Nasljedstvo Muhammeda

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dio serije članaka o
islamu
Vjerovanje
Praksa
Historija
Kultura i društvo
Srodne teme
Dio članaka o
Muhammedu
Muhammad circular symbol
Biografija
Poslanstvo
Mudžize
Veličanje
Ostalo

Pitanje nasljedstva nakon smrti islamskog poslanika Muhammeda je centralno pitanje u raskolima koji su ranu muslimansku zajednicu u prvom stoljeću islamske historije podijelili na brojne kultove i ogranke. Dvije najistaknutije grane koje su proizašle iz ovih podjela su sunitski i šiitski ogranci islama. Pripadnici sunitskog islama smatraju da je Ebu-Bekr s pravom naslijedio Muhammeda kroz proces izbora. Nasuprot tome, pripadnici šiitskog islama smatraju da je Alija ibn Ebu-Talib bio onaj koji je trebao nasljediti Muhammeda.

Ova dva različita pogleda na vjersko, političko i vojno vođstvo u ranoj islamskoj zajednici proizlaze iz različitih tumačenja rane islamske historije i hadisa. Sunitski muslimani smatraju da Muhammed nije jasno imenovao nasljednika, ostavljajući izbor vodstva muslimanskoj zajednici. Oni priznaju legitimitet vladavine Ebu-Bekra, koji je izabran na Sakifi, kao i vladavine njegovih nasljednika, zajedno poznatih kao pravedne halife.

S druge strane, dvanaestinci šiitskog islama vjeruju da je Muhammed izravno odredio Aliju za svog nasljednika, posebno tokom događaja Gadir-Huma, nakon objave ajeta 5:67 u Kur'anu. Prema doktrini šiita, vladari koji su uslijedili nakon Muhammeda smatraju se nelegitimnim, a Alija i njegova loza od jedanaest Bogom postavljenih dvanaest imama su zakoniti nasljednici. Posljednji od ovih imama, Mehdi, ušao je u skrivanje 260. godine po Hidžri (874.) zbog prijetnji.[1] Očekivani povratak Mehdija ima veliki značaj za većinu muslimana, iako različite sekte imaju različite perspektive o ovom pitanju.[2]

Historiografija[uredi | uredi izvor]

Većina islamske historije prenosila se usmeno sve do uspona Abasidskog halifata.[3] Historijski radovi kasnijih muslimanskih pisaca uključuju tradicionalne Muhammedove biografije i citate koji mu se pripisuju – siru i hadisku literaturu – koji pružaju dodatne informacije o Muhammedovom životu.[4] Najranija sačuvana pisana Muhammedova biografija je Sirat Rasul Allah (Život Božijeg poslanika) od Ibn Ishaka.[5] Iako je originalno djelo izgubljeno, njegovi dijelovi su sačuvani u recenzijama Ibn Hišama i El-Tabarija.[6] Mnogi naučnici prihvataju ove biografije iako je njihova tačnost neizvjesna.[7] Kompilacije hadisa su zapisi o predajama ili izrekama Muhammeda. Razvoj hadisa je ključni element u prva tri stoljeća islamske historije.

Historijski pregled[uredi | uredi izvor]

Sakifa[uredi | uredi izvor]

Neposredno nakon Muhammedove smrti 632, održano je okupljanje ensarija (Medinskih muslimana) na Sakifi (dvorišta) plemena Benu Sa'ida,[8] dok su se Muhammedovi bliski rođaci pripremali za njegovu sahranu.[9] Prihvaćeno mišljenje je da su se ensarije tamo sastale kako bi između sebe izabrale novog vođu muslimanske zajednice, uz namjerno isključivanje muhadžira (Mekanskih muslimana).[10] Vodeći kandidat je vjerovatno bio Sa'd ibn Ubeda,[11] Muhammedov ashab i poglavica Benu Hazredža, većinskog plemena ensarija.[10]Kada su saznali za ovaj sastanak preko doušnika,[9] Ebu-Bekr i Omer su požurili u Sakifu, u pratnji Ebu-Ubejde.[9] Ova trojica ashaba bili su jedini članovi muhadžira na sastanku, vjerovatno u pratnji neke rodbine i sluge.[10] Kada su stigli na sastanak, Ebu-Bekr je upozorio ensarije da Arapi neće priznati vlast bilo koga izvan Muhammedovog plemena, Kurejšija. Muhadžiri su, tvrdio je Ebu-Bekr, bili najbolji Arapi po porijeklu i lokaciji,[9] ranije prihvatili islam i bili su bliži Muhammedu u srodstvu.[10] Ebu-Bekr je tada navodno pozvao ensarije da izaberu Omera ili Ebu-Ubejdu za Muhammedovog nasljednika.[9] Budući da ova dva kandidata nisu imala šanse za uspjeh, ova izjava je predstavila Ebu-Bekra kao prihvatljivu alternativu Omeru i Ebu-Ubejdi za ensarije.[10]

Neko se suprotstavio Ebu-Bekru prijedlogom da bi Kurejšije i ensarije trebale da izaberu svoje vladare zasebno između sebe.[10] Uslijedila je žestoka rasprava sve dok Omer nije zatražio od Ebu-Bekra da ispruži ruku, i onda mu se zakleo na odanost. Ostali su učinili isto.[10] U tom procesu, Omer je pretukao Sa'da, što ukazuje na to da je znatan broj ensarija u početku morao odbiti da slijedi Omerovo vodstvo. Inače, ne bi bilo potrebe za premlaćivanjem njihovog poglavara.[10]

Ilustracije odavanje zakletve odanosti Ebu-Bekru na Sakifi

Muhammed je bio pokopan do završetka sastanka u Sakifi.[12] Autoritet Ebu-Bekra je u početku bio nestabilan,[10] sve dok Omer nije osigurao zakletve odanosti od Medinaca uz pomoć plemena Benu Eslam i Benu Avs.[10] Hronološki, Ebu-Bekr je dobio podršku od Osmana i Benu Emevija, Sa'da i Abdurrahmana ibn Avfa, Benu Zuhre, Zubejra ibn Avvama i konačno Alije.[13]

Benu Hašim i neki Muhammedovi ashabi okupili su se u Alijinoj kući u znak protesta nakon što su saznali za imenovanje Ebu-Bekra.[14] Među njima su bili Muhammedov ujak Abbas i Zubejr.[10] Oni su Aliju smatrali zakonitim nasljednikom Muhammeda,[15] vjerovatno pozivajući se na najavu na Gadir-Humu.[16] Po naređenju Ebu-Bekra, Omer je zatim poveo naoružanu gomilu do Alijine rezidencije i zaprijetio da će zapaliti kuću ako Alija i njegove pristalice ne priznaju vlas Ebu-Bekra.[9] Došlo je do svađe u kojoj je možda došlo do nasilja,[10] ali se rulja povukla bez Alijinog priznavanja nakon što ih je njegova žena Fatima molila.[9]

Ebu-Bekr je ubrzo nakon toga objavio bojkot na Aliju, kao i Muhammedov klan, Benu Hašim, kako bi odustali od podržavanja Alije.[10] Bojkot je bio uspješan,[10] a oni koji su u početku podržavali Aliju postepeno su se okrenuli i priznali Ebu-Bekra za vođu.[9] Alija se najvjerovatnije nije zakleo na vjernost Ebu-Bekru sve dok njegova supruga Fatima nije umrla u roku od šest mjeseci nakon njenog oca Muhammeda.[17] U šiitskim izvorima, smrt (i pobačaj) mlade Fatime pripisuju se napadu na njenu kuću kako bi se Alija pokorio po naređenju Ebu-Bekra.[14] Suniti odbacuju ove optužbe.[12] Nakon Fatimine smrti i u nedostatku podrške naroda, kaže se da se Alija odrekao svojih prava na halifat radi jedinstva islama u nastajanju,[10] Za razliku od Muhammedovog života,[18] Vjeruje se da se Alija povukao iz javnog života za vrijeme halifata Ebu-Bekra, Omera i Osmana.[19]

Omar je kasnije kritikao aferu na Sakifi: "Zakletva vjernosti Ebu-Bekru bila je falta [tj. prenagljeni i nepromišljeni dogovor],[10] ali je Bog spriječio zlo od toga."[9] Ovo je upućivanje na isključenje većine Muhadžira, a posebno Muhammedove porodice, čije je učešće bilo od ključnog značaja za legitiman ishod na Sakifi.[10] Vjerojatno zbog svog upitnog pravnog autoriteta, Omer je također upozorio muslimane da nikada ne slijede primjer Sakife.[20] Sličnu zabrinutost u vezi sa legitimnošću Sakife iznose i savremeni autori.[12] Neki su dalje kritikovali aferu vezanu za Sakifu kao "dogovor iza leđa" i "puč" na koji je snažno utjecala predislamska plemenska politika.[8] Zlo koje je, kako je Omer mislio, Bog spriječio, kasnije će izbiti u obliku Prve fitne.[10]

Pravedne halife[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Pravedne halife
Nebesa su pala, djelo koje predstavlja zadnje trenutke Husejnovog života.

Ebu-Bekr je usvojio titulu halifa resul Allah, što se obično prevodi kao nasljednik Božijeg poslanika.[21] Ovo je skraćeno na halifa, od čega je nastala riječ halifa.[22] Ebu-Bekrov mandat halife trajao je nešto više od dvije godine.[23] Iako su ga oni u Sakifi postavili za halifu, Ebu-Bekr je odredio Omera za svog nasljednika, navodno protivno savjetu kurejšijskih starješina.[24] Omer je bio ključan u usponu Ebu-Bekra na hilafet.[25]

Godine 644, na samrti, Omer je zadužio odbor od šest članova da izaberu sljedećeg halifu između sebe. Komitet je uključivao Aliju, Osmana ibn Affana i njegovog zeta, Abdurrahmana ibn Avfa.[26] Izjednačenje glasova pripalo je Abdurrahmanu, Osmanovom šuraku, i sugerirano je da sastav i konfiguracija ovog komiteta ostavljaja malu mogućnost za nominaciju Alija.[27]

U konačnom obračunu, Abdurrahman je ponudio halifat Aliji pod dva uslova: trebao bi slijediti put Kur'ana i sunneta Muhammeda, i drugo, trebao bi slijediti sunnet Ebu-Bekra i Omera. Za Aliju se kaže da je prihvatio prvi uvjet, ali je odbio drugi, dodajući da će se oslanjati samo na vlastitu prosudbu u nedostatku bilo kakvog presedana iz Kur'ana ili sunneta.[28] Abdurrahman je zatim izložio iste uslove Osmanu koji ih je spremno prihvatio.[29] Pretpostavlja se da je Abdurrahman bio dobro svjestan Alijinih neslaganja sa prethodna dva halifa i da bi Alija, poznat po svojoj iskrenosti, sigurno odbacio drugi uvjet.[30]

Osmanova vladavina obilježena je raširenim optužbama za nepotizam. Pod Osmanovom vladavinom, njegovo pleme, Benu Umejje, navodno je povratilo svoj predislamski utjecaj i moć.[31] Osman je postavio svoju rodbinu, uključujući svog rođaka Muaviju, da vladaju islamskim teritorijama.[32] Osmana su ubili pobunjenici 656. godine, u klimi rastuće nesuglasice protiv despotizma Emevija.[33]

Ubrzo nakon atentata na Osmana, halifat je ponuđen Aliji, koji je prvo odbio tu poziciju.[34] U odsustvu bilo kakve zamjene za Aliju, nakon što su ga na poziciju podsticale ensarijanske i iračke delegacije, Alija je na kraju prihvatio ponudu i primio prve zakletve vjernosti u Poslanikovoj džamiji u Medini.[35] Čini se da Alija lično nikoga nije prisiljavao na obećanje, iako je jaka pro-alijska atmosfera Medine mogla izvršiti određeni pritisak na njegove protivnike. Konkretno, Sa'd ibn Ebu Vekkas, Abdullah ibn Omer i Usama ibn Zejd odbili su priznati Alijin autoritet.[36] Talha i Zubejr, obojica Muhammedovi ashabi sa ambicijama za visoku funkciju, vjerovatno su dali svoja obećanja iako su kasnije prekršili zakletvu, tvrdeći da su se zakleli na vjernost Aliji pod pritiskom javnosti.[37]

Alija je naslijedio unutrašnje probleme od vremena Osmanove vladavine.[38] Odmah nakon svog izbora, Alija je ugušio oružanu pobunu koju su predvodile Aiša, Muhammedova udovica, te Talha i Zubejra ibn Avvam. Nakon toga, Osmanov guverner Sirije, Muavija, objavio je rat Aliji i uslijedio je dug i neodlučan građanski rat.[39] Prve četiri halife suniti nazivaju Rašidunskim (pravednim) halifima, iako samo Aliju priznaju šiiti dvanaestinci.[40]

Kasnije nasljedstvo[uredi | uredi izvor]

Ebu-Bekrov stav da hilafet treba ostati unutar plemena Kurejšija zadržao se i u kasnijim generacijama. Međutim, ova definicija kalifata je imala svoje troškove.[41] To je olakšalo uspon Emevija koji su, uprkos tome što su bili Kurejšije, bili među najmoćnijim Muhammedovim neprijateljima prije njihovog kasnog prelaska na islam.[42] Njihov uspon na vlast marginalizirao je i muhadžire i ensarije, i sveo halifat, kao instituciju, na samo svjetovno kraljevstvo. Drugo, isključenjem Alije, koji je što se tiče srodstva Kurejšija sa Muhammedom, imao nedvojbeno bolje pravo na kalifat. Alija je na kraju postao halifa, ali ne na vrijeme da zaustavi uspon Emevija.[43]

Nakon ubistva Alije 661. godine, njegov najstariji sin Hasan je izabran za halifu u Kufi.[44] Muavija je zatim krenuo na Kufu sa svojom vojskom, dok je Hasanov vojni odgovor na Muaviju pretrpio veliki broj dezertiranja i prelaska na drugu stranu, u velikoj mjeri olakšanim od strane vojnih zapovjednika i plemenskih poglavara koji su mitom bili povučeni na Muavijinu stranu.[45] Pod napadom od strane Muavije i nakon neuspjelog pokušaja atentata na njegov život, ranjeni Hasan ustupio je halifat Muaviji 661.[46] Naime, prema njihovom sporazumu, kaže se da je Muavija imenovao Hasana za svog nasljednika.[47] Međutim, Hasan je umro 669. godine u dobi od četrdeset i šest godina, dakle prije Muavije.[48] Vjeruje se da je otrovan na poticaj Muavije.[49]

Prije svoje smrti 680. godine, Muavija je isplanirao nasljeđivanje svog sina, Jezida, koji je zapamćen kao razvratnik koji je otvoreno kršio islamske norme.[50] Konkretno, Muavija je sazvao vijeće (šura) muslimanske elite 676. godine i pridobio njihovu podršku kroz laskanje, mito i prijetnje.[51] Primjetno je da Muavija nije uspio osigurati zakletvu odanosti od Hasanovog mlađeg brata, Husejna, koji je, nakon Muavijine smrti, javno osudio Jezidov legitimitet. Godine 680, nakon što su ih opkolili u Kerbeli i prekinuli im pristup vodi na više dana, Jezidove snage su poklale Husejna, zajedno sa njegovom porodicom i njegovom malom grupom pristalica.[52] Žene i djeca su zarobljeni i odvedeni u Kufu, a zatim u Damask, od kojih su neki bile žrtve zlostavljanja.[53] Tragična smrt Husejna i njegovih pristalica obilježila je Drugu fitnu, koja je finalizirala raskol između sunita i šiita. Šiiti smatraju Husejna svojim trećim imamom.[54]

Nasljedstvo se kasnije pod Emevija transformiralo iz pozicije za koju je neko bio izbabran ili imenovan u sistem nasljedstva unutar porodice.[55]

U Kur'anu[uredi | uredi izvor]

Prijašnji poslanici[uredi | uredi izvor]

Kur'an, kao centralni vjerski tekst islama, ne identificira eksplicitno Muhammedovog nasljednika,[10] iako daje ključne privilegije porodicama prošlih poslanika. Nakon prošlih poslanika, njihovi potomci postaju duhovni i materijalni nasljednici Kur'ana. Sveto pismo opisuje kako su prošli posalnici molili (i dobili su) božansku naklonost da ih njihovi bliski srodnici naslijede u kraljevstvu, vladavini, mudrosti, imametu, itd.[10] Od Nuha do Isaa, svi poslanici Izraelaca su bili potomci jedne porodice.[10] Konkretno, Sulejman je od Davuda naslijedio i njegovo kraljevstvo i njegovu mudrost poslanstva kako se navodi u ajetima 27:16 i 21:78, a Jahja je to naslijedio od Zekerijje u ajetima 19:5-6.[10]

Musa[uredi | uredi izvor]

U ajetima 20:29-32, Musa traži od Boga da uključi njegovog brata Haruna u njegovu misiju poslanstva.[56] Bog uslišava njegovu molitvu, o čemu svjedoče ajeti 20:36-42, 25:35,[56] i 28:35.[57] Harun tako postaje izabrani saradnik Musaa u njegovoj misiji poslanstva i objavi,[56] kako je opisano u ajetima 21:48-9 i 2:248.[10]

Muhammed[uredi | uredi izvor]

Slično prošlim poslanicima, Muhammedova porodica ima istaknuto mjesto u Kur'anu.[10] Uzdižući ih iznad običnih muslimana, Muhammedovom rodu se daje stanje čistoće u ajetima 8:41, 59:7,[10] ajet o čistoti 33:33,[10] i ajetu 42:23 prema nekim tumačenjima.[20] Pohvala u ajetu o pročišćenju[9] i privilegije u ajetu mubehala[20] specifične su za Muhammedovu kćer Fatimu, njenog muža Aliju i njihova dva sina, Hasana i Husejna. Ovo petoro su poznati kao Ehli-Bejt u šiitskim interpretacijama, iako su različita sunitska tumačenja šira i često uključuju i Muhammedove žene.[58]

Hadis olovke i papira[uredi | uredi izvor]

Neposredno prije smrti, Muhammed je tražio pribor za pisanje, kako bi "napisao nešto, nakon čega se nećete dovesti u zabludu", kako se navodi u sunitskoj zbirci Sahih Buhari.[11] Od prisutnih uz Muhammedovu postelju, ovaj izvještaj dalje prenosi da je njegov ashab Omer protestirao: "Bolest je svladala poslanika. Imamo Božiju knjigu [Kur'an] i to nam je dovoljno."[11] U nekim izvještajima sunitski Ibn Sa'da, Omer umjesto toga kaže da Muhammed bunca.[59] Zatim je izbila svađa kod Muhammedove postelje,[11] s nekima koji su sugerirali da se njegove naredbe treba slijediti, a neki su stali na stranu Omera da ne poštuju poslanikov zahtjev.[12] Kažu da je svađa rastužila Muhammeda, koji ih je zamolio da odu i nije ništa napisao.[59] Neki izvori pišu da je Muhammed umjesto toga dao usmene preporuke, koje su različiti autori bilježili.[59]

Neki sunitski učenjaci omalovažavaju neposlušnost Muhammedu u ovom incidentu, dok drugi smatraju da je ovaj incident propuštena prilika da se Ebu-Bekr službeno odredi za nasljednika. Ibn-Kesir tvrdi da je Muhammed javno imenovao Ebu-Bekra prije svoje konačne bolesti.[59] Nasuprot tome, incident se posmatra kao katastrofa i propuštena prilika da se odredi Alija u šiitskim izvorima.[12]

Vezano za ovo, zabilježen je razgovor između Ibn Abbasa i Omera u kojoj je Omer tvrdio da je Muhammed namjeravao imenovati Aliju za svog nasljednika i da je to spriječio iz uvjerenja da će se Arapi pobuniti protiv Alije.[10] Ovo prenosi šiitski Tababata'i.[60]

Stavovi[uredi | uredi izvor]

Sunitski[uredi | uredi izvor]

Opće sunitsko uvjerenje je da Muhammed nije izabrao nikoga da ga naslijedi, umjesto toga obrazlažući da je namjeravao da zajednica odluči o vođi među sobom. Međutim, neki specifični hadisi se koriste da bi se opravdalo da je Muhammed namjeravao da ga Ebu-Bekr nasljedi, ali da je ovu odluku pokazao svojim postupcima, a ne verbalno.[61] Mišljenje šiita je da je, slično prošlim poslanicima u Kur'anu,[46] nasljedstvo Muhammeda dogovoreno božijim određenjem, a ne konsenzusom.[62] Štaviše, kao i kod prošlih poslanika u Kur'anu,[46] Bog je izabrao Muhammedovog nasljednika iz njegove porodice.[62] Brojni ajeti u Kur'anu i neki hadisi mogu se povezati sa istaknutim položajem Muhammedove porodice u islamu, uključujući ajet o čistoti i ajet mubahele u Kur'anu i dobro potvrđeni hadis sekalejn.[63]

U sunitskom islamu, izbor halife je idealno demokratski izbor koji donosi muslimanska zajednica.[64] Pošto je ovo teško provesti, sunitski islam priznaje kao halifu svakoga ko preuzme vlast, sve dok je iz Kurejša, Muhammedovog plemena.[65] Čak ni ovo posljednje nije strog zahtjev, s obzirom na to da Osmanski halifat nisu imali porodične veze s plemenom Kurejšija.[66] U sunitskom islamu, halife se ne smatraju nepogrešivim i mogu biti uklonjeni iz službe ako se njihova djela smatraju grešnim.[64] U isto vrijeme, poslušnost halifu se često smatra vjerskom obavezom čak i ako je halifa nepravedan.[67] Nasuprot tome, sudija bi se smatrao kompetentnim samo na osnovu njegovog imenovanja od strane vlade.[68]

Historijski gledano, Ebu-Bekra, Omera, Osmana i Aliju suniti smatraju najpravednijima u svojoj generaciji, a njihove zasluge se ogledaju u njihovom halifatu. Naredni halifati Emevija i Abasida, iako nisu idealni, smatraju se legitimnim jer su se pridržavali zahtjeva zakona, čuvali granice sigurnim i zajednicu ujedinjenom.[65] Dok se na Emevije i Abaside gleda kao na kraljevske položaje, suniti su bili spremniji od drugih da prihvate ove vladare, bez obzira na njihov legitimitet i način vladavine, i na taj način suniti su većinu islamske historije učinili svojom.[69]

Šiitski[uredi | uredi izvor]

Dio članaka o Šiizmu
Šiizam
Vjerovanja
Dani sjećanja
Historija
Ogranci i sekte
El-Kisa
Svete žene

Šiiti dvanaestinci su najveća grana šiitskog islama, koja predstavlja oko 85% šiitskog stanovništva.[70]

U gledištu dvanaestinaca, nakon smrti poslanika, smatra se bitnim da božanski postavljeni nasljednik vodi vjernike na ispravan put. Bez božanski postavljenog nasljednika, prema šiitima, misija poslanika i Božija naklonost vjernicima ostali bi nepotpuna.[71] U isto vrijeme, u šiitskoj teologiji, ovaj imenovani nasljednik ne bi vladao silom ako vjernici uskrate svoju podršku.[72]

U šiitskoj teologiji, dok se direktna objava završila Muhammedovom smrću, Alija je ostao pravedni vodič prema Bogu, sličan nasljednicima prošlih poslanika u Kur'anu.[68] Nakon Muhammedove smrti, Alija je naslijedio svoje božansko znanje i svoj autoritet da ispravno tumači Kur'an, posebno Kur'anske alegorijske i metaforičke ajete (mutašabihat).[73][74] Ovdje se često navodi dobro potvrđen hadis, pripisan Muhammedu, koji glasi: "Ja sam grad znanja, a Alija je njegova kapija."[75]

Imenovanje Alije[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Gadir-Hum
Ilustracija investiture Alije na Gadir-Humu

Mišljenje koje zastupaju šiiti je da je Muhammed najavio svog rođaka i zeta Aliju za svog zakonitog nasljednika neposredno prije svoje smrti na Gadir-Humu i također ranije tokom svog poslanstva.[76] Iako se vjeruje da je Alija sebe smatrao zakonitim nasljednikom Muhammeda,[77] kaže se da je odbio prijedloge da na silu uzme svoje pravo prema halifatu nakon imenovanja Ebu-Bekra, radi očuvanja jedinstva islama u kritičnom vremenu.[78]

Vrline Alije[uredi | uredi izvor]

Alijina istaknuća su opširno potvrđene u islamskim izvorima.[79] U Meki se kaže da je mladi Alija bio prvi muškarac koji je prihvatio islam i jedina osoba koja je ponudila svoju podršku kada je Muhammed prvi put upoznao islam svojim rođacima.[80] Kasnije je omogućio Muhammedov siguran bijeg u Medinu rizikujući svoj život kao mamac.[81] U Medini se Alija zakleo na bratstvo sa Muhammedom, a kasnije je uzeo za ruku Muhammedovu kćer Fatimu.[82] Alija je obično djelovao kao Muhammedov sekretar u Medini i služio je kao njegov zamjenik tokom ekspedicije na Tebuku.[83] Nadimkom Asadullah (božiji lav), Alija se smatrao najsposobnijim ratnikom u Muhammedovoj vojsci i njih dvojica su bili jedini muslimani koji su predstavljali islam protiv kršćanske delegacije iz Nedžrana.[84] Alijina uloga u sakupljanju Kur'ana, smatra se jednim od njegovih ključnih doprinosa.[85] Kada je, nakon objave sure Et-Tevba, Ebu-Bekr poslan u Meku da postavi ultimatum nevjernicima, postoje jaki dokazi da je Muhammed možda poslao Alija da preuzme ovu odgovornost.[86]

Uloga Alije[uredi | uredi izvor]

U šiitskoj teologiji, dok je direktna objava završila sa Muhammedovom smrću, Alija je ostao pravedni vodič prema Bogu, sličan nasljednicima prošlih poslanika u Kur'anu.[68] Nakon Muhammedove smrti, Alija je naslijedio svoje božansko znanje i svoj autoritet da ispravno tumači Kur'an, posebno Kur'anske alegorijske i metaforičke ajete (mutašabihat).[73][74] Ovdje se često navodi dobro potvrđen hadis, pripisan Muhammedu, koji glasi: "Ja sam grad znanja, a Ali je njegova kapija."[75]

Alijina bezgriješnost[uredi | uredi izvor]

U šiitskom islamu, gdje se on smatra pravednim vodičem nakon Muhammeda, vjeruje se da je Alija nepogrešiv. Alija je jedan od Ehli-Kisa, o kojima se govori u sahih hadisu i srodnom ajetu o čistoti, koji uključuje odlomak: "Zaista Bog želi da odbije svu nečistoću od tebe, o Ehli-Bejte, i očisti vas temeljnim pročišćenjem."[87]

Imamet[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Imamet (Šiizam)

Prema šiitima, Alija je naslijedio Muhammeda kao prvi imam nakon Muhammeda, to jest, pravedni vodič prema Bogu i njegov namjesnik na zemlji. Ovaj božanski autoritet, poznat kao imamet, centralno je za šiitsko vjerovanje i pojavljuje se u više ajeta Kur'ana. Konkretno, ajet 21:73.

U vjerovanju šiita dvanaestinaca, od vremena prvog poslanika, Adema, zemlja nikada nije ostala bez imama, u obliku poslanika i njihovih božijih nasljednika. Nakon Alije, imamet je prenio na svog sina Hasana, kroz božansko nadahnutu odrednicu. U šiitskoj teologiji, u bilo koje vrijeme, postoji samo jedan imam i njegov nasljednik, ako je živ, zove se tihi imam.[88] Nakon Hasanove smrti, njegov brat Husejn i devetoro njegovih potomaka smatraju se imamima, od kojih je posljednji, Mehdi, otišao u okultaciju (skrivanje) 260. godine po Hidžri (874.)[68] Njegov dolazak očekuju svi muslimani, iako različiti kultovi imaju različite stavove o Mehdiju.[68]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Momen (1985, str. 161)
  2. ^ Momen (1985, str. 168)
  3. ^ Vansina (1985)
  4. ^ Reeves (2003)
  5. ^ Robinson (2003)
  6. ^ Donner (1998)
  7. ^ Nigosian (2004)
  8. ^ a b Walker 2014.
  9. ^ a b c d e f g h i j Jafri 1979.
  10. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa Madelung 1997.
  11. ^ a b c d Momen 1985.
  12. ^ a b c d e Abbas 2021.
  13. ^ Lecomte 2022.
  14. ^ a b Khetia 2013.
  15. ^ Buehler 2014.
  16. ^ Amir-Moezzi 2022.
  17. ^ Soufi 1997.
  18. ^ Anthony 2013.
  19. ^ Nasr i Afsaruddin 2021.
  20. ^ a b c Mavani 2013.
  21. ^ Searcy (2011, str. 46)
  22. ^ Badie (2017, str. 4). Corrigan et al. (2016)
  23. ^ Jafri (1979, str. 47)
  24. ^ Madelung (1997, str. 55). Glassé (2001). Jafri (1979, str. 47). Abbas (2021, str. 108)
  25. ^ Madelung (1997, str. 56)
  26. ^ Jafri (1979, str. 50)
  27. ^ Jafri (1979). Momen (1985). Madelung (1997)
  28. ^ Jafri (1979, str. 53). Glassé (2001)
  29. ^ Jafri (1979, str. 53). Rogerson (2006, str. 234)
  30. ^ Momen (1985). Abbas (2021, str. 116). Rogerson (2006, str. 234)
  31. ^ Madelung (1997, str. 81). Momen (1985, str. 21)
  32. ^ Glassé (2003, str. 423). Momen (1985, str. 24)
  33. ^ Glassé (2003, str. 423). Abbas (2021, str. 119)
  34. ^ Madelung (1997). Poonawala (2011). Momen (1985, str. 22). Gleave (2021)
  35. ^ Madelung (1997). Donner (2010). Gleave (2021). Jafri (1979, str. 63). Hazleton (2009, str. 99)
  36. ^ Madelung (1997). Abbas (2021)
  37. ^ Madelung (1997). Momen (1985, str. 24). Jafri (1979). Abbas (2021)
  38. ^ Momen (1985, str. 24). Hazleton (2009, str. 100)
  39. ^ Glassé (2003, str. 423)
  40. ^ Hoffman (2012, str. 6)
  41. ^ Cooperson (2000, str. 6)
  42. ^ Cooperson (2000, str. 6). Momen (1985, str. 21)
  43. ^ Cooperson (2000, str. 6). Jafri (1979). Hazleton (2009, str. 62). Abbas (2021, str. 92). Madelung (1997)
  44. ^ Madelung (1997, str. 311). Glassé (2003, str. 423)
  45. ^ Madelung (1997). Momen (1985, str. 27)
  46. ^ a b c Madelung (1997)
  47. ^ Momen (1985, str. 27). Haider (2022)
  48. ^ Momen (1985, str. 28)
  49. ^ Momen (1985, str. 28). Madelung (1997, str. 331). Hazleton (2009, str. 237). Abbas (2021, str. 164)
  50. ^ Momen (1985, str. 28). Hawting (2022). Hazleton (2009, str. 236). Rogerson (2010, str. 356). Abbas (2021, str. 167)
  51. ^ Wellhausen (1927). Lewis (2002, str. 67)
  52. ^ Momen (1985, str. 30). Haider (2022). Rogerson (2010, str. 358). Hazleton (2009, str. 263)
  53. ^ Momen (1985, str. 30). Abbas (2021, str. 170). Hazleton (2009, str. 272)
  54. ^ Badie (2017, str. 4). Glassé (2003, str. 423)
  55. ^ Middleton (2015, str. 443)
  56. ^ a b c Miskinzoda 2015.
  57. ^ Nasr et al. 2015.
  58. ^ Goldziher, Arendonk i Tritton 2022.
  59. ^ a b c d Miskinzoda 2014.
  60. ^ Tabatabai 1975.
  61. ^ Sodiq (2010)
  62. ^ a b Madelung (1997). Momen (1985)
  63. ^ Mavani (2013). Momen (1985). Madelung (1997). Abbas (2021)
  64. ^ a b Khadduri i Liebesny (2008)
  65. ^ a b Syed (2013)
  66. ^ Hay (2007)
  67. ^ Syed (2013). Momen (1985)
  68. ^ a b c d e Momen (1985)
  69. ^ Syed (2013). Yücesoy (2013)
  70. ^ "Shia Islam's Holiest Sites". WorldAtlas (jezik: engleski). 25. 4. 2017. Pristupljeno 28. 9. 2021.
  71. ^ Mavani (2013, str. 85). Fitzpatrick i Walker (2014, str. 561)
  72. ^ Mavani (2013)
  73. ^ a b Mavani (2013). Momen (1985)
  74. ^ a b "(Quran 3:7) It is He who has sent down to you the Book. Parts of it are definitive verses, which are the mother of the Book, while others are metaphorical..." Arhivirano s originala, 1. 1. 2004. Pristupljeno 10. 2. 2024.
  75. ^ a b Shah-Kazemi (2014). Momen (1985). Abbas (2021). Mavani (2013)
  76. ^ Momen (1985, str. 12, 15)
  77. ^ Mavani (2013, str. 113, 114, 117). Madelung (1997, str. 141, 253). Momen (1985)
  78. ^ Momen (1985, str. 19, 20). Hazleton (2009). Abbas (2021). Jafri (1979)
  79. ^ Momen (1985, str. 12–16)
  80. ^ Gleave (2022). Betty (1975, str. 48, 49). Abbas (2021). Hazleton (2013, str. 95–97). Irving (1868)
  81. ^ Abbas (2021, str. 45, 46). Hazleton (2013, str. 159–161). Peters (1994, str. 185–187). Kelen (1975, str. 85–87). Watt (1953, str. 149–151)
  82. ^ Momen (1985, str. 12, 13). Miskinzoda (2015). Abbas (2021, str. 5, 48). Glassé (2001b)
  83. ^ Miskinzoda (2015)
  84. ^ Momen (1985). Abbas (2021, str. 54, 112, 191). Rogerson (2006, str. 40, 62). Madelung (1997, str. 15, 16). Glassé (2001b)
  85. ^ Abbas (2021)
  86. ^ Momen (1985). Fitzpatrick i Walker (2014). Abbas (2021, str. 77, 78)
  87. ^ Momen (1985). Brunner (2014). Daftary i Nanji (2014). Meri (2006). Abbas (2021)
  88. ^ Momen (1985, str. 147, 153, 154)
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Nasljedstvo_Muhammeda&oldid=3575979"