Islam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Za druga značenja, pogledajte Islam (čvor).
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Molimo Vas da pomognete u poboljšavanju članka pišući ili ispravljajući ga u enciklopedijskom stilu.

Islam (ar. الإسلام al-islām; "predanost jednom Bogu") jeste monoteistička religija koja je nastala na Arapskom poluostrvu u 7. vijeku. Prema broju pripadnika, danas je druga najrasprostranjenija religija[1] i religija s najbržom stopom rasta na svijetu.[2][3]

Sljedbenici islama, muslimani, vjeruju u postojanje samo jednog boga (Allaha dž.š.) te da je Muhammed s. a. w. s. ("Božiji mir i blagoslov na njega") Njegov rob i poslanik. Zajedno s judaizmom i kršćanstvom, islam je jedna od tri abrahamske ili ibrahimske religije.

Muslimani vjeruju da je islam originalna, potpuna i univerzalna verzija prvobitne vjere koja je kroz historiju više puta objavljivana posredstvom većeg broja Božijih poslanika, uključujući Adema, Nuha, Ibrahima, Musu i Isaa. Isto tako, vjeruju da je Kur'an nepromijenja i posljednja Božija objava. Islamski koncept i praksa sadrže i pet stubova islama, koji su obavezni za sve muslimane kao i islamsko pravo, odnosno šerijat, kojim se dotiče gotovo svaki aspekt ljudskog života i općenito društva, od bankarstva i blagostanja do položaja žena u društvu i okoline.

Pojavivši se početkom 7. vijeka, prvobitno u Mekki, islam se brzo proširio Arapskim poluostrvom da bi se u 8. vijeku halifat prostirao od Iberijskog poluostrva na zapadu do rijeke Ind na istoku. Zlatno doba islama se odnosi na period između 8. i 13. vijeka kada je islamski svijet doživio naučni, privredni i kulturni procvat.

Većina muslimana pripada jednoj od dvije najzastupljenije denominacije. Prema podacima iz 2009. sunita je oko 87% do 90%,[4] dok je šiitskih muslimana oko 10 do 13%. Oko 13% od ukupnog broja muslimana živi u Indoneziji, državi sa najvećom muslimanskom većinom. Oko 32% muslimana naseljava Južnu Aziju, svaki peti musliman živi na Bliskom istoku a oko 15% njih su stanovnici podsaharske Afrike. Znatne muslimanske zajednice egzistiraju u Evropi, Kini, Rusiji i obje Amerike. Konvertiti u islam i imigrantske muslimanske zajednice danas postoje u gotovo svakom dijelu svijeta.

Etimologija i značenje[uredi | uredi izvor]

Kupola džamije Karla I, sa islamskim polumjesecom na vrhu, Constanța, Rumunija

Na arapskom jeziku ar. الإسلام, islām što znači "predanost" (jednom Bogu, Allahu s.w.t.) i opisan je kao dīn (ar. dîn el-islâm), što znači "način života" ili "religija". Etimološki, izvodi se iz istog korijena س ل م (s-l-m) kao i selām ("mir"; čest pozdrav među muslimanima). Termin musliman (muslim) također je povezana s riječju islām i u bosanskom jeziku ima značenje "onaj koji se predaje Bogu".

Historija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Historija islama

Muhammed a.s. je rođen u Mekki 570. godine. Oko 610. godine počeo je svojim ashabima (drugovima) prenositi poruke koje dobija od Allaha dž.š. posredstvom meleka Džebraila, i koje su kasnije skupljene u knjizi Kur'an. Sve propovijedi tvrde da je Bog (Allah) jedan, milostiv i svemoćan, kao i da nadzire tok događaja. Na Sudnji dan on će ljudima suditi prema njihovim djelima i poslati ih u džennet (raj) ili džehennem (pakao). Bogati sloj pobunio se protiv nove religije, i to zbog osude njihovog ponašanja u Kur'anu, i počeo progoniti Muhammeda a.s. i njegove sljedbenike. Godine 622. Muhammed a.s. se iz Mekke seli u Medinu i taj čin zvan hidžra označava prekretnicu u islamu te je iskorišten kao period u odnosu na koji se računa vrijeme u islamskom svijetu. Tu su ustanovljeni glavni obredni oblici, a to su namaz (molitva), zekat, post (toko mjeseca ramazana) i hodočašće (hadždž) u Mekku. Nakon smrti, Muhammed a.s. je ostavio iza sebe, kako novu religiju tako i državu.

Država je u početku bila savez plemena ili rodova, ali kako se širila tako je bila sve bolje organizirana. Državni poglavar bio je halifa, nasljednik, odnosno zamjenik Muhammeda a.s. Kako su Arapi bili nomadski i ratnički narod, učestali su njihovi napadi i osvajanja susjednih zemalja. U dvanaest godina nakon Muhammedove a.s. smrti osvojena su područja današnjih država Sirije, Iraka, Libije i Irana. Ta ekspanzija nastavila se čitav vijek, na zapadu su osvojili sjevernu Afriku do Atlantika, prešli u Španiju, došli su do Carigrada i Pakistana. U svim tim zemljama je do 17. vijeka polahko, ali sigurno islam postao glavna religija.

Islam se širio miroljubivim načinom: muslimanski trgovci s karavanama deva unijeli su ga u Sjevernu Afriku, pomorci na istočnu obalu Afrike, iz Indije se proširio na Indoneziju, Maleziju i Filipine. Tokom 15. i 16. vijeka postojala su tri velika muslimanska carstva: Osmanlijsko carstvo koje je zauzimalo dijelove Bliskog istoka, Balkana i dijelove Sjeverne Afrike; zatim Safavidska dinastija u širem području današnjeg Irana, Pakistana, Iraka, kavkaskih država i zapadne Turske, te Mogulsko carstvo u Indiji i jugoistočnoj Aziji. Ove imperijalne sile su svoj uspon zasnovale na otkriću i iskorištavanju modernih oružja za to doba, kao što je barut i topovi, te daleko efikasnijoj administraciji od zemalja srednjovjekovne Evrope.[5]

Novi period u historiji islama počinje 1500. kada se Vasco da Gama iskrcao u Indiji, čime počinje evropski uticaj na taj dio islamskog svijeta. Puna snaga zapadnog ekonomskog uticaja osjetila se s industrijskom revolucijom, a vojna s Napoleonovim prodorom u Egipat, što je u konačnici utjecalo na opadanje moći muslimanskih zemalja.[6]

Panoramski pogled na Poslanikovu džamiju u Medini, Saudijska Arabija, drugu najvažniju džamiju u islamu

Vjerovanja[uredi | uredi izvor]

Sljedbenici islama, poznati kao muslimani, vjeruju da je Bog (arapski: Allāh) poslao svoju direktnu objavu čovječanstvu tj. Muhammedu, s.a.w.s, preko meleka Džibrila (Gabrijela) kao što je poslao objave ostalim poslanicima, Ademu, Nuhu, Ibrahimu, Musāu i Isāu. Muslimani vjeruju da je Kur'an posljednja od Allahovih knjiga objavljenih čovječanstvu, da je potpuno tačna (bez grešaka) i da je nepromjenjiva, što obećava i Allah, a u djelo sprovode ljudi koji Kur'an znaju napamet, ti ljudi zovu se hafizi. Budući da su prethodne knjige koje je Allah s.w.t. slao ljudima, a to su: Suhufi - Ibrahimu a. s, Tevrat - Tora- Musau a.s. (Mojsiju), Zebur - Davudu a. s, Indžil (Evanđelje) izmijenjene od strane ljudi ili djelimično zaboravljene (prepričavane) Allah s.w.t. je poslao Kur'an da bi ukazao čovječanstvu na pravi put. Kur'an se do danas sačuvao u izvornom obliku, zahvaljujući izuzetnoj pažnji da se ne izmijeni niti slovo u njemu.

Muslimani smatraju da je islam ista ona vjera koju su vijekovima propovijedali Božiji poslanici sve od Adema a. s. i da je Kur'an (sveta knjiga muslimana) posljednja Božija objava, a Muhammed s.a.v.s. posljednji Božiji poslanik. Islamsko učenje vidi kršćanstvo i judaizam kao derivacije učenja određenih poslanika - Ibrahima a.s. (Abrahama); i u tome prepoznaje njihove zajedničke Abrahamske korijene, a Kur'an ih naziva "ljudima Knjige" (Ehlul-Kitab). Islam ima tri primarne grane podjele nastale iz razilaženja u podjeli vlasti nakon smrti Muhammeda s.a.v.s, te tri podjele su: suniti, šiiti i haridžije. (riječi sunnit, šiit ili haridžija ne spominju se u Kur'an ili hadisu)

Temelj islamskog vjerovanja nalazi se u šehadetu (svjedočenju) da nema drugog Boga sem Allaha s.w.t. i da je Muhammed s.a.v.s. Božiji rob i Božiji poslanik. Pripadnost islamu iskazuje se sljedećim riječima (transkript Arapskog pisma), da bi neko postao musliman mora jezikom izgovoriti i srcem vjerovati sljedeće riječi :

Ešheddu en la illahe ilallah we ešheddu enne Muhammeden abd'uhu we resuluhu.
("Srcem vjerujem i jezikom očitujem da nema drugog Boga osim Allaha, i vjerujem i očitujem da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik.")

Šest osnovnih članova vjerovanja[uredi | uredi izvor]

Postoji šest osnovnih vjerovanja koja dijele svi muslimani:

  1. Vjerovanje u Allaha. (Amentu billahi)
  2. Vjerovanje u meleke. (we melaiketihi)
  3. Vjerovanje u Božije knjige. (we kutubihi)
  4. Vjerovanje u sve Božje poslanike. (we rusulihi)
  5. Vjerovanje u Sudnji dan. (we'l jewmil ahiri)
  6. Vjerovanje u sudbinu, vjerovanje da sve što biva, biva sa Allahowom s.w.t voljom i određenjem (we bil kaderi hajrihi we šerrihi minAllahi teala)

Spojeno u jednu rečenicu glasi:

Amentu billahi we melaiketihi we kutubihi we rusulihi wel jewmil ahiri we bil kaderi hajrihi we šerrihi minallahi teala.
"Ja vjerujem u Allaha i meleke i Knjige i poslanike i Sudnji dan i vjerujem da sve što biva, biva sa Allahovom voljom i određenjem."

Osnovni principi islama[uredi | uredi izvor]

Dvije najveće podgrupe muslimana su sunniti i šiiti. Sunniti sačinjavaju veliki postotak muslimanskog svijeta iako je moguće pronaći velike većine šiita koje žive u zemljama Bliskog istoka kao što su Iran ili Irak. Ipak, u Saudijskoj Arabiji sunniti su većina.

Osnovni uslovi za pripadnost islamu kod sunnitskih muslimana nazivaju se još i islamskim šartima, dok kod šiitske manjine postoji blago različita terminologija koja opisuje pet osnovnih vjerovanja, tzv. "korijeni religije". Svi muslimani se slažu sa stavom da su i sunnitska i šiitska osnovna vjerovanja ispravna.

Vjernici tokom molitve, džamija u Damasku
  • Šehadet: Svjedočenje da niko osim Allaha s.w.t nije vrijedan obožavanja i da je Muhammed a.s. Njegov rob i poslanik.
  • Namaz: Obavljanje pet dnevnih namaza. (salah).
  • Zekat: Davanje zekata (milostinja)
  • Post: Post svakog dana mjeseca Ramazana od zore pa do zalaska sunca.
  • Hadždž: Hodočašće u Mekku u prvoj trećini mjeseca Zul-hidždže koje je obavezno bar jednom za vrijeme života onima koji imaju mogućnost da ga obave.

Šiiti i sunniti se također slažu sa sljedećim vjerovanjima, iako ih klasificiraju drugačije :

Vjerovanja šiita u čiju obaveznost ne vjeruju sunniti :

Kur'an[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Kur'an

Kur'an (ar. القرآن al-qur'ān) u prenesenom prijevodu "čitanje", također zvan El-Kur'ān el-Karīm, je sveta knjiga islama, objavljen na arapskom jeziku.[7] Muslimani vjeruju da je Kur'an objava Božijih riječi i kulminacija Božje objave čovječanstvu, preko Božjeg poslanika Muhammeda a.s. u periodu od 23 godine preko meleka Džibrila.

Objava Kur'ana[uredi | uredi izvor]

Objava Kur'ana je počela u mjesecu Ramazanu.[8] Božiji poslanik Muhammed (s.a.v.s.) je kao i obično meditirao u pećini Hira, kad mu se melek Džibril ukazao i počeo sa: "Čitaj u ime Gospodara svoga koji stvara!"[9] Tada je Muhammed a.s odgovorio da ne zna čitati, ali je Džibril nekoliko puta ponovio "Čitaj!" To je bio Muhammedov a.s prvi susret sa Džibrilom. Objava Kur'ana u potpunosti trajala je 23 godine, jedan dio objavljen je u Mekki, dok je drugi dio objavljen u Medini. U početku ljudi su ga učili napamet a kasnije su počeli i da ga zapisuju. Noć kada je Allah s.w.t upotpunio Kur'an zove se Lejletul-kadr (Noć kadr). Muslimani kojim arapski jezik nije maternji, nastoje ga učiti koliko su u mogućnosti. Šafijski šerijatski pravnici smatraju da je dužnost (farz) da svaki musliman treba učiti arapski jezik što je više moguće, jer je on "savršen jezik" a istovremeno i jezik Objave.[10]

Kur'an spada među najčitanije knjige na svijetu. Postoji veliki broj hafiza, tj. ljudi koji znaju čitav Kur'an napamet. Prema registru Islamske zajednice u BiH, u Bosni i Hercegovini zvanično ima 282 hafiza.[11]

Kur'an kao uputa[uredi | uredi izvor]

Opisan je kao uputa za bogobojazne. U Kur'anu stoji: "Ramazan je mjesec u kojem je počelo objavljivanje Kur'ana, koji je uputa za sve ljude." Što se tiče bogobojaznih, njima je Kur'an uputa, jer oni uzimaju korist od njega i slijede "svjetlo koje iz njega svijetli". Što se tiče drugih, Kur'an je uputa za njih zato što im objašnjava pravi put, oni mogu da ga slijede ili ne, ali ipak znaju da je to Allahov govor.

Postoje dvije vrste upute:

  • Uputa nadahnuća tj. da čovjek bude nadahnut od Allaha dž.š. u slijeđenju pravog puta. Ograničena je samo na vjernike.
  • Uputa objašnjenja i namjeravanja tj. da čovjeku bude objašnjen pravi put, dobro i zlo, šteta i korist. Ova uputa je opća za sve ljude.

Kur'an upućuje ka onome što je najispravnije tj. upućuje ka putu koji je najispravniji, najnepristrasniji i najpravedniji. Kaže Allah dž.š: "Zaista Kur'an upućuje ka onom što je najispravnije i donosi radosne vijesti vjernicima koji čine dobra djela da ih čeka velika nagrada." (El-Isra, 9.)

Šerijat[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Šerijat

Vjerski zakon islama zove se šerijat. On je utemeljen na Božjoj objavi, i izveden je iz četiri glavna izvora. Prvi je Kur'an, za koga se vjeruje da je oduvijek postojao na nebu, a onda ga je melek Džibril (anđeo Gabrijel) postupno objavljivao Muhammedu a.s, kako su to prilike zahtijevale. Zatim su tu sunna, knjiga predaja o Muhammedu a.s. i njegovom životu, idžma, suglasnost zajednice i kijas, zaključivanje iz prva tri izvora. Ishodište mu je zapravo u predislamskom običajnom pravu, a podijeljen je u pet kategorija: ono što je Allah dž.š. naredio, ono što je Allah dž.š. preporučio, ali nije propisao kao obavezno, ono što je Allah dž.š. ostavio zakonom neodređeno, ono što je Allah dž.š. otklonio, ali ne i izričito zabranio i ono što je Allah dž.š. izričito zabranio. Pojam šerijata puno je širi od bilo kojeg zapadnjačkog poimanja prava, jer pokriva sva područja života. Kasnije, u 19. vijeku, moć šerijata slabi, i to prvo zbog evropskog uticaja, a drugo zbog ublažavanja strogih porodičnih zakona. Polahko se osjeća i već dešava lagahni proces prilagođavanja novom vremenu, ali i pritisaka posebno zapadnih zemalja koji vode velike kampanje i negoduju posebno kada je u pitanju odnos prema ženama, običajima njihovog obrezivanja, te običaja i zakona kažnjavanja kamenovanjem koje se dešavalo još ponegdje u nekim zemljama Afrike.

Islam ima tri osnovne grupe vjernika: sunite, šiiti i haridžije. Do raskola (u učenju) došlo je kad se postavilo pitanje ko će naslijediti Muhammeda a. s.[12][13] Suniti (koji čine oko 90% muslimana) tvrdili su da niko ne može naslijediti Muhammeda a. s, jer je Kur'an oblikovao i dovršio objavu Božijeg vodstva. Muhammedov a. s. nasljednik zato može biti samo čuvar nasljeđa, on će biti halifa s podređenom vlašću kao vođa vjernika, a bira ga zajednica postupkom idžme. Za šiitske muslimane glavna osoba vjerske vlasti je imam, koji je nasljednik zato jer ima sposobnost nadahnutog i nepogrešivog tumačenja Kur'ana, a šiiti govore o sebi kao o pozvanom i određenom narodu. Najvažnija mistična tradicija, sufizam, pridonosi sjedinjenju šijitske i sunitske svijesti.

Neka od dostignuća arapskih, odnosno muslimanskih učenjaka i mislilaca koriste i nalaze se u temeljima zapadne civilizacije. Na Zapad su posredovala učenja koja su usvojena na Istoku, djela grčkih, perzijskih i indijskih pisaca, medicinski priručnik Avicene, koji se donosi na Zapad kao dostignuća perzijskih liječnika, decimalni sistem, astronomija. Zapad je ponovo otkrio Aristotela i usvojio njihov stil u arhitekturi i umjetnosti. Islamski stil osjetljiv je na ukrase i nastoji preokrenuti stvarni izgled stvari u apstraktni. Godine 1258. Mongoli razaraju Bagdad, što se označava kao početak općeg stagniranja širenja islamskog carstva.

Islam širom svijeta[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Islamski svijet
Rasprostranjenost islama u svijetu

Prema podacima iz 2015, gotovo svaki četvrti stanovnik svijeta je musliman, a u brojkama to je preko 1,7 milijardi muslimana ili u procentima 23% stanovništva na Zemlji.[14]

Gledajući po kontinentima, muslimana ima najviše u Aziji (1.022.692.000), ali oni nisu većina na tom kontinentu, nego ih ima 30%. Pravi "muslimanski kontinent" je, ustvari, Afrika gdje muslimani čine 59% stanovništva,[potreban citat] a ima ih ukupno 426.282.000.[potreban citat] Muslimani su apsolutna većina u 59 država svijeta, a država s najvećim brojem muslimana je Indonezija sa 202,9 miliona muslimana ili 87,2% od ukupnog broja stanovnika.[4] Odmah iza su velike muslimanske zajednice u Pakistanu, Egiptu, Sudanu, Turskoj itd. Zanimljivi su podaci o muslimanskim manjinama u najmnogoljudnijim zemljama svijeta, Kini gdje ih ima oko 20,3 miliona ili 2%,[15] i Indiji oko 180 miliona ili 14,2%.[16][17] Muslimani su apsolutna većina u zemljama kao što su Maldivi, Mauritanija i Džibuti.

Godišnja stopa porasta broja muslimana je 6,40%, a radi poređenja, kršćani imaju stopu porasta 1,46%.[potreban citat] Prema ovom u 1997. godini muslimana je bilo 1.577.483.000, a procjena za 1998. je 1.678.442.000. Pokazatelj velikog porasta broja muslimana je podatak da se u posljednjih pedeset godina taj broj povećao za 500%[potreban citat] dok se broj kršćana za isto vrijeme povećao za 47%, hindusa za 117% i budista za 63%.[potreban citat] Najveći uzrok ovom je izrazito veliki natalitet kod muslimana, a ovom broju značajno doprinosi i primanje islama od strane nemuslimana što svjedoče podaci o velikom porastu broja muslimana na Zapadu.

U periodu od 1989. do 1998. broj muslimana u Evropi se povećao za 142,35%,[potreban citat] u Sjevernoj Americi za 25% i Australiji za 257,07%;[potreban citat] međutim što se Australije tiče, ovaj procenat i nije toliko značajan s obzirom da tamo do prije dvadeset godina gotovo da i nije bilo muslimana. Muslimani u najjačim zapadnim zemljama (SAD, Velikoj Britaniji i Francuskoj) su druga najveća vjerska grupa.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Pregled religija Pristupljeno 9.11.2016.
  2. ^ Najbrže rastuće religije Pristupljeno 9.11.2016.
  3. ^ PBS-Islam:Carstvo vjere- islam danas Pristupljeno 9.11.2016.
  4. ^ a b "Mapping the Global Muslim Population". Pristupljeno 10. 12. 2014. 
  5. ^ Armstrong Karen (2000). Islam: A Short History. Modern Library. str. 116. ISBN 978-0-679-64040-0. 
  6. ^ Pakistan Philosophical Congress (2015): A History of Muslim Philosophy vol. 2, knjiga 7, pogl. 70: Decline In The Muslim World, ISBN 978-1519221834
  7. ^ Kur'an, sura Eš-Šu'ara, 195. ajet
  8. ^ Kur'an, sura El-Bekare, 185. ajet
  9. ^ Kur'an, sura El-Alek, 1-5. ajeta
  10. ^ Thérèse-Anne Druart: Islam and Christianity, One Divine and Human Language or Many Human Languages, str. 3.
  11. ^ Kur'an znaju napamet: U BiH trenutno 282 hafiza, Patria, pristupljeno 8. jula 2017.
  12. ^ Fikret Bečirović: Ambivalentnost religije, konflikti i zločini, revija Odjek, pristupljeno 8. jula 2017.
  13. ^ Enes Karić: Istina o unutarmuslimanskom sukobu, pristupljeno 8. jula 2017.
  14. ^ "Christianity 2015: Religious Diversity and Personal Contact". Pristupljeno 9. 11. 2016. 
  15. ^ Dru C. Gladney, "Islam in China: Accommodation or Separatism?", simpozij o islamu u jugoistočnoj Aziji i Kini, Hong Kong, 2002.
  16. ^ "Hindus 79.8%, Muslims 14.2% of population: census data". 
  17. ^ Abantika Ghosh, Vijaita Singh (24. 1. 2015). "Census 2011: Muslims record decadal growth of 24.6 pc, Hindus 16.8 pc". Indian Express. Indian Express. Pristupljeno 27. 1. 2015. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]