Tesavuf

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

Sufizam ili Tesavvuf je islamska nauka koja se bavi odgojem duše (nafs) i čišćenjem srca (qalb). Nastao je kada i termini svih ostalih grana islamske nauke kao što su fikh, hadis, tefsir, kelam, tarih.[1] Sufizam je često opisan kao put, koji se u isto vrijeme odnosi na izvor i odredište. Sufizam ima za cilj uklanjanje svih zastora koji stoje izmedu sufije i Allaha. Putujući ovim putem, sufija stiče znanje istinske realnosti.[2]

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Osoba koja slijedi put sufizma naziva se sufija, derviš ili fakir. Postoje mnoge teorije o etimologiji (porijeklu, načinu nastanka) riječi sufizam. Prema nekim autorima tragove riječi sufi nalazimo u arapskoj riječi koja se izgovara suf, što doslovno znači vuna, a što ukazuje na materijal od kojeg je bila napravljena jednostavna odjeća ranih muslimanskih mistika.[3] Drugi kažu da je to od riječi sifat (atribut, svojstvo), jer je sufija u cijelosti okićen lijepim svojstvima, a pri njemu nema pokuđenih svojstava, dok treći vele da je to od riječi safaun (čistoća). [4]

Derviš je perzijska riječ koja je nastala od korijena dar (vrata). Ona se odnosi na osobu koja luta od vrata do vrata.[5] Isto tako ova riječ može da predstavlja osobu koja stoji na pragu između svjesnosti o ovome svijetu i svjesnosti svijeta Božanskog, dok je fakir arapska riječ za siromaha.

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Osnovni koncepti islamskog misticizma kao što su pobožno siromaštvo (fakr), potpuno predavanje Bogu (tawakkul) i određeni oblici religijske prakse, poput zikrullaha, te slušanja poezije i muzike (sama'), imaju svoje paralele u prvim vijekovima islama. Postoje mišljenja da je sufizam bio neodvojivi dio ranog islama, te za onoga koji slijedi sufizam i koji živi životom „onoga koji ide putem usavršavanja",[6] prvi i najsavršeniji sufija bio je poslanik Muhammed, kao i njegovi ashabi i prva četvorica halifa.[7]

Sredinom 8. vijeka dolazi do pojave asketskih pokreta. U to vrijeme su postojali pobožni muslimani, koji su se odricali svakog posjeda, željeli su živjeti jednostavnim životom. Neki od njih postali su lutajući misionari, a drugi su živjeli u duhovnim zajednicama. Najpoznatiji sufija iz tog perioda je bila žena, Rabia el-Adevijja čiji je život obilježen molitvama, osamom i duhovnim pjesništvom. U 9. vijeku se javlja sukob između mističnih pokreta s racionalistima u Basri i Bagdadu. Sufije su nailazili su na žestok otpor pripadnika ortodoksnog islama, i na optužbe zbog panteizma. Najpoznatiji sufija koji je ubijen u to vrijeme je bio Mensur el-Haladž. On je i danas u očima sljedbenika sufizma ostao upamćen kao model mističnog ljubavnika.

Sistematizacija[uredi | uredi izvor]

Najuspješniji pokušaji da se sistematizuje misao sufizma su došli od strane dva velika islamska filozofa. Prvi od njih, El-Gazālī, bio je profesor u čuvenoj medresi Nizamiji u Bagdadu, da bi se zatim povukao 1091. godine i postao sufija. U svom djelu Izbavljenje od zablude (El-munkiz min ed-dalal ) ispitao je različite načine i puteve saznanja da bi došao do zaključka da samo unutrašnja istina koju traže sufije može zadovoljiti zahtijeve islama. U odlomku Putevi sufija El-Gazālī veli: Nakon što sam završio s tim naukama (filozofija, učenje Talimija)), počeo sam se zanimati za put sufija. Saznao sam da je njihov put čvrsto sastavljen od znanja i djelovanja. Cilj njihova djelovanja je poništavanje osobnih zapreka i očišćenje karaktera od loših sklonosti i ružnih svojstava, sve dok se ne postigne odreknuće srca od svega što nije Bog Uzvišeni, i dok se srce ne ukrasi spominjanjem Boga.[8]

Drugi filozof, Ibn Arabi, sufija iz Andaluzije, upoznat i sa krišćanskim i sa muslimanskim filozofskim kategorijama, ispitao je najdublje nivoe značenja Kur'ana i opisao suštinsku ideju tawhida (Božjeg jedinstva). Kasnija izlaganja teološkog sufizma bavila su se pojmovima kao što su savršen čovek (Al-Insān al-Kāmil), kutb, metafizičkim dimenzijama svjetlosti i ljubavi upravo zbog velikog Gazalijevog i Arabijevog uticaja.

Tarikati[uredi | uredi izvor]

Riječ tarikat (arapski: طرق, put) nakon sistematizacije tesavvufa, postala je naziv pod kojim su se podrazumijevale manje ili više organizirane skupine koje su ispoljavale određene karakteristične osobine i odlike u oblačenju, načinu činjenja zikra i koje su imali drugačiji pristup razumijevanju, shvatanju, tumačenju i prihvatanju suština i istina islama. Pojednostavljeno tarikat je plan i program te metod i režim nekog sufijskog reda. Postoji dvanaest glavnih tarikatskih redova. Oni se u svom cilju ujedinjuju ali se kod primjene, u izvjesnim propisima razlikuju. Historija tesavvufa bilježi, zajedno sa ograncima (kolovima) oko 200 tarikata (koji su se razvili iz 12 originalnih tarikata), a koji nisu ništa drugo do unekoliko različiti putevi i sredstva za postizanje jednog, istog cilja.[9] Tarikati su se u islamskom svijetu pojavili početkom trećeg stoljeća muslimanske ere. Nazive nose po njihovim osnivačima. Oni su podizali i upućivali svoje učenike ka usavršavanju znanja i djelovanja.[10]

Prvi veliki sufijski red, koji se pojavio u obliku u kojem su tarikati danas poznati, bio je kadirijski tarikat, koji je ime dobio po utemeljitelju Abdul Kadir Džilaniju. Ovaj red bio je ogranak starijeg džunejdijskog tarikata koji je potekao od Ebu-l-Kasima el-Džunejda.[11]

Dvanaest temeljnih (priznatih) sufijskih redova:[12]

Tarikat Osnivač
Kadirijski Abdul Kadir Džilani
Nakšibendijski Beha’uddin Nakšibend
Bektašijski Hadži Bektaš Vali
Mevlevijski Dželaludin Rumi
Jasevijski Ahmed ibn Ibrahim ibn Ali Jesavi
Rifaijski Sejjid Ahmed Er-Rifai
Čištijski Mu‘īnuddīn Čištī
Bedevijski Ahmed el-Bedevi
Kubravijski Nedžmuddīn Kubrā
Šazilijski Ebū Ĥasan eš-Šāzilī
Desukijski Ibrāhīm ibn Ebil-Medžd ed-Desūkī
Halvetijski Muhammed el-Halvetī el-Hvārizmī

Silsila[uredi | uredi izvor]

Svaki sufijski red ima svoju silsilu (lanac). Silsila je neprekidni lanac šejhova (učitelja). Svaki od šejhova u tom lancu je podučen, iniciran i potvrđen od strane svoga predhodnika. Ovaj lanac ide unazad sve do poslanika Muhammeda, a preko njega do Allaha. U sufizmu nema samo-izabranih učitelja. Ovaj lanac se poredi sa cjevovodom od kojih je svaki šejh jedna od cijevi. Blagoslovi koji dolaze svakom dervišu teku kroz ovaj cjevovod. Oni teku kroz šejha, ali nisu od njega. Šejh ne mora biti savršen ili sveznajući. Važno je samo da taj dio cijevi za koji je on odgovoran nema rupa i da je čvrsto povezan sa glavnim cjevovodom. Na taj način, kroz njega će nesmetano proticati blagoslovi Božanski.[13]

Poznate sufije[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ * Ebu Irfan el-Bosnevi, Tesavvuf ili Sufizam nauka ihsana, str. 1.
  2. ^ * Šejh Regib el Džerrahi, Uvod u tesavvuf, str. 13.
  3. ^ * Idris Šah, Put sufija, 1968, Ljubljana, str. 8.
  4. ^ * Abdul Kadir Isa, Istine o tesavvufu, Tuzla, 1998, str. 6.
  5. ^ * Mnogi derviši su išli od vrata do vrata, tražeći hranu ili smještaj
  6. ^ * U islamskim jezicima pripadnici sufizma nikad se ne nazivaju sufijama i takav naziv se smatra neučtivim, jer sufija je neko ko je stigao do cilja, ko je ostvario cilj i postigao stanje „Uzvišenog Identiteta". Putnik na putu tesawwufa obično se naziva fakir (siromah).
  7. ^ * http://bastinaobjave.com/irfan-176/kruna-duhovnosti/1367-ejhul-akbar-ibn-arebija
  8. ^ * El-Gazālī, Izbavljenje od zabluda, str. 22.
  9. ^ * Rehmi serin, Tarikatski savjeti i upute, str. 11.
  10. ^ * http://haqqani-dergah.tripod.com/id12.html
  11. ^ * William Stoddart, Sufizam, Sarajevo, 2014, str. 54.
  12. ^ * http://www.znaci.com/osnovi_vjerovanja/tesavvuf/art411_0.html
  13. ^ * Šejh Regib el Džerrahi, Uvod u tesavvuf, str. 35.