Ebu-Bekr

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Pravedni halifa
Ebu-Bekr
Es-Siddik (iskreni)
Rashidun Caliph Abu Bakr as-Șiddīq (Abdullah ibn Abi Quhafa) - أبو بكر الصديق عبد الله بن عثمان التيمي القرشي أول الخلفاء الراشدين.svg
Izvorno ime أبو بكر
Rođenje 573.
Mekka, Arabija
Smrt 22. 8. 634.
Medina, Arabija
Mjesto počivanja Poslanikova džamija, Medina, Saudijska Arabija
Etnicitet Arap
Državljanstvo Arabija
Zanimanje Ashab, pravedni halifa
Godine aktivnosti 632–634. kao prvi od pravednih halifa i
prvi nasljednik Muhammeda na čelu islamske države
Religija Islam

Ebu-Bekr, punim imenom ‘Abdullah ibn Ebi Kuhafeh, bio je jedan od prvih muslimana. Poslanik Muhammed prozvao ga je Es-Siddik, što znači "iskreni". Taj nadimak je s ponosom i s pravom nosio sve do svog preseljenja na Ahiret. Moderna historija ga pamti uglavnom po tome što je bio prvi od pravednih halifa i općenito prvi Halifa. Jedan je od desetorice poslanikovih ashaba kojima je još za života obećan Džennet.

Ebu-Bekr prije islama[uredi | uredi izvor]

Rođen je u uglednoj porodici Banu Taim iz plemena Kurejš. Otac mu je bio Abdullah, nadimka Ebu-Kuhafe, a majka Selma, kći Ebu-Kuhafinog amidže. Rođen je 50 godina i 6 mjeseci prije početka računanja vremena po hidžri.

Ebu-Bekr Es-Siddik bio je svijetle puti, visok i vitka stasa, upalih očiju i visoka čela. Njegov fizički izgled odisao je prijatnošću i elegancijom.

Još u vremenu džahilijeta Ebu-Bekr se ukrasio moralom. Bio je prijatan sagovornik, imao je blagu narav. Nije pio alkohol i nije živio bestidničkim životom. Bio je tragalac za znanjem, pa je tako stekao visok stepen obrazovanja. U svome narodu bio je poznat kao najbolji poznavalac porijekla i rososlova Kurejšija. A bio je, također, odličan poznavalac historije i porijekla i ostalih Arapa. Zvali su ga za rješavanje zahtjeva o krvarini zbog ubistva, a njegova riječ je bila odlučujuća i konačna.

Bio je trgovac. Trgovao je odjećom i platnom. Zahvaljujući svojim vrlinama, veoma brzo je napredovao u svome poslu. Stekao je dva stada kamila i ovaca, što je prema ondašnjim mjerilima bilo pravo bogatstvo. Stanovao je u oblasti u kojoj su stanovali bogataši i trgovci, nedaleko od mjesta gdje je stanovao Muhammed ibn Abdullah. Njih dvojica vrlo brzo su se upoznali zbog toga što su bili približno istih godina, a i dijelili su mišljenja o moralu, ophođenju i vladanju. Počeli su se družiti i postali su najbolji prijatelji.

Život u islamu[uredi | uredi izvor]

Ulazak u islam[uredi | uredi izvor]

Pripovijedao je Ebu-Dž'asfer es-Semin da je Allahov Poslanik rekao: "Nikog nisam pozvao u islam, a da nije sačekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu-Bekra, koji se nije ni dvoumio, niti oklijevao; čim sam mu spomenuo islam, odmah ga je prihvatio."

Odmah po primanju islama, Ebu-Bekr je pozivao i druge u islam, te je, uz Allahovu milost, u tome i uspjevao. Tako su Osman ibn Affan, Abdurrahman ibn Avf, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn Avvam, S'ad ibn Ebu-Vekkas, Ebu-Ubejde ibn Džerrah i mnogi drugi vrijedni i čestiti ljudi primili islam.

Uložio je gotovo cijeli svoj imetak na Allahovom putu, oslobađajući robove i udjeljujući milostinju. Tako je poznato da je jednom prilikom, prolazeći, vidio Bilala ibn Rebbaha, Etiopljanina, kojega je njegov gospodar položio na užareni pijesak sa ogromnim kamenom na prsima. Odmah je ponudio da ga otkupi, što je i učinio. Bilal je kasnije postao poznat po tome što je bio prvi mujezin.

Hidžra[uredi | uredi izvor]

S Poslanikom je bio drug iz pećine, što je potvrđeno i u Kur'anu. Muslimani su zbog izrazite okrutnosti Mekkanlija bili prinuđeni napustiti Medinu, i to prvo su grupe muslimana otišle u Abssiniju, a nakon 13 godina primanja objave u Medinu. Poslanik je ostao u Mekki i rekao Ebu Bekeru da čeka dozvolu od Allaha pa da i sam krene. Ebu Bekar je to shvatio kao indirektni poziv da s njim provede čekanje prije hidžre. Kada je stigla dozvola za Poslanika da napusti Mekku i krene u Medinu, Ebu Bekar je upitao odnosi li se dozvola i na njega, pa je gotovo zaplakao kada je čuo da mu je odobrena ta čast. Zajedno su krenuli na put i zajedno se sakrili od mušrika u pećinu. Tu su proveli tri dana.

Učešće u bitkama[uredi | uredi izvor]

Učestvovao je u mnogim bitkama u Poslanikovo doba. Među njima treba spomenuti bitku na Bedru u kojoj se sukobilo 313 muslimana, sa 70 kamila i tri konja, protiv 1000 ratnika koji su imali najmanje 100 konja. U toj bitki je Ebu Bekar sreo svog sina koji se borio kao idolopoklonik, ali nisu se sreli u direktom okršaju i obojica su preživjeli. Njegov sin Abdurrahman kasnije je primio islam i učestvovao u mnogim bitkama na Allahovom putu. Učestvovao je i u bitki na Uhudu gdje je prvi prepoznao ranjenog Poslanika i zajedno sa Omerom, Alijom, Talhom i Zubejrom pomogao da se Poslanik skloni na sigurno mjesto iz bitke. U bitki na Hendeku je predvodio jednu grupu vojske.

Pri sklapanju ugovora na Hudejbiji kojim su muslimani potpisali primirje sa Mekkanlijskim idolopoklanicima da bi naredne godine mogli izvršiti hadž, Ebu Bekar je bio jedan od potpisnika.

Osim što je lično učestvovao u bitkama, zalagao je svoj imetak za borbu na Allahovom putu. Smatra se da je bar dva puta uložio čitav svoj imetak ne ostavljajući svojoj porodoci ništa osim Allaha i Poslanika.

Emir ul Hadž[uredi | uredi izvor]

Devete godine po hidžri Ebu Bekar je ovlašten da predvodi karavanu hodočasnika u Mekku i bio je prva osoba u historiji islama koja je ponijela epitet Emir ul Hadž. Karavana je brojala 300 ljudi.

Poslanikovo preseljenje na Ahiret[uredi | uredi izvor]

Po povratku s posljednjeg hadža Poslanikovo zdravlje biva ozbiljno narušeno i dvije sedmice prije samog preseljenja postavio je Ebu Bekra da predvodi obavljanje namaza umjesto njega. Za vrijeme poslanikova života on je tu dužnost obavio 70 puta. Kada je Ebu Bekar saznao za Poslanikovu smrt, dolazi do njegove sobe i nakon što ga je vidio izlazi pred okupljeni narod. Tada im se obraća riječima: "O ljudi! Uistinu ko je obožavao Muhammeda neka zna da je on zaista mrtav. Ko obožava Allaha neka zna da je On živ i da nikada neće umrijeti."

Prvi halifa[uredi | uredi izvor]

Halife
Prije Ebu-Bekr Poslije
632–634. Omer

Odmah po smrti Poslanika, došlo je do nesuglasica među ensarijama i muhadžirima oko toga ko će preuzeti na sebe pravo na upravljanje hilafetom. Ensarije su predlagale S'ada ibn Ubadu kao budućeg halifu. Međutim, nakon govora Ebu-Bekra, većina ensarija shvati da muhadžiri, tačnije kurejšije imaju pravo da iz svojih redova izaberu halifu. Tada je Ebu-Bekr predložio Omera za halifu. Međutim, Omer i ostali odlučiše da se glasa za Ebu-Bekra. Izabraše ga svi, osim S'ada ibn Ubadea. Tada je Ebu-Bekr izrekao svoj čuveni govor:

"Ljudi... izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji od vas, pa ako budem postupao ispravno, vi me pomozite, a ako budem griješio, vi me spriječite u tome. Istina je emanet. Laž je obmana. Slabić među vama je kod mene jak sve dok mu ne dam njegovo pravo. Jaki među vama je kod mene slab kad trebam od njega uzeti ono što Allah zahtijeva. Narod neće ostaviti džihad na Allahovom putu, a da neće biti ponižen; niti će se razvrat proširiti među narodom, a da neće taj narod biti stavljen na kušnju. Pokoravajte se meni dok se ja budem pokoravao Allahu i Poslaniku, a ako se suprostavim Allahu i Poslaniku, nema mi pokornosti.
Ustanite na namaz, Allah vam se smilovao!"

Neka arapska plemena su se odmah nakon smrti Poslanika odmetnula od islama, te se novi halifa odmah uhvatio u koštac sa njima. Neka su plemena odbijala davati zekat, neki su htjeli odbaciti vjerske obaveze, a neka su htjela vlast nad Arapskim poluostrvom. Počeli su se pojavljivati lažni poslanici koji su lagali i obmanjivali ljude. Halifa je djelovao promptno, i odmah poslao vojsku u sve krajeve gdje se pojavilo odmetništvo. Plod toga je bio povratak jedinstva na Poluostrvu pod okriljem islama. Poveo je brojne vojne pohode, svakim danom šireći islamsku državu. U dvije godine i nekoliko mjeseci svoga halifata osvojio je Irak, Šam, brojne druge gradove i pokrajine. Poslije bitke na Jemami i pogibije velikog broja hafiza, Ebu-Bekr shvatio je da je potrebno sakupiti Kur'an u jednu zbirku. Zatražio je od Zejda ibn Sabita da to učini. Povodom toga Alija je rekao: "Neka je Allahova milost na Ebu-Bekra. Bio je najzaslužniji za sakupljanje Kur'ana u jednu knjigu."

Preseljenje (smrt)[uredi | uredi izvor]

Dok su se muslimani spremali za bitku na Jermuku, Ebu-Bekr se razbolio i u takvom stanju je počeo razmišljati o situaciji i stanju među muslimanima. Razmišljao je šta će biti nakon njegove smrti. Zbog toga je zovnuo Osmana ibn Affana i rekao mu da zapiše sljedeći tekst:

"U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo su riječi Ebu-Bekra ibn Ebu-Kuhafe u zadnjim trenucima njegovog života na dunjaluku, napuštajući ga i približavajući se životu Ahireta, na kojem će svaki nevjernik povjerovati, svaki griješnik se uvjeriti i svaki lažac istinu progovoriti. Ostavljam vam kao svoga nasljednika Omera ibn el-Hattaba r.a., pa ga slušajte i pokoravajte mu se. Ako bude pravedan, to je moj sud o njemu i ono što ja znam o njemu, a budućnost ne poznajem. Zalimi će sigurno saznati šta su pripremili! Neka je na vas Allahov mir i milost."

Zadnje što je Ebu-Bekr izgovorio bilo je: "Gospodaru, usmrti me kao muslimana i učini me od dobrih." Umro je u ponedjeljak, 21. džumadel-ahira, 13HG u šezdeset trećoj godini života. Umro je navečer nakon zalaska sunca, ukopan je iste večeri u blizini Poslanika.

Omer je o njemu rekao, između ostalog:

  • "Teško je stići i prašinu za tobom, a kamo li tebe dostići!"

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]