Ikona

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ikona iz 10. vijeka

Ikona (grčki εἰκών - eikon = slika) je naziv koji se može upotrijebiti za sve slike i likove ali se u strogo crkvenom smislu primjenjuje na slike koje se slave u Istočnim Crkvama.

Kriza slavljenja ikona nastupila je početkom 8. vijeka kad je dio kršćana počeo osporavati slavljenje slika (ikonoklazam), pozivajući se na starozavjetnu zabranu izrađivanja likova. Drugi nicejski sabor potvrdit će 787. slavljenje slika u Crkvi, što će imati osobiti utjecaj na Istoku. Slikanje ikona odražava utjecaj bizantskih slikara. Ikone igraju značajniju i intimniju ulogu u Istočnim Crkvama nego što je to slučaj s kipovima u Zapadnoj Crkvi. Obično se javno izlaže ikona sveca određenoga dana. One imaju značajno mjesto u procesijama. U liturgiji se ikonama Isusa i Marije iskazuje osobita čast i poštivanje.

Dok na Zapadu slika i kip samo podsjeća na lik sveca kojeg prikazuje, istočna teologija ikona podrazumijeva i određeni način prisutnosti Krista, Bogorodice ili dotičnoga sveca u ikoni koja ga prikazuje.

Postoje različiti stilovi ikona, premda one u osnovi slijede drevne kanone, koji određuju sve, od načina kako slikar (tačnije: ikonopisac) pristupa svome djelu, preko načina nanošenja boje, do samog izbora boje. Izrada ikona od 16. vijeka, osobito u slavenskim zemljama, pokazuje utjecaj baroka sa zapada.