Idi na sadržaj

Omer ibnul-Hattab

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Omer ibnul-Hattab
عمر بن الخطاب
Rođenje584.
Smrt3. 11. 644.
Uzrok smrtiUbistvo
Mjesto počivanjaPoslanikova džamija, Medina, Saudijska Arabija
EtnicitetArap
DržavljanstvoArabija
ZanimanjeAshab, pravedni halifa
Godine aktivnosti634–644. kao drugi od pravednih halifa
Značajna djela
Uvođenje islamskog kalendara
Unapređenje organizacija islamske države
ReligijaIslam
RoditeljiEl-Hattab
Hantama bint Hašim

Omer ibnul-Hattab (arapski: عُمَرْ بِنْ ٱلْخَطَّابْ) je jedan od ashaba i drugi po redoslijedu od četvorice pravednih halifa, izabran preporukom svog prethodnika Ebu-Bekra. Bio je jedan od najprominentnijih i najutjecajnijih muslimanskih vladara u historiji a tokom perioda od 634. do 644. obnašao je funkciju halife. Jedan je od desetorice poslanikovih ashaba kojima je još za života obećan džennet.

Kao drugi halifa Pravednog halifata 23. augusta 634. Omer je bio stariji pratilac i punac islamskog poslanika Muhammeda. Bio je i stručan muslimanski pravnik poznat po svojoj pobožnoj i pravednoj prirodi, koja mu je donijela epitet Al-Fārūq ("onaj koji razlikuje (između ispravnog i pogrešnog)"). Omer je prvi kome je dodijeljena titula Emir ul-Mu'minin.

Omer se u početku suprotstavljao Muhammedu, njegovom dalekom kurejšitskom rođaku i kasnijem zetu. Nakon prelaska na islam 616, postao je prvi musliman koji se otvoreno molio u Kabi. Omer je učestvovao u gotovo svim bitkama i pohodima pod Muhamedom, koji mu je dao titulu al-Fārūq za njegove presude. Nakon Muhamedove smrti u junu 632, Omer se zakleo na vjernost Ebu-Bekru (r. 632–634) kao prvom halifi i služio je kao njegov najbliži savjetnik do augusta 634, kada je umirući Ebu-Bekr imenovao Omera za svog nasljednika.

Pod Omerom, halifat se širio brzinom bez presedana, vladajući Sasanidskim Carstvom i više od dvije trećine Bizantijskog Carstva.[1] Njegovi napadi na Sasanidsko Carstvo rezultirali su osvajanjem Perzije za manje od dvije godine (642-644). Prema jevrejskoj tradiciji, Omer je ukinuo kršćansku zabranu Jevreja i dopustio im ulazak u Jerusalem i bogosluženje.[2] Omera je ubio perzijski rob Abu Lu'lu'a Firuz 644.

Historičari općenito smatraju da je Omer jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih muslimanskih halifa u historiji.[3] On je cijenjen u sunitskoj islamskoj tradiciji kao veliki pravedni vladar i uzor islamskih vrlina,[4] a neki hadisi ga identificiraju kao drugog najvećeg ashaba nakon Ebu-Bekra.[5][6] Na njega se gleda negativno u tradiciji dvanaestorice šiita.[7]

Karakter i izgled[uredi | uredi izvor]

Smatra se da je bio visok čovjek, obdaren izuzetnom fizičkom snagom, izrazito svijetle puti i crvenkaste kose.[8] Bio je poznat među ashabima kao najučeniji u Kur'anu, kao osoba koja najdosljednije radi po propisima knjige i onaj koji najviše razumije islam. Dok je još bio nevjernik, poželio je ubiti Muhammeda, no nedugo nakon toga je prihvatio islam. Bio je poznat po pravednosti i istinoljubivosti, zbog čega ga je Muhammed prozvao El-Faruk, tj. onaj koji razdvaja istinu od neistine.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Omer, sin El-Hattaba i majke Hantame bint Hašima b. Mugira, rođen je u Mekki. Ne postoje pouzdani podaci o vremenu njegovog rođenja. Neki autori navode da je to 581. godina a neki da je rođen 13. godine od godine slona (584. godine). Bio je Muhammedov rođak a loze im se spajaju nekoliko generacija unazad. Omer potiče iz plemena Adijj ibn Ka'b, koji su ogranak kurejšijskog plemena Adnan. Pleme Adijj ibn Ka'b je bilo malobrojno i siromašno. I sam Omer ibnul-Hattab je bio odgajan u siromaštvu i u teškim životnim prilikama. Njegov je otac bio strog i grub prema njemu, što je uticalo na njegovu strogost, disciplinu i stav.

Predislamski period[uredi | uredi izvor]

Po dolasku objave Muhammedu, Omer je bio na strani većine Kurejšija. Štaviše, on je od svih Kurejšija najviše zlostavljao i kažnjavao muslimane.[9] Tako je odlučio i ubiti Muhammeda,[10] ali tad je čuo da su njegova sestra i zet primili islam, pa se zaputio da se prvo s njima obračuna. U to vrijeme kod njih je bio Habbab ibn el-Erett i učio suru "Ta-ha".[11] Kada je došao ispred kuće, začuo je učenje te je nakon prvobitnog bijesa zatražio da pročita ono što su učili. Kada je pročitao, rekao je: "Kako je divan i častan ovaj govor!" Tada mu Habbab ibn el-Erett reče: "Omere, tako mi Allaha, nadam se da te je Allah odabrao dovom Njegova Poslanika koju sam jučer čuo da uči: 'Allahu, osnaži islam Ebul-Hakemom ibn Hišamom ili Omerom ibnul-Hattabom'."[12] Omer je tada otišao do kuće u kojoj je bio Muhammed s istim mačem s kojim je namjeravao ubiti Muhammeda i pred njim izgovorio šehadet. Imao je 39. godina kada je primio Islam.[13]

Život u islamu[uredi | uredi izvor]

Čim je Omer primio islam, odmah je to javno obznanio i počeo se boriti protiv nevjernika. Do tog vremena muslimani nisu smjeli javno izjavljivati da su muslimani. Omer je bio prvi koji je to učinio. Borio se sa nevjernicima sve dok oni nisu popuštali i ostavljali muslimane na miru. O njegovoj hrabrosti se govori da je u vrijeme hidžre, dok su ostali muslimani krišom izašli iz Mekke, Omer je sa još dvojicom ashaba javno učinio hidžru.

Učestvovao je u svim velikim bitkama, kao što su: Bitka na Bedru, Bitka kod Uhuda, Bitka na Hendeku i bio uvijek u žaru borbe. Takav je bio i na Hudejbiji. Toga dana je Muhammed odlučio posjetiti Harem, obaviti tavaf oko Kabe i zaklati kurban. Kurejšije su se usprotivile njegovom ulasku u Mekku. Slali su svoje izaslanike na pregovore, pokušavajući postići primirje, a Omer ibnul-Hattab je sve to pratio. Bilo mu je teško u duši zbog onoga što se dešava te je otišao Ebu-Bekru i rekao mu:

"Ebu-Bekre... zar on nije Allahov Poslanik?"
Ebu-Bekr odgovori: "Jeste"
Omer ponovo upita: "Zar mi nismo muslimani?"
-"Jesmo", odgovori Ebu-Bekr
-"Pa zašto se ponižavamo!?"
-"O Omere... pokori mu se, jer ja svjedočim da je on Allahov Poslanik."
-"I ja svjedočim da je on Allahov Poslanik", reče Omer

No, razgovor sa Ebu-Bekrom Omera nije zadovoljio, pa odlazi Muhammedu, te ga upita:

"O, Allahov Poslaniče, zar ti nisi Allahov Poslanik!?"
-"Jesam", reče Resulullah
-"A zar mi nismo muslimani?", ponovo će Omer
-"Jesmo"
-"Zar oni nisu mušrici!?", upita ponovo Omer
-"Jesu"
-"Pa zašto se onda ponižavamo?"
Allahov poslanik reče mu: "Ja sam Allahov rob i Njegov Poslanik, neću Mu se suprostaviti, niti će me On iznevjeriti"

Omer zašuti poslije ovakvog odgovora. Kasnije je često govorio: "Neprestano dijelim sadaku, postim, klanjam i oslobađam robove, zbog onoga što sam tada uradio. Strah me zbog onoga što sam tada rekao, smatrajući da je ispravno."

U stalnom druženju sa Muhammedom, Omer je stekao mnogo znanja i bio je poznat kao jedan od najučenijih muslimana toga doba. Tako Abdullah ibn Mesud za njega kaže: "Kada bi se Omerovo znanje stavilo na jedan tas vage, a znanje svih ljudi na drugi tas, prevagnuo bi Omerov tas"

Drugi halifa[uredi | uredi izvor]

Halife
Prije Omer Poslije
Ebu-Bekr 634644. Osman

Još nakon što je Ebu-Bekr odlučio da izabere Omera da ga naslijedi, neki su se uplašili da će Omer biti još oštriji kada preuzme hilafet. Takvo mišljenje se samo povećalo nakon smrti Ebu-Bekra. No, prije zakletve, Omer se pred prisutnim obratio Bogu dovom: "Allahu moj, ja sam grub, pa me učini blagim. Allahu moj, ja sam slab, pa me ojačaj. Allahu moj, ja sam škrt, pa me učini darežljivim", i nastavio dalje riječima:

"Allah vas je, uistinu, iskušao sa mnom, a mene je iskušao sa vama i ostavio me među vama poslije moga prijatelja [Muhammeda]. Tako mi Allaha, svako vaše pitanje koje mi dođe, ja ću lično preuzeti. Neću ga drugom povjeravati i neću žaliti uloženog truda. Bit ću odlučan i povjerljiv. A ko bude loš, sigurno ću ga kazniti."

Omer je dobio nadimak "Vođa pravovjernih" Emirul-u'minin. Po preuzimanju halifata, Omer je smijenio Halida ibn Velida sa mjesta glavnokomandujućeg muslimanske vojske. Na njegovo mjesto postavio je Ebu-Ubejde Amir ibn El-Džerraha. Nastavio je sa osvajanjima. Veoma lako je uspjevao potaknuti veliki broj muslimana na Džihad. Tome su uveliko doprinosili i uspjesi na bojnom polju. Posebno se trebaju spomenuti Irak, Šam, Kuds te Egipat koji su muslimani za vrijeme vladavine Vođe pravovjernih uspjeli u potpunosti ostvojiti.

Za vrijeme svoga halifata, Emirul-u'minin je učinio Medinu muslimanskom prijestolnicom, džamiju je učinio mjestom gdje se raspravlja o općim muslimanskim problemima. Džamija je u Omerovo vrijeme bila mjesto odakle se upravlja državom. Prvi je postavio sudije i zahtijevao od njih da se drže pravde u svojim presudama. A sam je on bio primjer za pravednost. Nazvan je Farukom jer je rastavljao istinu od laži. Jednom prilikom, kada je došao u Medinu izaslanik Kisre htio je pitati o muslimanskom kralju, pa su ga obavijestili da kod njih nema kralja, nego da imaju halifu. Potom ih je pitao gdje on boravi, pa su ga uputili prema džamiji. Potražio ga je u džamiji, ali ga nije našao. Rečeno mu je da ode na jedno mjesto nedaleko od džamije. Kada je perzijski izaslanik došao na mjesto gdje su ga uputili, našao je čovjeka kako spava u hladovini voćnjaka. Sam, sakriven od sunca, sa svojim štapom pod glavom, siguran i bezbrižan spavao je prvi čovjek najveće države tog doba. Ta slika je nagnala Perzijanca da kaže poznatu rečenicu: "Pravdu si uspostavio, pa mirno zaspao".

Prvi je uveo poštu, plate i protokole. Uveo je mjesečevo računanje vremena za muslimane.

Smrt[uredi | uredi izvor]

U ranu zoru, u srijedu, četvrtoga zul-hidždžeta dvadeset i treće godine po Hidžri izašao je Emirul-mu'minin u džamiju da predvodi muslimane na sabah-namazu. Kada je izgovorio početni tekbir za pristup namazu, priđe mu čovjek i udari ga nožem nekoliko puta u prsa i u stomak. Omer je osjetio hladnoću oružja, i okrenuvši se prema muslimanima išareteći progovori: "Božija je odredba neprikosnovena."

Ubica je bio Ebu-Lu'lu Fejruz el-Farisi, rob El-Mugire ibn Šu'bea. Dok su ga muslimani pokušali uhvatiti, on je počinio samoubistvo i tako nije mogao ništa otkriti o zavjeri. Ostavio je hilafet jednom od šest ljudi koje je izabrao, a to su: Osman ibn Affan, Alija ibn Ebu-Talib, Zubejr ibn Avvam, Talha ibn Ubejdullah, Abdurrahman ibn Avf i Sa'd ibn Ebu-Vekkas. Oporučio je skromnu dženazu i tražio od Aiše da bude ukopan pored Muhammeda i Ebu-Bekra, što mu je dozvolila. Na samrti je tražio od sina da ga mu spusti obraz na zemlju i počeo je govoriti: "Teško meni ako mi Allah ne oprosti...Teško meni ako mi Allah ne oprosti...". To je ponavljao dok mu duša nije izašla.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hourani (1991), str. 23.
  2. ^ Dubnow, Simon (1968). History of the Jews: From the Roman Empire to the Early Medieval Period. 2. Cornwall Books. str. 326. ISBN 978-0-8453-6659-2.
  3. ^ Ahmed, Nazeer, Islam in Global History: From the Death of Prophet Muhammad to the First World War, American Institute of Islamic History and Cul, 2001, str. 34. ISBN 0-7388-5963-X.
  4. ^ Bonner, M.; Levi Della Vida, G. "Umar (I) b. al-K̲h̲aṭṭāb". u P. Bearman; Th. Bianquis; C.E. Bosworth; E. van Donzel; W.P. Heinrichs (ured.). Encyclopaedia of Islam. 10 (Second izd.). Brill. str. 820.
  5. ^ "Hadith – Book of Companions of the Prophet – Sahih al-Bukhari – Sayings and Teachings of Prophet Muhammad (صلى الله عليه و سلم)". Sunnah.com.
  6. ^ "Hadith – Book of Companions of the Prophet – Sahih al-Bukhari – Sayings and Teachings of Prophet Muhammad (صلى الله عليه و سلم)". Sunnah.com.
  7. ^ Bonner, M.; Levi Della Vida, G. "Umar (I) b. al-K̲h̲aṭṭāb". u P. Bearman; Th. Bianquis; C.E. Bosworth; E. van Donzel; W.P. Heinrichs (ured.). Encyclopaedia of Islam. 10 (Second izd.). Brill. str. 820. Shi'i tradition has never concealed its antipathy to Umar for having thwarted the claims of Ali and the House of the Prophet.
  8. ^ "Omer b. Hattab – život i djelo drugog pravednog halife" (PDF). Pristupljeno 8. 7. 2019.
  9. ^ Haykal, 1944. Chapter 1, str. 51.
  10. ^ Haykal, 1944. Chapter 1, str. 53.
  11. ^ as-Suyuti, The History of Khalifahs Who Took The Right Way (London, 1995), str. 107–108.
  12. ^ Al Mubarakpury, Safi ur Rahman (2002). Ar-Raheeq Al-Makhtum (The Sealed Nectar). Darussalam. str. 130–131. ISBN 9960-899-55-1.
  13. ^ Tartib wa Tahthib Kitab al-Bidayah wan-Nihayah by ibn Kathir, published by Dar al-Wathan publications, Riyadh Kingdom of Saudi Arabia, 1422 Anno hegiræ (2002), compiled by Muhammad ibn Shamil as-Sulami, str. 170, ISBN 978-9960-28-117-9

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]