Bizantijski ikonoklazam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Prikaz jednostavnog krsta u Crkvi sv. Irene (Hagia Irena) u Istanbulu, predtsavlja primjer Bizantijske umjetnosti za vrijeme ikonoklazma (ikonoborstva).

Bizantijski ikonoklazam ili Bizantijsko ikonoborstvo (grčki: Εἰκονομαχία, Eikonomahía, doslovno, "borba za slike" ili "rat ikonama") odnosi se na dva razdoblja u historiji Bizantijskog Carstva, kada su se vjerske i carske vlasti suprotstavljale upotrebi vjerskih slika ili ikona u okvirima Pravoslavne crkve i tadašnje carske hijerarhije. "Prvi ikonoklazam" (kako se to ponekad naziva) trajao je između 726 - 787. "Drugi ikonoklazam" trajao je između 814 - 842. Prema tradicionalnom mišljenju, bizantijski ikonoklazam pokrenuo je car Lav III Isavrijac zabranom upotrebe vjerskih slika, a ovu politiku su nastavili njegovi nasljednici. Pratilo ga je rašireno uništavanje slika i ikona, te progon pristalica obožavanja istih. Papa je čvrsto podržavao upotrebu slika i ikona tokom cijelog ovog razdoblja. Svi ovi događaji su proširili rastuće razilaženje između bizantijske i karolinške tradicije u još uvijek ujedinjenoj crkvi, time olakšavajući smanjenje ili uklanjanje bizantijske političke kontrole nad dijelovima Italije.

Ikonoklazam predstavlja namjerno uništavanje u okviru kulture vlastitih vjerskih ikona i drugih simbola ili spomenika, obično zbog vjerskih ili političkih motiva. Ljudi koji se bave ili podržavaju ikonoklazam nazivaju se ikonoklasti, od grčkog za "razbijač ikona" (εἰκονοκλάσται, ekvivalent grčkom εἰκονο- ikono- [ikona] + κλάσται - razbijač), izraz koji se figurativno primjenjuje na bilo koju osobu koja krši ili prezira uspostavljene dogme ili konvencije. Suprotno tome, ljudi koji vjeruju ili poštuju religiozne slike podrugljivo se nazivaju idolopoklonici ("ikonoloteri" - εἰκονολάτρες). Obično su poznati kao ("ikonoduli" - εἰκονόδουλοι), ili ("ikonofili" - εἰκονόφιλοι). Ovi izrazi, međutim, nisu bili dio bizantijske rasprave o slikama. Moderni historičari (od 17. stoljeća pa do danas) su ih uveli u uobičajenu upotrebu, a njihova primjena u Bizantu znatno se povećala krajem 20. vijeka. Bizantijski izraz za raspravu o vjerskim predodžbama je "ikonomahi", što znači "borba oko slika" ili "borba za sliku".

Ikonoklazam je općenito teološki motiviran tumačenjem Deset zapovijedi Božjih iz Starog zavjeta, koje zabranjuje pravljenje i obožavanje "svetih slika" (Exodus 20:4, Deutoronomi 5:8). Tokom dva razdoblja ikonoklazma u Bizantijskom Carstvu u 8. i 9. stoljeću raspravljano je na ovu teološku temu o prikladnosti slika svetih ličnosti, kao što su Isus Hrist, Marija (ili Bogorodica, grčki: Theotokos) i sveci. Bila je to rasprava potaknuta promjenama pravoslavnog bogosluženja, a koja je i sama potaknula velike društvene i političke preokrete u Bizantijskom Carstvu tokom 7. stoljeća.

Tradicionalna objašnjenja bizantijskog ikonoklazma ponekad su bila usredotočena na važnost islamskih zabrana prikazivanja likova koje su utjecale na bizantijsku misao. Prema britanskom historičaru Arnoldu J. Toynbeeju,[1] prestiž islamskih vojnih uspjeha u 7. i 8. stoljeću motivirao je bizantijske hrišćane da zauzmu islamski stav o odbacivanju i uništavanju pobožnih i liturgijskih slika. Utvrđena je i uloga žena i monaha u podržavanju štovanja slika. Izneseni argumenti su bili utemeljeni na društvenim i klasnim situacijama, poput toga da je ikonoklazam stvorio političke i ekonomske podjele u bizantijskom društvu, te da su je općenito podržavali istočni, siromašniji, negrčki narodi Bizantijskog Carstva,koji su se morali neprestano baviti arapskim napadima.[2] S druge strane, bogatiji Grci iz Konstantinopolja, ali i narodi balkanskih i italijanskih pokrajina snažno su se protivili ikonoklazmu. Ponovna istraživanja pisanih i materijalnih dokaza koji se odnose na razdoblje bizantijskog ikonoklazma koja predvode naučnici, poput Johna Haldona i Lesliea Brubakera, dovela je u pitanje mnoge osnovne pretpostavke i činjenične tvrdnje tradicionalnog načina razmišljanja.

Historijska pozadina[uredi | uredi izvor]

Prikaz uništavanja ikone tokom Bizantijskog ikonoklazma, Hludov psaltir, 9. vijek.[3]

Događaji iz 7. vijeka tokom velike krize za Bizantijsko Carstvo, stvorili su katalizator za širenje upotrebe svetih slika i izazvali dramatičan pomak u odgovorima na njih. Bilo da je aheiropoieta simptom ili uzrok, od kasnog 6. do 8. vijeka došlo je do sve većeg prorjeđivanja granice između slika koje "nisu napravile ljudske ruke" (aheiropoieton), i slika koje su napravile ljudske ruke. Slike Hrista, Bogorodice i svetaca sve su češće shvaćene kao relikvije, kontaktne relikvije i aheiropoieta, kao tačke pristupa božanskom. Moleći se pred slikom svetog lika, molitve vjernika povećavale su njihovu blizinu svetom. Čini se da je ova promjena u praksi bila veliki i organski razvoj u hrišćanskom bogosluženju, koji je odgovarao na potrebe vjernika da imaju pristup božanskoj podršci tokom nesigurnosti u 7. stoljeću. To nije bila promjena koju je Crkva orkestrirala ili kontrolirala. Iako vijeće tokom Trulskog sabora nije izričito navelo da se treba moliti slikama, to je bio legitiman izvor crkvene vlasti koji je tvrdio da su slike Hrista prihvatljive kao posljedica njegove ljudske utjelovljenosti. Budući da se Isus očitovao kao čovjekom, bilo je prihvatljivo praviti slike od njega isto kao što je bilo prihvatljivo praviti slike svetaca i drugih ljudi.[4] Događaji koji su tradicionalno označeni "Bizantijskim ikonoklazmom" mogu se smatrati naporima organizirane Crkve i carskih vlasti da odgovore na ove promjene i pokušaju uspostaviti neku institucionalnu kontrolu nad popularnom praksom.

Uspon islama u 7. stoljeću uzrokovao je i određeno razmatranje upotrebe svetih slika. Rano islamsko vjerovanje naglašavalo je neprimjerenost prikazivanja likova kao što je to slučaj kod ikona. Ranijim istraživanjima pokušano je bizantijski ikonoklazam povezati izravno s islamom, tvrdeći da su bizantijski carevi vidjeli uspjeh ranog halifata i povjerovali da je bizantijska upotreba slika (nasuprot islamskom anikonizmu) naljutila boga. To se, međutim, ne čini potpuno vjerovatnim. Upotreba slika se vjerojatno povećavala tokom narednih godina, što je dovelo do izbijanja ikonoklazma.[5] Ikonoklazam je posebno bio rasprostranjen u bizantijskim područjima koja su graničila sa islamskim halifatom, što je navelo neke historičare na ideju da su pobornici ikonoklazma bili pod utjecajem islamskog odbijanja upotrebe slika pri bogosluženju. Jedna zapažena promjena dogodila se 695. godine, kada je Justinijan II dao da se kuje lik Hrista na prednjoj strani zlatnih kovanica. Učinak na mišljenje protivnika ikona (ikonoklasta) nije poznat, ali promjena je sigurno prouzročila to da je halifa Abd al-Malik ibn Marvan trajno raskinuo sa svojim prethodnim usvajanjem bizantijskih vrsta kovanica i pokrenuo čisto islamsko kovanje uz upotrebu samo slova.[6] Sve ovo izgleda više kao dva suprotstavljena tabora koji izražavaju svoje stavove (za i protiv upotrebe likova u slikama), nego to da jedno carstvo želi oponašati drugo. Upečatljivija je činjenica da je Islamski ikonoklazam odbacio bilo kakve prikaze živih ljudi ili životinja, a ne samo vjerske slike. Suprotno tome, Bizantijski ikonoklazam se ikonama bavio samo kroz pitanje svete prisutnosti (ili njenog nedostatka) slika. Dakle, iako je uspon islama možda stvorio okruženje u kojem su slike bile na čelu intelektualnog pitanja i rasprave, čini se da Islamski ikonoklazam nije imao izravnu uzročnu ulogu u razvoju bizantijske rasprave o prikazivanju likova. Zapravo, muslimanske teritorije postale su utočište za ikonofilske izbjeglice.[7] Međutim, mišljenje je nekih stručnjaka da je Lav III Isavrijanac, zbog svog sirijskog porijekla, mogao biti pod utjecajem islamskih vjerovanja i praksi, koje su mogle potaknuti njegovo prvo uklanjanje svetih slika.[8]

Cilj ikonoklasta bio je[9] vratiti crkvu u strogu suprotstavljenost prikazima slika u bogosluženju za koje su vjerovali da karakteriziraju barem neke dijelove rane crkve. Teološki, jedan aspekt rasprave, kao i većina tadašnje hrišćanske teologije, vrtio se oko dvije Isusove prirode. Ikonoklasti su vjerovali[7] da ikone ne mogu istovremeno predstavljati božansku i ljudsku prirodu Mesije, već samo odvojenu prirodu. Budući da je ikona koja je Isusa prikazivala kao čisto fizičkog, bila bi nestorijanstvo, a ona koja ga je prikazivala kao ljudskog i božanskog to ne bi mogla učiniti bez da zbunjuje dvije naravi u jednu mješovitu prirodu, što je bio monofizitstvo. Zbog svega veċ navedenog, sve su ikone stoga bile smatrane heretičkim.[10] Lav III Isavrijanac je propovijedao niz propovijedi u kojima je skrenuo pažnju na pretjerano ponašanje ikonodula, za koje je on izjavio da je u direktnoj suprotnosti s "Mozesovim zakonom", kao što je prikazano u Drugoj zapovijedi, gdje se govori o zabrani prikazivanja likova na slikama.[11] Međutim, još uvijek nisu sačuvani nijedni detaljni spisi koji bi argumentirali ikonoklastične argumente, veċ imamo samo kratke citate i reference u spisima ikonodula i prirodu biblijskog zakona u hrišćanstvu, koje su uvijek bile sporne.

Prvo razdoblje ikonoklazma: 730 – 787[uredi | uredi izvor]

Rasprava o ikonama pred carem, iz iluminiranog rukopisa Madridski Skilica.

Čini se da je neposredna prethodnica kontroverze ikonoklazma bila velika podmorska vulkanska erupcija u ljeto 726. u Egejskom moru između ostrva There (današnji Santorini) i Thirasia, koja je vjerovatno uzrokovala cunami i veliki gubitak ljudskih života. Mnogi, a među njima vjerovatno i Lav III,[12] tumačili su to kao božju presudu Bizantijskom Carstvu i zaključili da je upotreba slika bila uvreda.[13][14]

Klasični prikaz početka Bizantijskog ikonoklazma govori o tome da je negdje između 726. i 730. bizantijski car Leo III Isaurijanac naredio uklanjanje Hristove slike, istaknute nad Halka kapijom, svečanog ulaza u veliku palatu u Konstantinopolju i njenu zamjenu križem. U strahu da su ovim činom počinili svetogrđe, neke od njih kojima je dodijeljen zadatak uklanjanja Hristove slike ubili su gomila ikonofila. Izvještaji o ovom događaju (pisani znatno kasnije) upućuju na to da je barem dio razloga za uklanjanja slike sa Hora kapije možda uzrokovan vojnim gubicima protiv i erupcija vulkanskog ostsva There,[15] koji je Leo III možda smatrao dokazom gnjeva božjeg uzrokovanog obožavanjem slika u crkvama.[16]

Lav III je u jednoj izjavi opisao puko obožavanje slika kao "zanat idolatrije". Očito je zabranio štovanje vjerskih slika u ediktu iz 730. godine, koji se nije odnosio na druge oblike umjetnosti, među kojima su slike cara ili vjerski simboli poput krsta. "Nije vidio potrebu da se savjetuje s Crkvom, a čini se da ga je iznenadila dubina narodnog otpora na koji je naišao".[17] Konstantinopoljski patrijarh ikonofil German I od Konstantinopolja podnio je ostavku ili je svrgnut nakon zabrane. Preživjela pisma koja je u to vrijeme on napisao malo govore o teologiji. Prema Patriciji Karlin-Hayter, Germana I je zabrinjavalo i to što će zabrana ikona dokazati da je Crkva bila u zabludi već duže vrijeme i zato je nesvjesno igrao u korist Jevreja i muslimana.[18]

Patrijarh German I od Konstantinopolja sa ikonama koje pridržavaju anđeli

Ovo je tumačenje sada dvojbeno, a rasprava i borba možda su u početku počele u provincijama, a ne na carskom dvoru. Sačuvana su pisma koja je napisao patrijarh German I 720-ih i 730-ih o Konstantinu, biskupu Nakoleje i Tomi iz Klaudioupolisa. U oba pisma (ranije u vezi s Konstantinom, a kasnije u vezi biskupa Tome), German ponavlja stavove o podršci upotrebe slika pri vjerskom štovanju, žaleći zbog ponašanja svojih podređenih u crkvi, koji su očito izrazili rezerve prema obožavanju slika. Patrijarh German I se žalio da su "sada čitavi gradovi i mnoštvo ljudi u velikoj uznemirenosti zbog ove stvari".[13] U oba slučaja, napori da se ti ljudi ubijede u pravičnost poštovanja slika nisu uspjeli i preduzeti su određeni koraci da se slike uklone iz njihovih crkava. Značajno je da u tim pismima German I ne prijeti svojim podređenima ukoliko ne promijene ponašanje. Čini se da se ona ne odnose na frakcijski rascjep u crkvi, već na tekuće pitanje koje zabrinjava, a German I se u svojim pismima obraċa caru Lavu III kao prijatelju slika, koji je često bio predstavljan kao originalni ikonoklast. Zabrinutost patrijarha Germana I uglavnom je bila ta da postupci biskupa Konstantina i Tome ne bi trebali zbunjivati laike.

U ovoj fazi rasprave nema jasnih dokaza o carskoj uključenosti u raspravu, osim što German tvrdi da vjeruje da Lav III podržava slike, ostavljajući pitanje zašto je Lav III predstavljen kao tvrdokorni ikonoklast bizantijske histrije. Gotovo svi dokazi o vladavini cara Lava III potječu iz tekstualnih izvora, od kojih su većina pisana znatno kasnijeg datuma nakon njegove vladavine. Ovo se ponajviše odnosi na zapise pod nazivom Život Stefana mlađeg i Ljetopis Teofana ispovjednika. Ovim važnim pisanim izvorima data je velika podrška ikonofilima, a izraženo je neprijateljsko raspoloženje prema caru Konstantinu V (741–775). Kao Konstantinov otac, Lav III također je postao meta kritika. Njegovi stvarni pogledi na obožavanje ikona ostaju nejasni, ali u svakom slučaju nisu mogli utjecati na početnu fazu rasprave.

U ovom početnom periodu čini se da zabrinutost obje strane ima malo veze sa teologijom i više je povezana sa praktičnim dokazima i efektima. U početku nije bilo crkvenog sabora, niti su se istaknuti patrijarsi ili biskupi pozivali na uklanjanje ili uništavanje ikona. U procesu uništavanja ili zatamnjivanja slika, za Lava III se kaže da je "oduzeo vrijednu crkvenu ploču, oltarske tkanine i relikvije ukrašene vjerskim ličnostima",[17] ali nije poduzeo nikakve oštre akcije protiv bivšeg patrijarha ili ikonofilskih biskupa.

Na Zapadu, papa Grgur III je održao dvije sinode u Rimu i osudio akcije cara Lava III, a kao odgovor Lav II je oduzeo papinske posjede u Kalabriji i na Siciliji, odvojivši ih kao i Panonsku dijecezu od papinske uprave i stavio ih pod upravu konstantinopoljskog patrijarha.[19]

Ekumenski sabori[uredi | uredi izvor]

Minijatura iz 14. vijeka, na kojoj je prikazano uništenje crkve po nalogu cara ikonoklasta Konstantina V

Lav III je umro 741. godine, a njegov sin i nasljednik Konstantin V (741–755) lično je bio predan borbi protiv prikazivanja likova svetaca na ikonama i mozaicima. Uprkos njegovim carskim uspjesima kako na vojnom tako i na kulturnom polju, Konstantin V je ipak na osnovu izvornog pisanog materijala ostao upamćen po njegovoj zaokupljenosti u protivljenju obožavanja slika sa likovima svetaca. Naprimjer, Konstantin V je prema sačuvanim ikonofilskim izvorima bio optuživan da je opsesivan u svom neprijateljstvu prema slikama svetaca i monasima, da je naredio da se spale manastiri i slike svetaca, i da je pretvorio crkve u staje.[20] Konstantin V je 754. sazvao Ikonoborski sabor u Hijeriji na kojem je učestvovalo između 330 do 340 biskupa, a bio je to prvi crkveni savjet koji se bavio uglavnom vjerskom ikonoografijom. Čini se da je Konstantin V usko sarađivao s vijećem, te je podržao ikonoklastički stav, s 338 okupljenih biskupa izjavljujući:

Nezakonita umjetnost slikanja živih bića kršila je temeljnu doktrinu našeg spasenja - naime, utjelovljenje Hrista, te je protivrječila šest svetih sinoda ... Ako će se neko potruditi da prikaže oblike svetaca na beživotnim slikama sa materijalnim bojama koje nemaju nikakvu vrijednost (jer je ovaj pojam uzaludan i unosi ih vrag), i ne predstavlja više njihove vrline kao žive slike u sebi itd. neka mu bude anatema.

Ovo vijeće je tvrdilo da je legitimni "Sedmi ekumenski sabor",[21] ali obje pravoslavne i katoličke tradicije ne poštuju njegov legitimitet, jer nisu bili prisutni patrijarsi ili predstavnici pet patrijarha: Konstantinopolj je bio upražnjen, dok su Antiohija, Jerusalem i Aleksandrija bili pod kontrolom Abasidskog halifata, a Rim nije poslao predstavnika.

Ikona Sedmog ekumenskog sabora (17. vijek, Novodjevičanski manastir, Moskva).

Ikonoklastički sabor u Hijeriji, međutim, nije značio kraj rasprave po tom pitanju. U ovom razdoblju pojavili su se složeni teološki argumenti za i protiv upotrebe ikona. Sam Konstantin V u svom pisanju suprotstavljao se štovanju slika, dok je Jovan od Damaska, sirijski monah koji je živio izvan bizantijske teritorije, postao glavni protivnik ikonoklazma kroz svoje teološke spise.

Pretpostavlja se da su manastiri postali tajni bastioni podrške ikona, ali ovo gledište je još uvijek kontroverzno. Mogući razlog za to tumačenje jest želja u nekoj historiografiji o bizantijskom ikonoklazmu da se to vidi kao predgovor kasnije protestantske reformacije u Zapadnoj Evropi, u kojoj su samostanske ustanove pretrpjele štetu i progone. Drugi su sugerisali da su neki monasi nastavili podržavati obožavanje slika, ali mnogi su slijedili crkvenu i carsku politiku.

Prema sačuvanim pisanim izvorima Konstantin V se optužuje da je bio protivnik manastira, da je naređivao bacanje relikvija u more i zaustavio prizivanje svetaca. Monasi su bili prisiljeni da paradiraju na Hipodromu, svaki ruku pod ruku sa ženom, kršeći njihove zavjete. Godine 765. sveti Stefan Mlađi je ubijen, a kasnije je smatran mučenikom u borbi zaikonofilske ciljeve. Brojni veliki manastiri u Konstantinopolju sekularizirani su, a mnogi monasi pobjegli su u područja koja su bila izvan učinkovite carske kontrole na rubovima Bizantijskog Carstva.[6]

Konstantinov sin Lav IV Hazar (775–80) bio je manje rigorozan i jedno je vrijeme pokušavao da posreduje između grupa. Kad je umro, njegova supruga Irena Atinska preuzela je vlast kao regent na mjesto svog maloljetnog sina Konstantina VI (780–97). Iako se čini da slavljenje ikona nije bio glavni prioritet za regentsku vladu, Irena je sazvala ekumenski sabor godinu dana nakon smrti Lava IV Hazara, čime je obnovljeno poštovanje prema svetim slikama. Ovo je možda bio napor da se osiguraju bliži i srdačniji odnosi Konstantinopolja i Rima.

Irena je pokrenula novi ekumenski sabor, koji se na kraju zvao Drugi nikejski sabor, koji se prvi put sastao u Konstantinopolju 786. godine, ali su ga poremetile vojne jedinice vjerne nasljeđu ikonoklasta. Sabor je ponovo sazvan u Nikeji 787. godine, na kojem su ukinuti dekreti iz prethodnih ikonoklastičkih sabora održanih u Konstantinopolju i carskoj palati Hijeriji. i na kojem su prisvojili njegovu titulu Sedmog ekumenskog sabora. Tako su postojala dva sabora koja su se nazivala "Sedmi ekumenski sabor", prvi koji podržava ikonoklazam, a drugi koji podržava ikone.

Za razliku od ikonoklasnog vijeća, ikonofilni sabor je uključivao papinske predstavnike, a njegove uredbe papinstvo je odobravalo. Pravoslavna crkva ga smatra posljednjim istinskim ekumenskim saborom. Štovanje ikona trajalo je tokom vladavina nasljednika carice Irene, Nikefora I (vladao 802-11), i dva kratka kraljevanja nakon njega.

Drugo razdoblje ikonoklazma: 814 – 843[uredi | uredi izvor]

Car Leon V Armenac je 815. pokrenuo drugo razdoblje ikonoklazma, opet motiviran vojnim neuspjesima koje je smatrao pokazateljima božanskog nezadovoljstva, i željom da ponovi vojni uspjeh Konstantina V. Bizantinci su pretrpjeli niz ponižavajućih poraza od bugarskog kana Kruma, tokom kojih je car Nikefor I bio ubijen u bici, a car Mihael I Rangabe bio je primoran da abdicira. U junu 813., mjesec dana prije kruniranja Lava V, skupina vojnika provalila je u carski mauzolej u Crkvi sv. apostola, otvorila sarkofag Konstantina V i molila ga da se vrati i spasi carstvo.[22]

Ikona iz perioda kasnog 14. i početka 15. vijeka koja ilustrira "Pobjedu pravoslavlja" nad ikonoklazmom 843. pod bizantijskom caricom Teodorom (Nacionalna zbirka ikona, Britanski muzej).

Ubrzo nakon stupanja na prijestolje, car Leon V je počeo raspravljati o mogućnosti oživljavanja ikonoklazma sa raznim ljudima, među kojima su bili sveštenici, monasi i članovi senata. On je, kako se izvještava, napomenuo grupi savjetnika da:

Svi su carevi, koji su prihvatali slike Isusa, bogorodice i svetaca i štovali ih, dočekali su svoju smrt ili u pobuni ili u ratu; ali oni koji nisu štovali ovakve slike svi su umrli prirodnom smrću, ostali su na vlasti dok nisu umrli, a potom su položeni na počinak sa svim počastima u carskom mauzoleju u Crkvi sv. apostola.

[23]

Mučenje i mučeništvo ikonofilskog biskupa Jeftimija Sardejskog po naredbi bizantijskog cara Mihaela II, prikaz iz iluminiranog rukopisa Madridski Skilica.

Leon V je zatim odredio "komisiju" monaha "da pregledaju stare knjige" i donesu odluku o štovanju slika. Ubrzo su otkrili djela Ikonoklastičnog sinoda iz 754. godine Uslijedila je prva rasprava između Leonovih pristalica i sveštenika koji su i dalje zagovarali štovanje ikona, pri čemu je zadnju skupinu predvodio patrijarh Nikifor, što nije dovelo do rješenja dileme na ovu temu. Međutim, Leon se očito uvjerio u ovu tačnost ispravnosti položaja ikonoklasta, pošto je imao ikonu koja se nalazila na Halka kapiji, a za koju je Lav III, kako se tvrdi, uklonio ranije, i koja je zamijenjena križem.[22] Godine 815. na Sinodu u Konstantinopolju, koji je bio održan u Haja Sofiji službeno je ponovno proglašeno oživljavanje ikonoklazma.

Leona V je naslijedio Mihael II Amorijski, koji se u pismu od 824. žalio karolinškom caru Ludoviku Pobožnom zbog pojave obožavanja slika u crkvi i takve prakse poput pravljenja ikona krsnim kumovima prilikom krštenja novorođenčadi. Potvrdio je dekrete Vijeća ikonoklasta od 754. godine.

Mihaela II je naslijedio njegov sin Teofil, a nakon njegove smrti naslijedila ga je supruga regent Teodora zbog maloljetnog nasljednika Mihaela III. Poput carice Irene 50 godina prije nje, Teodora je predsjedavala obnavljanjem štovanja ikona 843. godine, pod uslovom da Teofil u međuvremenu ne bude osuđivan. Od tada se u pravoslavnoj crkvi i katoličanstvu u bizantijskom obredu slavi Kalendar svetaca kao praznik "Pobjede pravoslavlja".

Umjetničko stvaralaštvo[uredi | uredi izvor]

Italijanska slika iz 19. vijeka, "Ikonoklasti", autor Domenico Morelli.

Tokom razdoblja ikonoklazma drastično je smanjen broj sačuvanih primjeraka bizantijske umjetnosti u odnosu na ranija razdoblja, posebno velikih religijskih mozaika koji se danas gotovo isključivo nalaze u Italiji i Manastiru sv. Katarine u Egiptu. Važni radovi u Solunu izgubljeni su u velikom solunskom požaru 1917. godine i Grčko-turskom ratu (1919–1922). Veliki mozaik crkvenog vijeća u carskoj palati zamijenjen je živahnim svjetovnim prizorima i sam po sebi nije bilo problema vezano za slike sa sekularnim temama. Običan ikonoklastični križ koji je zamijenio figurativnu sliku u apsidi Crkve sv. Irene je sam po sebi gotovo jedinstveni sačuvani umjetnički primjerak iz tog vremena, ali pažljiv pregled nekih drugih građevina otkriva slične promjene. U Nikeji fotografije Crkve uspenja, snimljene su prije nego što je uništena 1922. godine, pokazuju da je tokom perioda prije ikonoklazma ikona bogorodice bila zamijenjena velikim križem, koja je nakon ikonoklazma kasnije zamijenjena novom ikonom bogorodice, koja se vidi na fotografijama.[5] Ikona sa likom Isusa Hrista (Kamouliana) u Konstantinopolju izgleda da je uništena tokom ikonoklazma, nakon čega prestaju spominjanja o njoj.[14]

Lik cara Teofila na prednjoj strani zlatnika iskovanog u Konstantinopolju 829 - 30. Na pozadini zlatne kovanice je, u skladu sa ikonoborskom ikonografijom, prikazan krst umjesto lika Isusa Hrista.

Pošto se zabrana odnosila samo na vjerske slike, a ne na sve slike, bizantijski vladari produžili su upotrebu carskih efiksa, prikazujuċi sebe i članove svojih porodica. Na njihovim kovanicama se čak može primijetiti tendencija da se na oba lica novčića prikazuju čak tri ili četiri generacije vladara iz iste porodice koje su kraljevale jedno za drugim. Na političkom planu, ovi suvereni koristili su takve kovanice kao propagandu za svoju dinastiju i u tom smislu otišli su još dalje od svojih prethodnika. Time se jasno naglašavalo razgraničenje između onoga što su bizantijski carevi za vrijeme ikonoklazma smatrali dopuštenim da predstavljaju i onoga što nisu. Zabranjene su bile samo hrišćanske vjerske slike, a numizmatika to posredno potvrđuje, pri čemu se na ikonoklastičnom novcu nikada nije prikazivao lik Isusa Hrista, kao što je to učinio Justinijan II (685-711), njihov neposredni prethodnik. Također, kroz zapise protivnika ikonoklasta navodi se da je u crkvama u kojima su bile izložene svete slike još uvijek mogli naći prikazi: drveća, raznih vrsta biljaka, povrtnjaci, pa čak i kavez za ptice, scene lova i ribolova, kao i ptice među biljkama.

U jednoj od javnih zgrada u Konstantinopolju zamijenjene su slike svetaca sa slikama konjičkih trka na Hipodromu. Svi ovi prikazi predmeta, biljaka, životinja i scena iz svakodnevnog života predstavljaju oživljavanje ukrašavanja bez prikazivanja svetaca. Neprijateljstvo ikonoklasta odnosilo se samo na religiozne slike i osim u ovom domenu, oni su dozvoljavali pa čak i podsticali predstavljanje ličnosti, posebno onih iz carskih razdoblja i onih kojim se tradicionalno bavila sekularna umjetnost od kraja antike do početka perioda ikonoklazma. Posljednji car ikonoklasta, Teofil, imao je ukus za luksuzne predmete i građevine. Imao je više prilika za uživanje u ovom ukusu kao rezultat prvih pobjeda nad Arapima, gdje je podizao zgrade u svojoj palati u Konstantinopolju oživljavajuċi nekadašnji sjaj simboličnih dvorskih ceremonija, puneći njegovu palatu s luksuznim namještajem, zlatnim posuđem i velikom raznovrsnošċu ceremonijalne odjeċe koju su nosili njegovi dvorski zvaničnici. Savremenici cara Teofila izvještavali su o njegovoj zaslijepljenosti sjajem palata abasidskih halifa u Bagdadu i namjerama da ih nadmaši iz razloga političkog prestiža. Malo ili ništa se ne zna o tome kako su izgledala sva ta djela nastala na inicijativu cara Teofila, ali postoje indicije o utjecaju arapskih prinčeva na umjetnost bizantijskog dvora iz tog vremena.

Prema lokalnoj tradiciji, fragment svile ukrašen slikama nepoznatih bizantijskih careva koji love lava, (danas se čuva u Muzeju svile u Lyonu), bili su poklon pobornika ikonoklazma cara Konstantina V (741-775) opatiji Mozac u Auvergneu. Ovaj ukrašeni fragment svile predstavlja autentično djelo iz carskih radionica u Konstantinopolju tokom perioda ikonoklazma. Slika naoružanog cara na konju koji kopljem ubija lava izgleda vrlo perzijski i predstavlja prilagodbu osobi bizantijskog cara po uzoru na figure koje su bile uobičajene u sasanidskoj Perziji. Ovakve scene ponavljale su se u Iranu i susjednom području pod prvim muslimanskim dinastijama i u stvari bile su urađene u približno isto vrijeme kad i bizantijski tekstil u Mozacu. Sačuvan je i tekst koji je na početku 9. vijeka napisao patrijarh Nikefor i u kome se kaže da su slike životinja i čudovišta ukrašavala crkvene ikonostase u njegovo vrijeme. Prema tekstu patrijarha Nikefora i prema stilu i ukrašavanju ljudskih i životinjskih figura na ovom tekstilu iz vremena ikonoklazma, nastala djela iz tog vremena pokazuju orijentalne, perzijske i arapske utjecaje. Osim toga, poznato je da su halife iz 7. i 8. vijeka, (savremenici sa carevima ikonoklasta) sa svoje strane poticali dvorsku umjetnost u kojoj su sirijsko-helenski, rimski i iransko-sasanidski elementi bili usko spojeni kako bi se stvorile dekoracije iznenađujuċeg bogatstva. Monumentalni ukrasi na tepisima u reljefu delikatno su urađeni sa hrabro razvijanim naporima pri izradi, koje su prethodno uložili Sassanidi, vjerovatno pod utjecajem bizantinaca, iz vremena Justinijana I. Slični ukrasni tepisi nalaze se u Bizantiji na kraju krize ikonoklazma, ali ugrađeni u dekoraciju rukopisa i arhitektonskog posuđa. Vjerovatno da su to bili nastavci onoga što je proizvedeno tamo čak i u vrijeme rasprava oko upotrebe svetih slika, a predstavlja nastavak bizantijske tradicije iz 6. vijeka koja je objedinjavala ukrasne tepihe i iranske motive. [24]

Reakcija na Zapadu[uredi | uredi izvor]

Razdoblje ikonoklazma presudno je završilo takozvano bizantijsko papinstvo pod kojim su, od vladavine Justinijana I stoljeće ranije, pape u Rimu prvobitno bili imenovani, a kasnije samo potvrđivani od strane careva iz Konstantinopolja. Mnogi od njih su govorili grčki jezik. Po završetku polemike ikonoklazma papa je odobrio stvaranje novog cara na Zapadu, a staro poštovanje zapadne crkve prema Konstantinopolju je nestalo. Čini se da je protivljenje ikonama imalo malu podršku na Zapadu i Rim je podržavao upotrebu ikona u bogosluženju.

Kad su se borbe rasplamsale, papa Grgur II (papa) bio je papa od 715. godine, nedugo nakon što je pratio svog sirijskog prethodnika papu Konstantina do Konstantinopolja, gdje su s Justinijanom II uspješno riješili pitanja koja proizlaze iz odluka Trulskog sabora iz 692. godine, kojem nijedan zapadni prelat nije prisustvovao. Od delegacije koju su sačinjavali 13 vjerskih velikodostojnika, papa Grgur II bio je jedan od samo dva ne-istočnjaka. Bila je to posljednja posjeta pape gradu do 1969. Već tada je bilo sukoba s carem Lavom III zbog njegovog vrlo teškog oporezivanja područja koja su bila pod rimskom jurisdikcijom.[14]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Toynbee, Arnold Joseph (1987). A Study of History: Abridgement of volumes VII-X. str. 259. ISBN 9780195050813.
  2. ^ Mango, Cyril (2002). The Oxford History of Byzantium
  3. ^ Byzantine iconoclasm
  4. ^ Wickham, Chris (2010). The Inheritance of Rome. England: Penguin. ISBN 978-0140290141.
  5. ^ a b Kitzinger, Ernst (1977). Byzantine art in the making: main lines of stylistic development in Mediterranean art, 3rd-7th century. Faber & Faber. ISBN 0571111548.
  6. ^ a b Cormack, Robin (1985). Writing in Gold, Byzantine Society and its Icons. London: George Philip. ISBN 054001085-5.
  7. ^ a b Gero, Stephen (1974). "Notes On Byzantine Iconoclasm In The Eighth Century". Byzantion. 44 (1): 36. JSTOR 44170426.
  8. ^ Norwich, John Julius (1990). Byzantium The Early Centuries. London: Penguin. str. 354. ISBN 0-14-011447-5.
  9. ^ "Byzantine Icons". Ancient History Encyclopedia. 30. 10. 2019.
  10. ^ Mango, Cyril A. (1986). The Art of the Byzantine Empire 312-1453: Sources and Documents. University of Toronto Press. str. 166. ISBN 0802066275.
  11. ^ Norwich, John Julius (1990). Byzantium The Early Centuries. London: Penguin. str. 355. ISBN 0-14-011447-5.
  12. ^ Brown, Chad Scott (2012). "Icons and the Beginning of the Isaurian Iconoclasm under Leo III". Historia: the Alpha Rho Papers. 2: 1–9. Pristupljeno 31 Oct 2019 – preko epubs.utah.edu.
  13. ^ a b Mango, Cyril (1977). "Historical Introduction". In Bryer & Herrin (eds.). Iconoclasm. Centre for Byzantine Studies, University of Birmingham. ISBN 0704402262.
  14. ^ a b c Beckwith, John (1979). Early Christian and Byzantine Art (2nd ed.). Penguin History of Art (now Yale). ISBN 0140560335.
  15. ^ Volcanism on Santorini / eruptive history at decadevolcano.net
  16. ^ According to accounts by Patriarch Nikephoros and the chronicler Theophanes
  17. ^ a b Warren Treadgold, A History of the Byzantine State and Society, Stanford University Press, 1997
  18. ^ The Oxford History of Byzantium: Iconoclasm, Patricia Karlin-Hayter, Oxford University Press, 2002.
  19. ^ David Knowles – Dimitri Oblensky, "The Christian Centuries: Volume 2, The Middle Ages", Darton, Longman & Todd, 1969, str. 108-109.
  20. ^ Haldon, John (2005). Byzantium A History. Gloucestershire: Tempus. str. 43. ISBN 0-7524-3472-1.
  21. ^ "Internet History Sourcebooks Project".
  22. ^ a b Pratsch, T. (1997). Theodoros Studites (759–826): zwischen Dogma und Pragma. Frankfurt am Main.
  23. ^ Scriptor Incertus 349,1–18, cited by Pratsch (1997, p. 208).
  24. ^ "Umjetnost Bizantijskog Carstva" (PDF). monoskop.org. Pristupljeno 13. 7. 2020.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Brubaker, L.; Haldon, J. (2001). Byzantium in the Iconoclast Era, c. 680-850: the sources: an annotated survey. Birmingham Byzantine and Ottoman Studies. 7. Aldershot: Ashgate. ISBN 978-0-754-60418-1.
  • Brubaker, L.; Haldon, J. (2011). Byzantium in the Iconoclast Era, c. 680-850: A History. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-43093-7.
  • Cormack, Robin (1985). Writing in Gold, Byzantine Society and its Icons. London: George Philip. ISBN 054001085-5.
  • Gwynn, David (2007). "From Iconoclasm to Arianism: The Construction of Christian Tradition in the Iconoclast Controversy". Greek, Roman, and Byzantine Studies. 47: 226–251.
  • Kitzinger, Ernst (1977). Byzantine art in the making: main lines of stylistic development in Mediterranean art, 3rd-7th century. Faber & Faber. ISBN 0571111548. (US: Cambridge University Press)
  • Noble, Thomas F. X. (2011). Images, Iconoclasm, and the Carolingians. University of Pennsylvania Press. ISBN 0812202961, ISBN 9780812202960.
  • Pratsch, T. (1997). Theodoros Studites (759–826): zwischen Dogma und Pragma. Frankfurt.