija kao ulazna vrata-vezuje se za njega što mu omogućava da prodre u ćeliju. Međutim potreban mu je još jedan koreceptor a to je molekul CCR5 ili CXCR4, koji se također nalazi na membrani ovih ćelija. Smatra se da su ljudi kojima ovi receptori ili nedostaju ili su promijenjeni putem mutacije imuni na sidu. Smanjenjem broja ovih ćelija imuniteta, posebno CD4 limfocita odbrambeni sistem slabi što omogućava invaziju drugih mikroorganizama: virusa, bakterija, gljiva i parazita. Slabljenje imunološkog sistema izaziva i pojavu tumora.

Također pogledati[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]