Idi na sadržaj

Ehli-Bejt

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Ehli-Bejt ili Ehlul-Bejt (ar. أَهْل ٱلْبَيْت‎ [Ahl al-Bayt] – doslovno ”ljudi kuće”) je izraz za užu porodicu poslanika Muhammeda koji obuhvata njegovu kćerku Fatimu, njegovog rođaka i zeta Aliju, te njihova dva sina Hasana i Husejna. Termin je proširen u sunitskom islamu na sve potomke plemena Benu Hašim (Muhammedovog plemena) pa čak i na sve muslimane.[1][2] Oni zauzimaju centralno mjesto u šiitskom islamu, dok su i kod sunita veoma cijenjeni.

Šiiti su, kao jedna od pet pravovjernih islamskih vjersko-pravnih škola, izgradili svoje doktrine na Kur'anu i sunnetu, ali smatraju ehli-bejt za najvjerodostojne prenosioce Muhammedovih riječi i djela, dok su kod sunita prenosioci tradicije prvenstveno Muhammedovi ashabi. Šiiti članove ehlul-bejta uzimaju za bezgriješne (al-ma‘sum) potomke Muhammeda. Šiiti vjeruju da je Alija imao posredničku ulogu između čovjeka i Boga koju je naslijedio Husejn i neki potomci iz kasnijih generacija. Stoga, za šiije, pojam ehli-bejt ima posebno značenje.

Dok svi muslimani poštuju ehli-bejt,[3][4] šiitski muslimani su ti koji ih najviše cijene, smatrajući ih zakonitim vođama muslimanske zajednice nakon Muhammeda. Šiiti dvanaestinci također vjeruju u otkupiteljsku moć boli i mučeništva koje su pretrpjeli članovi ehli-bejta, posebno Husejnove.[2][3]

Ajeti iz Kurana o ehli-bejtu[uredi | uredi izvor]

Kur’an spominje ehli-bejt u nekoliko navrata: ”...Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti” (33:33). Neki sunitski komentatori smatraju da se izraz ehli-bejt ovdje odnosi na Muhammedove supruge, ali iz gramatičke analize arapskog teksta slijedi da se glagol ”očistiti” (jutahhirakum) odnosi na grupu muškaraca i žena. Kasnije su Muhammedovi hadisi dodali preciznija objašnjenja i objasnili da se ajet odnosi samo na pet gore navedenih osoba.

Jedan drugi ajet nalaže vjernicima ljubav prema ehli-bejtu: ”...Reci (ljudima, o Muhammede): ’Ne tražim za ovo (prenošenje Objave) nikakvu drugu nagradu od vas, osim pažnje rodbinske (ljubavi prema mojoj bliskoj rodbini).’ A umnogostručićemo nagradu onome ko učini dobro djelo...” (42:23).

Jedan ajet nalaže muslimanima da spominju ehli-bejt pri svakoj molitvi: ”Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!” (33:56). U svom djelu Tefsir el-Kebir, Fahruddin Razi je komentarišući gornji ajet prenio sljedeći citat od Božijeg Poslanika, kojega su neki njegovi drugovi pitali kako da ga blagosiljaju: ”Recite: O Allahu, blagoslovi Muhammeda i Muhammedovu porodicu onako kako Si blagoslovio Ibrahima i Ibrahimovu porodicu; pošalji milost na Muhammeda i Muhammedovu porodicu kako Si poslao milost na Ibrahima i Ibrahimovu porodicu, Ti si Hvaljen i Slavljen!” Tu dovu ili molitvu muslimani ponavljaju na posljednjem sjedenju pri svakoj molitvi.

Naredni ajet daje ehli-bejtu status zaštitnika muslimana: ”Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju dok se pregibaju (u namazu). Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike – pa, Allahova strana će svakako pobijediti” (5:55-56). U svom komentaru ’El-Keššaf’, Zamahšeri veli: ”Ovaj ajet je objavljen zbog Alija kada ga je prosjak zamolio (za zekat) dok je bio na pregibu u namazu, pa mu je on dao svoj prsten (dok je bio u istom položaju). U knjizi Esbabu-n-nuzul, Vahidi citira od Kelbija sličan hadis: ”Posljednji dio ovog ajeta je u čast Alija ibn Ebi Taliba (neka mu se Allah smiluje) jer je on dao prsten prosjaku dok je bio u pregibu u namazu.”

Ostali ajeti posvećeni ehli-bejtu: 13:7, 32:18, 11:17, 66:4, 69:12, 19:96, 98:7, 9:19.

Muhammedovi hadisi o ehli-bejtu[uredi | uredi izvor]

Muhammed je rekao u jednom hadisu, ”Došao mi je poziv (od Allaha) i blizu je trenutak da mu odgovorim (tj. da umrem). Ostavljam među vama dvije dragocjenosti: Knjigu Svemogućeg Allaha i moje potomstvo; Allahova Knjiga je (kao) uže koje se proteže od nebesa do zemlje, a moje potomstvo je Ehlul Bejt. Milostivi me je obavijestio da se to dvoje neće razdvajati sve dok mi ne dođu kod Izvora (tj. Kevsera u džennetu). Upozoravam vas da ih ne ostavljate.” [5] (Tirmizi, Sahih Menakib Ehlul Bejt, II, 380, Hakim, Mustedrek el-sahihejn, III, 109; Ahmed ibn Hanbel, Musned, III, 17; Taberani, El-Mu‘džem el-Kebir, I, 129; Muhibbuddin Tabari, Daha’ir, str. 16.)

Muhammed je jednom prilikom rekao svojoj kćerki Fatimi da pozove Alija, Hasana i Husejna. Kada su došli, on ih je prekrio ogrtačem i polažući ruku na njih rekao: ”O Bože! Oni su rod Muhammedov, pa obaspi Svojim blagoslovima i zaslugama Muhammedovu porodicu, kao što si obasuo blagoslovima Ibrahima i njegovu porodicu, Ti si Hvaljen i Slavljen.” Sujuti u svom poznatom tefsiru Dur el-Mensur citira hadis od Taberanija koji prenosi od Muhammedove supruge Umm Seleme da je ona podigla ogrtač da bi im se pridružila, ali ga je Poslanik uzeo iz njene ruke i rekao: ”[T]i si [također] na istini.” (Tirmizi, Menakib Ehlul-Bejt, II, 308: Ovaj hadis prenose i Buhari i Muslim, ali ga citiraju od Aiše).

Još jedan hadis spominje ehli-bejt kao vodiče islama: ”Primjer mog Ehlul Bejta među vama je kao (primjer) Nuhove lađe; ko god se u nju ukrcao, spasio se, a ko god je zaostao, utopio se.” Ebu Naim, Huljetu-l-evlija, IV, 306; Firuzabadi, Fada’ilu-l-hamsa mine-s-sihahi-s-sitta, II, 64; Ibn Bezzaz, Medžma’uz-Zeva’id, IX, 63; Taberani, El-Mu’džem el-Kebir, I, 125; Muhibbuddin Tabari, Ed-daha’ir, str. 20; Hakim, El-Mustedrek, II, 343; Muttaki El-Hindi, Kenzu-l-‘ummal, VI, 216.

Dvanaest imama poteklih iz ehli-bejta[uredi | uredi izvor]

Ehli-bejt predstavlja vodiče čiji je zadatak da očuvaju autentično islamsko učenje. Potomci Alije, Hasana i Huseina, sve do dvanaestog, smatraju se kod duodecimalnih šiita za dvanaest imama ili vjerskih predvodnika i tumača islama. Prema šiitskom komentatoru Tabarsiju, oni su objašnjavali Kuran Kur’anom, tj. tumačenje jednih ajeta drugim ajetima, te uz pomoć autentičnih hadisa i Muhammedovog sunneta (Medžme‘u-l-bejan fi tefsiri-l-Kur’an, predgovor, str. 13).

  1. Alija ibn Ebu-Talib, Muhammedov rođak i zet, rođen u Meki trideset godina nakon Godine Slona (‘Amu-l-fil) a ubijen 21. ramazana 40. godine poslije hidžre u Kufi (Irak). Njegov mauzolej u iračkom gradu Nedžefu danas je centar hodočašća. Autor je djela Staza rječitosti (ar. nehdžu-l-belaga) koju je na na bosanski jezik preveo Rusmir Mahmutćehajić.
  2. Hasan ibn Ali, rođen u Medini 3. godine po hidžri, natjeran je da abdicira i preda hilafet Mu‘aviji 40. godine po hidžri, a otrovan deset godina kasnije po naređenju Mu‘avije ibn Ebi Sufjana.
  3. Husejn ibn Ali, rođen u Medini 4. godine po hidžri, i tragično poginuo zajedno sa malim brojem svojih sljedbenika kod Kerbele (Irak), 10. muharrema 61. godine po hidžri. Ubila ih je vojska Jezida ibn Mu‘avije. Njegov mauzolej u Kerbeli je poznato mjesto hodočašća.
  4. Ali ibn Husejn, poznat pod nadimkom Zejnu-l-‘Abidin (ukras Božijih robova), rođen je u Medini 38. a otrovan 95. godine po hidžri, po naredbi omajadskog halife Velida. On je autor zbirke molitvi pod naslovom Sahifa sedžadija koja se ponekad naziva ’psalmima Poslanikove porodice’.
  5. Muhammed ibn Ali, poznat pod nadimkom El-Bakiru-l-‘ulum (onaj koji rasijeca znanje), rođen je u Medini 57. a otrovan 114. godine po hidžri, po naredbi emevijskog halife Hišama ibn Abdul-Melika.
  6. Dža'fer ibn Muhammed, poznat pod nadimkom Es-Sidik (Istinit), rođen je u Medini 83. godine po Hidžri, a otrovao ga je u šezdeset i trećoj godini života abasidski uzurpator Ebu Dža‘fer el-Mensur. On je osnivač šiitske vjersko-pravne škole koja se po njemu naziva džaferijski mezheb.
  7. Musa ibn Dža'fer, poznat pod nadimkom El-Kazim (onaj koji suzdržava ljutnju), rođen je 128. godine po hidžri u Abvi blizu Medine, a otrovao ga je Harun er-Rašid 183. godine po hidžri. Sahranjen je u bagdadskom svetilištu El-Kazimijji koje je postalo centar hodočašća.
  8. Ali ibn Musa, poznat pod nadimkom Er-Rida (onaj koji je zadovoljan Allahovom voljom), rođen je 148. godine po hidžri, a otrovao ga je 203. godine po hidžri halifa Ma‘mun, u Tusu, Horasan. Danas se taj grad zove Mešhedu-r-Rida (mjesto mučeništva imama Rida ili Reze).
  9. Muhammed ibn Ali, poznat kao El-Dževad (Plemenit), rođen je 195. godine, a 220. godine po hidžri ga je otrovao halifa Mu’tasim, u dvadeset i petoj godini života. Sahranjen je u iračkom mauzoleju El-Kazimijja, pored Muse el-Kazima.
  10. Ali ibn Muhammed, poznat kao El-Hadi (Vodič), rođen je u Medini 212. godine, a otrovao ga je 254. godine po hidžri halifa el-Mutevekkil u Samari (Irak), gdje mu je mauzolej.
  11. Hasan ibn Ali, poznat kao El-Askeri, rođen je u Medini 232. godine, a ubijen 260. godine po hidžri, u Samari.
  12. Muhammed ibn el-Hasan, poznat kao El-Mahdi (Ispravno vođen), rođen je u Samari 255. godine po hidžri. Šiiti vjeruju da je Mahdi još živ i da je skriven, te da će se vratiti prije smaka svijeta i ispuniti zemlju vrlinom i pravdom, pošto će do tada biti prepuna nasilja i tiranije. Pojaviće se u jerusalimskoj džamiji El-Aksa, za vrijeme molitve Mesiha Isaa, sina Meryemina koji će se također u tim vremenima ponovo vratiti na ovaj svijet. Takvo vjerovanje dijele i svi oni suniti koji žive u zemljama koje su nekada bile pod šiitskim dinastijama, kao što su Egipat i zemlje Magreba.

Potomci ovih dvanaest imama se nazivaju šerifi ili sejjidi, koji imaju poseban položaj u islamskom društvu. Danas ih ima više desetina hiljada. U nekim državama, kao što je Egipat, vodi se i njihov registar, a od njih potiču kraljevske dinastije koje danas vladaju Marokom i Jordanom.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Brunner 2014.
  2. ^ a b Campo 2009.
  3. ^ a b Campo 2004.
  4. ^ Mavani 2013, str. 41.
  5. ^ Momen 1985, str. 16.

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]