Idi na sadržaj

Šiizam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Rasprostranjenost mezheba

Šiitski islam ili Šiizam (arapski: شيعة) je druga po veličini islamska denominacija.

Šija je skraćenica od Ši'at Ali (Alijina stranka). Šiiti su sljedbenici Alije ibn Ebu-Taliba, koji je bio rođak i zet islamskog Poslanika Muhammeda i otac Muhammedovih jedinih potomaka. On je bio starješina Ehli-bejta, Poslanikovog doma poslije njegove smrti. Šiitski muslimani vjeruju da je Alija direktni nasljednik i vođa svih muslimana poslije Poslanikove smrti,[1][2] te da mu je nepravdom to mjesto uskraćeno. Sunitski muslimani vjeruju da je Ebu-Bekr, prvi halifa poslije Muhammeda, legitimno dobio vodstvo nad hilafetom.

Ovaj pogled je prvenstveno u suprotnosti sa stavom sunitskog islama, čiji sljedbenici vjeruju da Muhammed nije imenovao nasljednika prije svoje smrti i smatraju Ebu-Bekra, kojeg je grupa starijih muslimana u Sakifi postavila za halifu, prvim zakonitim (rašidun) halifom nakon Muhammeda.[3] Pristaše šiitskog islama nazivaju se šiitski muslimani, šiiti, ili jednostavno šije.[4]

Šiitski islam je zasnovan na hadiskom izvještaju u vezi s Muhammedovom izjavom o događajima na Gadir-Humu.[1][5][6][7] Šiitski muslimani vjeruju da je Alija, Muhammedov rođak i zet, trebao biti imenovani nasljednik Muhammeda kao islamskog duhovnog i političkog vođe.[1][8] Ovo vjerovanje se kasnije razvilo u koncept imama, ideju da su određeni Muhammedovi potomci, Ehli-bejt, zakoniti vladari ili imami,[8] za koje šiitski muslimani vjeruju da posjeduju poseban duhovni i politički autoritet nad muslimanskom zajednicom.[1][9] Iako postoji mnogo šiitskih sekti, moderni šiitski islam je podijeljen u dvije glavne grupe: Dvanaestoimamci i Ismailije, pri čemu su dvanaestoimamci najveća i najutjecajnija grupa među šiiatskim muslimanima.[10][11][12]

Šiitski islam je druga najveća grana islama, koju slijedi 10-15% svih muslimana.[13] Dvanaestoimamci su najveća grana šiitskog islama,[14] koji čini oko 85% svih šiiitskih muslimana.[15]

Vjerovanje

[uredi | uredi izvor]

Šiitski islam obuhvata različite denominacije i podgrupe,[16] sve vezane uz uvjerenje da vođa muslimanske zajednice (Ummeta) treba da potiče iz Ehli-Bejta, porodice poslanika Muhammeda.[17] On utjelovljuje potpuno nezavisan sistem vjerskog tumačenja i političkog autoriteta u muslimanskom svijetu.[18][19]

Ali: Muhammedov zakoniti nasljednik

[uredi | uredi izvor]

Šiitski muslimani vjeruju da kao što je poslanik postavljen samo od Boga, samo Bog ima prerogativ da imenuje nasljednika svog poslanika. Oni vjeruju da je Bog izabrao Ali ibn Ebu-Taliba za Muhammedovog nasljednika i prvog halifu (arapski: خليفة, halifa) islama. Šiitski muslimani vjeruju da je Muhammed odredio Alija kao svog nasljednika Božjom naredbom u nekoliko slučajeva, ali najviše na Gadir-Humu.[20][21] Osim toga, Ali je bio Muhammedov prvi rođak i najbliži živi muški rođak, kao i njegov zet, nakon što je oženio Muhammedovu kćer Fatimu.[22][23]

Ispovjest vjere

[uredi | uredi izvor]

Uz šehadet (arapski: الشهادة), šiitski muslimani pored konstantacija da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji poslanik (arapski: لَا إِلٰهَ إِلَّا الله مُحَمَّدٌ رَسُه رَسُه, Nema Boga osim Allaha, Muhammed je Božiji poslanik), dodaju kako je preporučeno konstantovati da je Ali Božiji namjesnik (arapski: علي ولي الله, Ali je Božiji namjesnik). Osnova za šiitsko vjerovanje u Alija kao Božijeg namjesnika na Zemlji izvedena je iz Kur'anskog ajeta 5:55

Ova dodatna fraza uz deklaraciju vjere utjelovljuje šiitski naglasak na nasljeđivanju autoriteta kroz Muhammedovu porodicu i lozu. Ove tri klauze šiitske se tako odnose na temeljna šiitska islamska vjerovanja tevhid (arapski: تَوْحِيد), poslanstvo (arapski: نبوة) i imamet (arapski: إمامة).[24]

Nepogrešivost (Ismah)

[uredi | uredi izvor]

Ismah (arapski: عِصْمَة, bukvalno zaštita) je koncept nepogrešivosti ili "Božanski darovane slobode od zabluda i grijeha" u islamu.[25] Muslimani vjeruju da je Muhammed, zajedno sa ostalim vjerovjesnicima i poslanicima, posjedovao ismah. Dvanaestoimamci i Ismailije ovo pripisuju i imamima kao i Fatimi, kćeri Muhammeda, za razliku od zejdijskih šiita, koji ne pripisuju ismah imamima.[26] Iako je u početku započeo kao politički pokret, nepogrešivost i bezgrješnost imama kasnije se razvilo kao posebno vjerovanje (ne-zejdijskog) šiizma.[27]

Prema šiitskim teolozima, nepogrešivost se smatra racionalnim, neophodnim preduvjetom za duhovno i vjersko vodstvo. Oni tvrde da pošto je Bog naredio apsolutnu poslušnost ovim figurama, oni moraju narediti samo ono što je ispravno. Stanje nepogrešivosti zasniva se na šiitskom tumačenju ajeta o pročišćenju.[28][29] Dakle, oni su najčistiji, jedini bezgrešni sačuvani i imuni na svaku nečistoću.[30] To ne znači da ih natprirodne moći sprječavaju da počine grijeh, ali zbog činjenice da imaju apsolutno vjerovanje u Boga, uzdržavaju se od bilo čega što je grijeh.[25]

Oni također imaju potpuno znanje o Božjoj volji. Posjeduju svo znanje koje su meleci (arapski: ملائِكة) donijeli poslanicima i vjerovjesnicima. Njihovo znanje obuhvata sva vremena, stoga se vjeruje da djeluju bez greške u vjerskim pitanjima.[31] Šiiti smatraju da je Ali nasljednik Muhammeda ne samo po pravednom vođenju ummeta, već i po tumačenju islamske vjere, običaja i njene ezoterijskog značenja. Ali se smatra "savršenim čovjekom" (arapski: الإنسان الكامل, el-insan el-kamil) sličnim Muhammedu, prema šiitskoj perspektivi.[32]

Okultacija

[uredi | uredi izvor]
Džamija Jamkaran u Qomu, Iran, je mjesto hodočašća šiita. Lokalno vjerovanje smatra da se 12. šiitski imam — obećani Mehdi prema Dvanaestoimamistima — jednom pojavio i klanjao u Jamkaranu.

Okultacija je eshatološko vjerovanje koje se drži u različitim denominacijama šiitskog islama o mesijanskoj figuri, skrivenom i posljednjem imamu poznatom kao "Mehdi", da će se jednog dana vratiti na Zemlju i ispuniti svijet pravdom. Prema doktrini Dvanaestoimamizma, glavni cilj imama Mehdija biće uspostavljanje islamske države i primjena islamskih zakona koji su objavljeni Muhammedu. Neke šiitske podsekte, kao što su Zejdije i Nizari Ismajlije, ne vjeruju u ideju okultacije. Grupe koje vjeruju u to se razlikuju po pitanju ispravne loze nasljednika imama, i prema tome koji je pojedinac otišao u okultaciju. Vjeruju da postoji mnogo znakova koji će ukazati na vrijeme njegovog povratka.

Dvanaestoimamci vjeruju da je prorečeni Mehdi i 12. šiitski imam, Muhammed ibn el-Hasan el-Mahdi, već na Zemlji u okultaciji, i da će se vratiti na kraju vremena. Tajjibi ismajlije i Fatimidi/Bohra/Davudi Bohra vjeruju isto osim za svog 21. Tajjiba, Ebul-Kasima el-Tajjiba, a također vjeruju da Da'i Mutlak ("Neograničeni misionar") održava kontakt s njim. Suniti vjeruju da Mehdi još nije stigao na Zemlju.[33]

Šiiti vjeruju da status Alija podržavaju brojni hadisi, uključujući hadis o Gadir-Humu, hadis sekalejn, Hadis o papiru i olovci, hadis o pozivu porodici i hadis o dvanaest nasljednika. Konkretno, i sunitski i šiitski učenjaci često citiraju hadis o plaštu da bi ilustrirali Muhammedovo osjećanje prema Aliju i njegovoj porodici. Šiiti radije proučavaju i čitaju hadis koji se pripisuje Ehli-Bejtu i bliskim saradnicima, a većina ima svoj zasebnu hadisku tradiciju.[34][35]

Svete relikvije (Tebarruk)

[uredi | uredi izvor]

Šiiti vjeruju da su naoružanje i sveti predmeti svih abrahamskih poslanika, uključujući i Muhammeda, predani nasljedno imamima Ehli-Bejta. Džafer es-Sadik, 6. šiitski imam, u El-Kafiju kaže: "sa mnom je oružje Allahovog Poslanika. To nije sporno."[36]

Nadalje, on tvrdi da je kod njega mač Božijeg Poslanika, njegov grb, njegov lamam (penon) i njegov šljem. Osim toga, on spominje da je uz njega zastava Božijeg Poslanika, pobjednika. S njim je Musaov štap, prsten Sulejmana, sina Davuda, i poslužavnik na kojem je Musa prinosio svoje žrtve. Kod njega je ime da kad god bi ga Božiji Poslanik stavio između muslimana i pagana, nijedna strijela pagana ne bi stigla do muslimana. S njim je sličan predmet koji su donijeli meleci.[36]

Es-Sadik je također ispričao da je prenošenje oružja sinonim za primanje imameta (vodstva), slično kao što je Kovčeg Saveza u kući Izraelaca signalizirao poslanstvo.[36] Imam Ali er-Rida prenio je da gdje god bi oružje među nama išlo, slijedilo bi i znanje i naoružanje nikada ne bi odstupilo od onih sa znanjem (imametom).[36]

Ostale doktrine

[uredi | uredi izvor]

Doktrina o neophodnosti sticanja znanja

[uredi | uredi izvor]

Prema Muhammedu Ridi el-Muzafferu, Bog daje ljudima sposobnost razuma i argumenta. Također, Bog naređuje ljudima da provode vrijeme pažljivo razmišljajući o stvaranju, dok on sva stvorenja naziva svojim znakovima moći i slave. Ovi znaci obuhvataju cijeli univerzum. Nadalje, postoji sličnost između ljudi kao malog svijeta i svemira kao velikog svijeta. Bog ne prihvata vjeru onih koji ga slijede bez razmišljanja i samo s oponašanjem, ali ih i krivi za takve postupke. Drugim riječima, ljudi moraju razmišljati o svemiru razumom i intelektom, sposobnosti koju im je dao Bog. Budući da se među šiitima više insistira na sposobnosti intelekta, čak i procjenjivanje tvrdnji nekoga ko tvrdi da je poslanik je na osnovu intelekta.[37][38]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b c d Foody, Kathleen (septembar 2015). Jain, Andrea R. (ured.). "Interiorizing Islam: Religious Experience and State Oversight in the Islamic Republic of Iran". Journal of the American Academy of Religion. Oxford: Oxford University Press on behalf of the American Academy of Religion. 83 (3): 599–623. doi:10.1093/jaarel/lfv029. eISSN 1477-4585. ISSN 0002-7189. JSTOR 24488178. LCCN sc76000837. OCLC 1479270. Za šiitske muslimane, Muhammed ne samo da je odredio Alija za svog prijatelja, već ga je imenovao za svog nasljednika – kao "gospodara" nove muslimanske zajednice. Ali i njegovi potomci će postati poznati kao imami, božanski vođene vođe šijitskih zajednica, bezgrješni, koji će imati poseban uvid u kur'anski tekst. Teologija imama koja se razvila u narednih nekoliko stoljeća nije pravila razliku između autoriteta imama da politički vode muslimansku zajednicu i njihove duhovne snage; naprotiv, njihovo pravo na političko vodstvo bilo je utemeljeno na njihovom posebnom duhovnom uvidu. Dok je u teoriji jedini pravedni vladar muslimanske zajednice bio imam, imami su bili politički marginalni nakon prve generacije. U praksi, šitski muslimani su pregovarali o različitim pristupima kako tumačenju islamskih tekstova tako i upravljanju zajednicom, kako za vrijeme života samih imama, tako i još više nakon nestanka dvanaestog i posljednjeg imama u devetom stoljeću.
  2. ^ Olawuyi, Toyib (2014). On the Khilafah of Ali over Abu Bakr. str. 3. ISBN 978-1-4928-5884-3. Arhivirano s originala, 22. 4. 2016.
  3. ^ "The Shura Principle in Islam – by Sadek Sulaiman". www.alhewar.com. Arhivirano s originala, 27. 7. 2016. Pristupljeno 18. 6. 2016.
  4. ^ "Sunnis and Shia: Islam's ancient schism". BBC News (jezik: engleski). 4. 1. 2016. Pristupljeno 14. 8. 2021.
  5. ^ Newman, Andrew J. Shiʿi. Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 28. 12. 2021.
  6. ^ Esposito, John. "What Everyone Needs to Know about Islam". Oxford University Press, 2002 | ISBN 978-0-19-515713-0. str. 40
  7. ^ "From the article on Shii Islam in Oxford Islamic Studies Online". Oxfordislamicstudies.com. Arhivirano s originala, 28. 5. 2012. Pristupljeno 4. 5. 2011.
  8. ^ a b Goldziher, I.; van Arendonk, C.; Tritton, A.S. (2012). "Ahl al- Bayt". u P. Bearman; Th. Bianquis; C.E. Bosworth; E. van Donzel; W.P. Heinrichs (ured.). Encyclopaedia of Islam (2nd izd.). Brill. doi:10.1163/1573-3912_islam_SIM_0378.
  9. ^ "Lesson 13: Imam's Traits". Al-Islam.org. 13. 1. 2015. Arhivirano s originala, 9. 2. 2015.
  10. ^ Tabataba'i (1979), str. 76
  11. ^ God's rule: the politics of world religions, str. 146, Jacob Neusner, 2003
  12. ^ Esposito, John. What Everyone Needs to Know about Islam, Oxford University Press, 2002. ISBN 978-0-19-515713-0. str. 40
  13. ^ "Mapping the Global Muslim Population". 7. 10 .2009. Arhivirano s originala, 14. 12. 2015. Pristupljeno 10. 12. 2014. The Pew Forum's estimate of the Shia population (10–13%) is in keeping with previous estimates, which generally have been in the range of 10–15%. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  14. ^ Newman, Andrew J. (2013). "Introduction". Twelver Shiism: Unity and Diversity in the Life of Islam, 632 to 1722. Edinburgh University Press. str. 2. ISBN 978-0-7486-7833-4. Arhivirano s originala, 1. 5. 2016. Pristupljeno 13. 10. 2015.
  15. ^ Guidère, Mathieu (2012). Historical Dictionary of Islamic Fundamentalism. Scarecrow Press. str. 319. ISBN 978-0-8108-7965-2.
  16. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Britannica738
  17. ^ Martin, Richard C. (2003). "Shīʿa". Encyclopedia of Islam and the Muslim World. New York: Macmillan reference USA. str. 621–624. ISBN 978-0-02-865603-8.
  18. ^ "Druze and Islam". americandruze.com. Arhivirano s originala, 14. 5. 2011. Pristupljeno 12. 8. 2010.
  19. ^ "Ijtihad in Islam". AlQazwini.org. Arhivirano s originala, 2. 1. 2005. Pristupljeno 12. 8. 2010.
  20. ^ Momen 1985, str. 15
  21. ^ Amir-Moezzi, Mohammad Ali (20. 7. 2005). Ehsan Yarshater (ured.). "Shiʻite Doctrine". Encyclopædia Iranica. Arhivirano s originala, 17. 5. 2015. Pristupljeno 22. 1. 2019.
  22. ^ Merriam-Webster's Encyclopedia of World Religions, Wendy Doniger, Consulting Editor, Merriam-Webster, Inc., Springfield, MA 1999, ISBN 0-87779-044-2, LoC: BL31.M47 1999, p. 525
  23. ^ "Esposito, John. "What Everyone Needs to Know about Islam" Oxford University Press, 2002. ISBN 978-0-19-515713-0. p. 46
  24. ^ "اضافه شدن نام حضرت علی (ع) به شهادتین". fa. 9. 12. 2010. Pristupljeno 28. 8. 2021.
  25. ^ a b Dabashi (2006). Theology of Discontent: The Ideological Foundatation of the Islamic Revolution in Iran. Transaction Publishers. str. 463. ISBN 978-1412839723.
  26. ^ Francis Robinson, Atlas of the Muslim World, p. 47.
  27. ^ "Shīʿite". Britannica. Arhivirano s originala, 20. 7. 2019. Pristupljeno 21. 7. 2019.
  28. ^ Šablon:Qref
  29. ^ Momen 1985, str. 155
  30. ^ Corbin (1993), pp. 48, 49
  31. ^ Corbin (1993), p. 48
  32. ^ "How do Sunnis and Shias differ theologically?". BBC. 19. 8. 2009. Arhivirano s originala, 17. 4. 2014.
  33. ^ "Compare Shia and Sunni Islam". ReligionFacts. 17. 3. 2004. Arhivirano s originala, 29. 4. 2011. Pristupljeno 4. 5. 2011.
  34. ^ "The Complete Idiot's Guide to World Religions", Brandon Toropov, Father Luke Buckles, Alpha; 3rd ed., 2004, ISBN 978-1-59257-222-9, p. 135
  35. ^ Shiʻite Islam, by Allamah Sayyid Muhammad Husayn Tabataba'i (1979), pp. 41–44 Šablon:ISBN?
  36. ^ a b c d Al-Kulayni, Abu Jaʼfar Muhammad ibn Yaʼqub (2015). Kitab al-Kafi. South Huntington, NY: The Islamic Seminary Inc. ISBN 978-0-9914308-6-4.[potrebna stranica]
  37. ^ Allamah Muhammad Rida Al Muzaffar (1989). The faith of Shia Islam. Ansariyan Qum. str. 1.
  38. ^ "The Beliefs of Shia Islam – Chapter 1". Arhivirano s originala, 25. 10. 2016.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Chelkowski, Peter J. (2010). Eternal Performance: Taziyah and Other Shiite Rituals. University of Chicago Press. ISBN 978-1-906497-51-4.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]