Osman ibn Affan

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Osman ibn Affan
عثمان بن عفان
Rođenje576.
Smrt17. 6. 656.
Uzrok smrtiUbistvo
Mjesto počivanjaPoslanikova džamija, Medina, Saudijska Arabija
EtnicitetArap
DržavljanstvoArabija
ZanimanjeAshab, pravedni halifa
Godine aktivnosti644–656. kao treći od pravednih halifa
Značajna djela
  • Kovan novac koji je dopro u sve krajeve hilafeta
  • Formirana mornarica koja je izvojevala mnoge pobjede
  • Medina je postala prijestolnica Pravednog halifata
  • Kur'an je sastavljen u jednu zbirku po pravilima koja važe i danas.
ReligijaIslam

Osman ibn Affan (arapski: عثمان بن عفان) bio je jedan od Muhammedovih ashaba i treći od pravednih halifa. Također, jedan je od desetorice ashaba kojima je još za života obećan Džennet. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi tog doba. Ostao je zapamćen i kao pisar koji je zapisivao objavu dok je silazila posljednjem Božijem poslaniku. Imao je dva nadimka: Ebu-Abdullah i Ebu-Amr.

Vodi porijeklo od Umejje, jednog od najčasnijih kurejšijskih plemena, koje je nosilo zastavu u ratovima i imalo neka vjerska zaduženja oko Kabe.

Osman prije islama[uredi | uredi izvor]

Osman ibn Affan rođen je u bogatoj trgovačkoj kući. Bio je lijepog ahlaka, pravedan iskren i pouzdan. Nije volio oružje. Izbjegavao je svaku svađu, prezirao nasilje. Nastojao je mirno riješiti probleme. Bio je veoma stidljiv.

Živio je čisto i uredno, za razliku od većine mekanskih mladića toga doba. Nije pio alkohol niti je bludničio. O sebi je znao govoriti: "Allaha mi, nisam počinio blud ni u džahilijetu ni u islamu." Održavao je rodbinske veze i pomagao je svoju rodbinu. Iako je rođen u blagostanju i bogatstvu, ipak je bio darežljiv.

Život u islamu[uredi | uredi izvor]

Osman je primio islam još u vrijeme kada je na svijetu manje od 40-tak muslimana. Još u vrijeme džahilijeta, želio se oženiti Rukajjom, Muhammedovom kćerkom, no ona se udala za Utbu ibn Ebu-Leheba. Kako je islam rastao, tako su Kurejšije pokušavale na svaki mogući način spriječiti to širenje. Tako je Ebu-Leheb, Muhammedovamidža, koji je već ranije bio oženio svoja dva sina sa Muhammedovim kćerkama, riješio da ih razvede kako bi na taj način Muhammeda pozabavio ličnim problemima. No, Muhammed se veoma obradovao time što su mu se kćerke razvele od mnogobožaca. Nešto kasnije, Osman se oženio Rukajjom. Nakon što se pojačao pritisak Kurejšija na muslimane, Osman i njegova žena Rukajja čine hidžru u Abesiniju, i tamo provode neko vrijeme. Tamo su dobili sina kojem dadoše ime Abdullah. Kasnije, kada je bila dogovorena hidžra u Medinu, Osman i njegova žena su bili prvi koji su je izvršili. Desetine muslimana pridružilo im se kasnije.[1][2]:235–236  Kako je Osman već imao neke poslovne kontakte u Abesiniji, nastavio je da se uspješno bavi trgovinom.[3]

Nakon četiri godine, među muslimanima u Abesiniji se proširila vijest da su Kurejšije iz Mekke prihvatili islam, i to prihvatanje je uvjerilo Osmana, Rukajju i 39 muslimana da se vrate. Međutim, kada su stigli u Mekku, otkrili su da su vijesti o prihvatanju islama Kurejšija lažne. Ipak, Osman i Rukajja su se ponovo nastanili u Mekki.[1]:167–169[2]:238  Osman je morao iznova započeti svoj posao, ali kontakti koje je već uspostavio u Abesiniji išli su u njegovu korist i njegov posao je jednom prosperirao.[3]

Osman nije učestvovao u bici na Bedru jer mu je žena Rukajja bila bolesna, pa mu je Muhammed naredio da ostane i brine o njoj.[4] Nakon sretnog završetka bitke Rukajja umire. On nije želio prekidati rodbinske veze sa Muhammedom, te zatraži ruku njegove druge kćerke Ummu Kulsum. Vjenčanje je bilo u rebiul-evvelu treće godine po Hidžri, a dogovoren je isti mehr kao i za Rukajju. No, nije prošlo mnogo, a Osmanu je umro sin Abdullah u svojoj šestoj godini i nedugo nakon toga, devete godine po Hidžri umrla je i Ummu Kulsum, sa kojom nije imao djece. Kada je druga Muhammedova kćerka preselila na Ahiret, on je rekao Osmanu: "Kada bih imao i treću kćerku dao bih je za tebe." Zbog činjenice da je bio oženjen sa dvije Muhammedove kćerke, Osman je dobio nadimak "Zun-nurejn", što znači "vlasnik dvije svjetlosti".

Za vrijeme života, obradovan je viješću da je zaslužio mjesto u Džennetu. Nije se pročuo smjelošću ni slavom u ratu. Bio je u bitkama na Hendeku, Hudejbijji, Hajberu, učestvovao je u osvajanju Mekke, Hunajnu, Ta'ifu i Bici na Tebuku i na Uhudu, za koju se priča da je pobjegao. No, kako nije bio pretjerano hrabar, on je činio sve da novčano pomogne muslimansku vojsku. Tako je jednom prilikom donirao 300 deva sa cjelokupnom opremom i hiljadu dinara, pa je Muhammed na to rekao: "Šta god Osman od danas uradi, neće mu naškoditi".

Treći halifa[uredi | uredi izvor]

Halife
Prije Osman Poslije
Omer 644–656. Alija

Nakon Omerove smrti, okupilo se vijeće kako bi izabrali novoga halifu. Bilo je predloženo šest ashaba, da bi nakon rasprave trojica odustala, a ostali su: Osman ibn Affan, Alija ibn Ebu-Talib i Abdurrahman ibn Avf. Abdurrahman ibn Avf je tada rekao: "Ja ću preuzeti na sebe izbor, i odredit ću onoga ko je preči od vas dvojice", pa je ispitivao stanovništvo u nadi da će volja naroda odlučiti. Međutim, kada nijednom od njih dvojice narod ne ukaza povjerenje, on se odluči da okupi vjernike u džamiji, te sa minbera zatraži od kandidata da se zakunu Allahovom knjigom i sunnetom njegovog poslanika da će raditi kao Ebu-Bekr i Omer ibnul-Hattab. Alija ibn Ebu-Talib odgovori da se ne može zakleti, ali da će uložiti sve od sebe, a Osman izreče zakletvu, te tako postade treći halifa.

Za vrijeme Osmanovog hilafeta nastavljena su osvajanja na istoku. Osvojena je Armenija i Azerbejdžan, a stanovnici Taberistana i Gruzije dobrovoljno su se predali. Period hilafeta Osmana jest period kada su muslimani bili najjači, i kada su živjeli u najvećem blagostanju. To vrijeme zapamćeno je po sljedećem:

  • Kovan je novac koji je dopro u sve krajeve hilafeta.
  • Formirana je mornarica koja je izvojevala mnoge pobjede.
  • Medina je postala prijestolnica.
  • Kur'an je sastavljen u jednu zbirku po pravilima koja važe i danas.[5][6]

Omer je bio vrlo strog u korištenju novca iz javne blagajne - osim oskudnog dodatka koji je bio isplaćen u njegovu korist, Omer nije uzimao novac iz riznice. Nije primio nikakve poklone, niti je dozvolio bilo kome od članova njegove porodice da prima poklone s bilo koje strane. Za vrijeme Osmana, ova ograničenja su ublažena. Iako Osman i dalje nije primao nikakav lični dodatak iz riznice, niti je primao platu, pošto je bio bogat čovjek sa dovoljno vlastitih sredstava, ali je, za razliku od Omera, Osman prihvatao poklone i dozvoljavao članovima svoje porodice da čine isto iz određenih krugova.[7] Osman je iskreno izrazio da ima pravo da koristi javna sredstva po svom najboljem mišljenju i niko ga zbog toga nije kritikovao. Ekonomske reforme koje je uveo Osman imale su dalekosežne efekte; Muslimani, kao i nemuslimani iz Pravednog hilifata, uživali su ekonomski prosperitetan život tokom njegove vladavine.[8]

Izmjenjivao je namjesnike na visokim položajima i na njihova mjesta postavljao svoje rođake, pa je to izazvalo nezadovoljstvo muslimana. Nagomilani gnjev prerastao je u pobunu. Prvo se pobunio narod Kufe, zatim Basre, a u Egiptu se pripremala pobuna i zavjera o ubistvu halife. Iako je bio svjestan teškoće u kojoj se našao halifa nije htio preći u Šam, gdje bi mu bila pružena zaštita, nego je govorio: "Allah mi je dovoljan, a divan je On zaštitnik".

Preseljenje (smrt)[uredi | uredi izvor]

Pobuna je prerasla u opsadu Osmanove kuće. Okupili su se stanovnici Egipta, Kufe i Basre, a bilo je i nekolicina muhadžira i ensarija koji su se kasnije razišli zbog obavljanja hadža. U petak, 8. zul-hidžeta 35. h. g., pobunjenici su preskočili zidove kuće i sukobili se sa stražarima. U kuću su upali Muhamed ibn Ebu-Bekr, Kenane ibn Bišr ibn Itab, Sevdan ibn Hamran i Amr ibnul-Hamk. Zatekli su Osmana kako čita Kur'an. Kenane je željeznom šipkom udario halifu, oborivši ga na stranu, a El-Hamk mu je sjeo na prsa i devet puta probo ga nožem. Halifa je umro s riječima: "Neka je slavljen uzvišeni Allah!"

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Muhammad ibn Ishaq. Sirat Rasul Allah. Translated by Guillaume, A. (1955). The Life of Muhammad, pp. 146–148. Oxford: Oxford University Press.
  2. ^ a b Muhammad ibn Saad. Kitab al-Tabaqat al-Kabir. Translated by Haq, S. M. (1967). Ibn Sa'd's Kitab al-Tabaqat al-Kabir Volume I Parts I & II. Delhi: Kitab Bhavan.
  3. ^ a b Hazrat Usman – by Rafi Ahmad Fidai, Publisher: Islamic Book Service Pages: 32
  4. ^ Nisa' Ahl al-Bayt by Ahmad Khaleel Jumu'ah, str. 491-504
  5. ^ Tabatabai, Sayyid M. H. (1987). The Qur'an in Islam : its impact and influence on the life of muslims. Zahra Publ. ISBN 978-0710302663.
  6. ^ al-Bukhari, Muhammad (810–870). "Sahih Bukhari, volume 6, book 61, narrations number 509 and 510". sahih-bukhari.com. Pristupljeno 16. 2. 2018.
  7. ^ Al-Mubarakphuri, Safi-ur-Rahman (1996), Ar-Raheeq Al-Makhtum [The Sealed Nectar], Riyadh: Dar-us-Salam Publications.
  8. ^ "The Gold Coins of Muslim Rulers". Arhivirano s originala, 22. 7. 2007.

Izvori[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]