Napad na Fatiminu kuću
| Napad na Fatiminu Kuću | |
|---|---|
 Vrata Fatimine kuće | |
| Izvorni naziv | حادثة كسر الضلع |
| Vrijeme | 632. |
| Lokacija | Medina |
| Razlog | Alija suzdržava zakletvu odanosti Ebu-Bekru |
| Ishod | Smrt Fatime i Muhsina, Alija polaže zakletvu odanosti |
| Dio članaka o Šiizmu Šiizam |
|---|
 |
Napad na Fatiminu kuću odnosi se na kontroverzni napad na kuću Fatime, kćerke islamskog poslanika Muhammeda. Napad se navodno dogodio ubrzo nakon Muhamedove smrti 632. koji je započeo Muhammedov nasljednik, Ebu-Bekr, i predvodio Omer. Cilj napada bio je hapšenje Fatiminog muža Alije, koji je suzdržavao svoju zakletvu odanosti Ebu-Bekru. Njene povrede tokom racije mogle su uzrokovati pobačaj i njenu smrt.
Gore navedene tvrdnje iznose šiti, dok ih suniti odbacuju. Šitski historičari navode rane sunitske izvore koji potkrijepljuju te optužbe, tvrdeći da su osjetljive informacije o incidentu također bile cenzurisane od strane sunitskih učenjaka koji su bili oprezni o pravednom predstavljanju ashaba. Za sunite je neprihvatljivo da bi neki od ashaba učestvovali u nasilju nad Muhammedovom porodicom. Kao posljedica, sunitski islam se drži mišljenja da je Fatima umrla od žalosti nakon smrti Muhammeda i da je njeno djete umrlo od prirodnih okolnosti. Po njenoj volji, Ebu-Bekr je isključen iz privatne sahrane Fatime, i ukopana je tokom noći u tajnosti. Fatima se poredi sa Marijom, Isusovom majkom, posebno u šiitskom islamu. Što se tiče Fatime u islamu, ove optužbe su vrlo kontroverzne sa vjerovanjima koja su uglavnom podijeljena po sektaškim linijama između sunitskih i šitskih sljedbenika.
Historijska podloga[uredi | uredi izvor]
Sakifa[uredi | uredi izvor]
Neposredno nakon smrti Muhammeda 632. godine, ensarije (muslimani iz Medine) su se okupile kod Sakife (dvorišta) Hazredžskog plemena. Smatra se da su se ensarije sastale kako bi odabrale novog vođu halifata između sebe. Za historičara Madelunga, odsustvo muhadžira (muslimana iz Mekke) sugeriše da su se ensarije okupile kako bi preuzeli vlast nad Medinom, pod predpostavkom da će se muhadžiri uglavnom vratiti u Mekku poslije Muhammedove smrti. Dvoje Muhammedovih ashaba, Ebu-Bekr i Omer, obaviješteni su o sastanku i otišli su tamo sa Ebu-Ubejdom kao jedini reprezentativci muhadžira. Nakon zakuhane diskusije u kojoj je vođa ensarija prisiljen u pokornost, prisutni su se složili oko Ebu-Bekra za novog vođu zajednice.
Opozicija Ebu-Bekru[uredi | uredi izvor]
Sastanak na Sakifi izostavio je Muhammedovu porodicu koja se pripremala da ga ukopa, kao i većinu muhadžira. Neki od njih su se suprostavljali Ebu-Bekru, i sunitski historičar Al-Baladuri izvještava da su se Benu Hašim (Muhammedov klan) i neki od njegovih ashaba okupili kod Fatimine kuće u znaku protesta. Među njima su bili Muhammedov daidža Abas i ashab Zubejr. Protestori, uključujući Fatimu, držali su da je njen muž Alija bio pravilni nasljednik Muhammeda, pozivajući se na Muhammedovu izjavu na Gadir-Humu. Govori se da je Alija iznio svoj stav Ebu-Bekru ili svojim reprezentativcima. Također se govori da su Alija i Fatima posjetili ensarije u njihovim kućama i apelovali za podršku.
Prijetnje Aliji[uredi | uredi izvor]
Ubzro nakon sastanka na Sakifi, Ebu-Bekr je navodno zadužio svog saveznika, Omera, da obezbijedi Alijinu zakletvu odanosti. Kako prenosi sunitski al-Tabari, Omer je poveo naoružanu rulju prema Alijinoj rezidenciji i prijetio da će zapaliti kuću ako Alija i njegovi sljedbenici ne iskažu odanost Ebu-Bekru. Al-Tabari onda kaže da je Omer vikao, "Tako mi Boga, ili ćeš izaći da položiš zakletvu [Ebu Bekru], ili ću ja zapaliti kuću." Slika je ubrzo postala nasilna, a Zubejr je razoružan i odnesen. Prema al-Tabariju, Zubejr je izašao iz kuće sa isukanim mačem ali se spotaknuo i tada je bio napadnut.
Rulja se tada povukla bez Alijine položene zakletve nakon što ih je Fatima molila, kako prenosi sunitska Al-Imama wa al-siyasa i šitski al-Jakubi, mada je Fatima odsutna u narativu al-Tabarija. Alternativno, al-Baladuri tvrdi da je Alija kapitulirao i položio zakletvu odmah nakon povlačenja Omera. U kontrastu, zbirke hadisa od Buharije i Muslima obe prenose da je Alija položio zakletvu tek nakon nekog vremena poslije Fatimine smrti.
Bojkot Alije[uredi | uredi izvor]
Madelung vjeruje da je Ebu-Bekr kasnije stavio bojkot na Aliju i Benu Hašim (pleme Alije) kako bi odustali od podržavanje njega. Kao posljedica, istaknuti ljudi su prestali razgovarati sa Alijom, kako tvrdi sunitski hadis pripisan Aiši. Autor Hejzlton piše slično, navodeći da je Alija klanjao sam čak i u džamiji. Pakistanski historičar Husein Džafri dodaje da su se oni koji su u početku podržavali Aliju postepeno okretali i položili zakletvu Ebu-Bekru. Čini se da su na njegovoj strani ostali samo njegova žena Fatima i njihovo četvero male djece, piše Hejzlton, poklapajući se tvrdnjama Nehj el-belagha (zbirka hutbi, pisama i izreka Alije). Alija je istovremeno odbijao zahtijeve da silom progoni halifat, uključujući ponudu Ebu-Sufjana. Džafri i historičari Momen i Ejub sugerišu da je Alija odbio ove ponude strahujući od uništenja islama dok je još mlad. Momen dodaje da se svaka preostala podrška Alijinom halifatu istopila jer je odbio da unaprijedi svoje tvrdnje.
Omerova reputacija[uredi | uredi izvor]
Omer je biopoznat po svojoj oštrini i mizoginiji, posebno u šitskim narativima. Aiša "Omerovu žilavost" u sunitskoj tradiciji navodi kao razlog zbog kojeg je bio isključen iz navodnog pokušaja pomirenja između Alije i Ebu-Bekra. Postoji i tvrdnja da je Omer, prije prihvatanja islama, nasilno postupio protiv svoje sestre koja je prihvatila islam. Prema Madelungu, Omerova reputacija o "grubom tretiranju žena" je razlog zbog kojeg je Alijina kćerka, Um Kulsum, odbila njegovu ponudu za brak.
Smrt Fatime[uredi | uredi izvor]
Fatima je umrla 632, šest mjeseci poslije Muhammedove smrti. Imala je oko osamnaest ili dvadeset sedam godina u to vrijeme prema šitskim i sunitskim izvorima, respektivno. Sunitski stav je da je Fatima umrla od tuge nakon Muhamedove smrti. Šitski islam, međutim, smatra da su Fatimine povrede tokom Omerovog napada direktno uzrokovale njen pobačaj i smrt.
Neki izvori navode da se Fatima nikada nije pomirila sa Ebu-Bekrom i Omerom, zasnovano na tradiciji o tome u sunitskoj zbirci hadisa od Buharije. Postoje i neki izvještaji da su Ebu-Bekr i Omer posjetili Fatimu na samrti da se izvine, što Madelung smatra samoinkriminirajućim. Kako je objavljeno u sunitskoj knjizi al-Imama wa al-siyasa, Fatima ih je podsjetila na Muhammedove riječi: "Fatima je dio mene, a ko god naljuti nju, naljutio je i mene." Rekla im je da su je zaista naljutili i da će se uskoro žaliti Bogu i njegovom poslaniku Muhammedu. Postoje i sunitski izvještaji da se Fatima pomirila sa Ebu-Bekrom i Omerom, iako Madelung sugeriše da su oni izmišljeni da bi se riješili negativnih implikacijama Fatiminog bijesa
Slijedeći njenu volju, Alija je noću tajno sahranio Fatimu. Kako navodi al-Tabari, njena smrtna želja je bila da Ebu-Bekr ne prisustvuje sahrani, što je Alija i ispunio. Njeno tačno mjesto sahrane u Medini ostaje nepoznato.
Reakcija Alije[uredi | uredi izvor]
Sunitski izvori su gotovo jednoglasni oko toga da se Ali zakleo na vjernost Ebu-Bekru nakon Fatimine smrti. Nakon njene smrti i u nedostatku podrške naroda, Alija je rekao da se odrekao svojih pretenzija na halifat zarad jedinstva islama u mladosti, koji se suočavao s unutrašnjim i vanjskim prijetnjama. Džafri posebno napominje da je Alija odbio prijedloge za nasilni progon halifata. Pozivajući se na Ebu-Bekrov halifat, Madelung piše da je kasnije među Benu Hašimom počela da kruži pjesma koja se završavala sa riječima: "Sigurno smo prevareni na najmonstruozniji način." Alija je zabranio pjesniku da je recituje, govoreći da mu je dobrobit islama bila draža od bilo čega drugog.
Za razliku od Muhamedovog života, vjeruje se da se Alija povukao od javnog života za vrijeme halifata Ebu-Bekra, Omera i Osmana. Opisuje se Alijin stava kao tiha osuda tokom prve tri halife. Iako je navodno savjetovao Ebu-Bekra i Omera o vladini i vjerskim pitanjima, obostrano nepovjerenje i neprijateljstvo Alije sa dvojicom je dobro dokumentirano, ali je u velikoj mjeri umanjeno ili zanemareno u sunitskim izvorima. Njihove razlike su utjelovljene tokom postupka izbornog vijeća 644. godine kada je Alija odbio da bude vezan prvenstvom prva dva halifa. Nasuprot tome, šiti imaju tendenciju da vide Alijinu zakletvu na vjernost Ebu-Bekru kao (prisilni) čin političke svrsishodnosti, čime odbacuju da se Alija ikada zakleo na odanost. Optužba da je Alija odvučen u džamiju i tamo se zakleo Ebu-Bekru pod prisilom i prijetnjom pogubljenja pojavljuje se i u sunitskoj knjizi al-Imama wa al-siyasa, koji se ponekad pripisuje Ibn Kutejbahu, iako ga je vjerovatno napisao drugi sunitski autor iz doba Abasida.
Uobičajeni sunitski argument je da Alija nikada ne bi nastavio svoje odnose sa Omerom da je on uistinu organizovao raciju na njegovu kuću. Tipičan šitski odgovor je da se Alija odrekao svojih prava i pokazao suzdržanost zarad islama u mladosti.