Judaizam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Judaizam je jedna od abrahamskih, monoteističkih religija, ali je za razliku od drugih ujedno i etnička religija, koja se sastoji od kolektivne vjerske, kulturne i pravne tradicije i civilizacije jevrejskog naroda.[1][2][3] Ima svoje korijene kao organizirana religija na Bliskom istoku tokom bronzanog doba.[4] Moderni judaizam je evoluirao iz jahvizma, religije drevnog Izraela i Jude, krajem 6. stoljeća prije nove ere,[5] i stoga se smatra jednom od najstarijih monoteističkih religija.[6] Religiozni Jevreji smatraju judaizam izrazom saveza koji je Bog sklopio sa Izraelcima, njihovim precima.[7] Obuhvaća širok korpus tekstova, praksi, teoloških pozicija i oblika organizacije.

Judaizam propovijeda vjeru u jednog, bestjelesnog i samo duhovnog boga svih ljudi. Ovaj bog predstavlja sveukupnost moralnih savršenstava i od ljudi zahtijeva ljubav i pravednost. Ime ovog boga zbog svetosti nije dozvoljeno izgovarati. Judaistička religioznost zasniva se na poslušnosti prema “božanskom zakonu”. Ovaj zakon sadržan je u Starom zavjetu, odnosno u hebrejskoj Bibliji. Stari zavjet je sintetiziran rukopis od 24 knjige. Pisan je na hebrejskom i djelimično na aramejskom jeziku. Govori o historiji, idejama i društvenim borbama judinog naroda. Ujedno to je i zbirka vjerskih i pravnih propisa, kao i starih mitova koje su Judeji preuzeli od drugih naroda istoka. Stari zavjet se dijeli na tri osnovne grupe:

  1. Zakon (hebrejski: Tora, sadrži Petoknjižje - Pet knjiga Mojsijevih: Knjigu postajanja, Knjigu izlaska, Levitski zakonik, Knjigu brojeva i Ponovljeni zakon)
  2. Proroci (sadrži: Prve proroke i Posljednje proroke), i
  3. Spisi (Psalmi, Knjiga o Jovu, Priče Salomonove, Prva i Druga knjiga dnevnika, Jezdrijina i Nemijina knjiga, Knjiga o Ruti, Pjesma nad pjesmama, Knjiga propovjednika, Plač Jeremijin, Knjiga proroka Danijela). Mnogi istraživači smatraju da je Stari zavjet prethodna faza u razvoju kršćanske religije koja je izložena u Novom zavjetu.

Pored Tore za vjerski život Jevreja posebno je važan Talmud (hebrejski: učenje). Talmud je velika vjerska zbirka poslije-biblijskih tumačenja Starog zavjeta, obrednih pravila, pravnih propisa, priča i izreka. Sastoji se iz dva dijela: Mišina (tekst učenja) i Gemara (objašnjenje učenja). Postoje dva Talmuda: Jerusalemski talmud (priređen oko [450. godine) i Babilonski talmud (priređen oko 500. godine).

Za ortodoksnog Jevreja obavezan je i veliki broj obrednih propisa i propisa o čistoći i ishrani.

Osnivač hebrejske religije je Mojsije (hebrejski Moše, oko 1225. p. n. e). Praktično jedini izvor za upoznavanje Mojsijevog života, rada i učenja je Biblija, odnosno Stari zavjet. Mojsije je bio hebrejski vođa i zakonodavac koji je narod oslobodio egipatskog ropstva i na gori Sinaju dao im dvije tablice koji su postali temelj hebrejske religije. Mojsije zauzima prvo mjesto među osnivačima religija, pošto njemu u prilog ide hronološko prvenstvo: Zaratustra, Buda, Konfučije, Isus i Muhammed pojavili su se tek mnogo vijekova poslije njega. Prema Bibliji, Mojsije je čuvajući stoku na božijoj planini Horeb vidio boga (Jahve) koji mu je dao moć da vrši čudesna djela i povjerio mu misiju - da se vrati svojim plemenima i oslobodi ih od ropstva.

Jevrejske svete knjige[uredi | uredi izvor]

  • Tora je, slobodno prevedeno, Zakon. Judaizam doživljava Toru kao Božiju riječ i kao samu božiju pojavnost. Tora, kao osnovna knjiga cijelog judaizma, je pravilnik privatnog, društvenog, političkog i vjerskog života Jevreja. Ona je i više od toga. Zapravo, to je savršen nacrt svijeta, jer svijet koji je stvoren prema načelima Tore bi trebao biti i uređen prema istim načelima. Sastoji se od petoknjižja: Knjiga nastanka, Knjiga brojeva, Levitski zakoni, Knjiga izlaska i Ponovljeni zakoni.
  • Talmud je zbornik cjelokupne usmene predaje koja regulira religiozno-pravne odnose hebrejskog naroda. Postoje dvije verzije: babilonski Talmud, koji je nastao negdje oko 500. godine, i jerusalemski, koji je nastao stotinjak godina ranije. Oba se sastoje od dva dijela, Mišne i Gemare. Mišna je najraniji sačuvan rabinski tekst o vjerskom zakonu, a Gemara su rabinski komentari Mišne.
  • Zohar je najpoznatija kabalistička knjiga. (Riječ kabala je hebrejskog porijekla i ona znači primati).

Kabala je tajna nauka drevnih Hebreja. Njeni tekstovi razvijaju poseban način mišljenja, poseban način gledanja, poseban način doživljavanja. Gotovo kao da se uči novi jezik, nova metoda razmišljanja.

Sinagoga[uredi | uredi izvor]

Sinagoga (grčki: skupština, okupljanje) je zgrada u kojoj se obavljaju vjerske aktivnosti u judaizmu. Rabin (hebrejski: moj učitelj) je hebrejski svećenik, poglavar vjerske općine. Status rabina stiče se dugogodišnjim izučavanjem Biblije i Talmuda.

Jevrejski praznici[uredi | uredi izvor]

Izrael i odnos Jevreja prema vjeri[uredi | uredi izvor]

Zemlja koju je Bog obećao Abrahamu (Kanaan) i dao je u vječni posjed kasnije je poznata pod imenom Izrael (Erec Israel). Ona je za sve Jevreje od posebnog značenja i u periodima najvećeg raseljavanja i progona njihove misli neprekidno se vraćaju k njoj i svetom gradu Jerusalemu (Jerušalajim). Tako su nakon dugih godina progonstva Jevreja shvatili da će kao vjerska manjina prestati trpjeti samo ako budu ponovo mogli živjeti u svojoj vlastitoj zemlji. Iz tih shvatanja i želja rodio se cionizam, čijom je zaslugom i uspostavljena država Izrael. Godine 1942. cionistički pokret usvaja tzv. Baltimorski program, koji poziva na uspostavu hebrejske države u Britanskom mandatu Palestini. Država Izrael uspostavljena je 14. maja 1948. odlukom Generalne skupštine UN.

Judaizam kao religija i kao pripadnost jednom narodu je nedjeljivo. To je jedinstven identitet ako Jevrej želi biti i ostati Jevrej. To i razlikuje judaizam bitno od drugih religija. Jevrej ne može biti član niti jedne druge vjerske zajednice, a da pritom ostane Jevrej, i niti pripadnici drugih naroda mogu biti hebrejske vjere, oni mogu preobraćenjem postati Jevreji i članovi hebrejske vjerske zajednice. Savremeni judaizam dijeli se na tri osnovna smjera: ortodoksni, konzervativni i reformni. Odnos Jevreja prema vjeri regulira Halaha, koja je skup vjerskih propisa i pravila koje čine vjerski zakonik. Kašrut (כשרות) je čuvanje posvećenosti, odnosi se na poštivanje čistoće hrane, ne samo u higijenskom smislu nego i prema propisima o dozvoljenoj i zabranjenoj hrani. B'rahot (blagoslovi) su važan dio svakodnevnih obreda. Oni su suština judaizma u njegovoj svakodnevnoj primjeni. Slave Stvoritelja svih dobara i time su osnovni motiv judaizma. Ima više vrsta blagoslova, ali svi počinju blagoslovom Božijeg postojanja i djelovanja: Baruh, ata Adonai eloheinu meleh ha'olam... (Blagoslovljen si Ti, Gospodine Bože naš, kralju Svemira...)

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Danas na svijetu ima između 15 i 16 miliona pripadnika ove religije. Veliki dio ih živi u SAD-u, oko pet miliona živi u Izraelu, a ostatak u svim zemljama svijeta (naročito Francuskoj i Rusiji). Njihovi običaji, njihov način života, čak i izgovor hebrejskog jezika mogu se razlikovati, ali Jevreji su jedan narod ujedinjen zajedničkim precima; patrijasima Abrahamom, Izakom (Yitzhak) i Jakovom (Jaakov). Prema podacima iz 1991. godine u svijetu ima 17.865.000 pripadnika hebrejske religije.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kohler, Kaufmann (1901–1906). "Judaism". In Singer, Isidore; et al. (eds.). The Jewish Encyclopedia. New York: Funk & Wagnalls.
  2. ^ Jacobs, Louis (2007). "Judaism". In Berenbaum, Michael; Skolnik, Fred (eds.). Encyclopaedia Judaica. Vol. 11 (2nd ed.), str. 511. Detroit: Macmillan Reference. ISBN 978-0-02-866097-4 – via Encyclopedia.com.
  3. ^ Schiffman, Lawrence H. (2003). Jon Bloomberg; Samuel Kapustin (eds.). Understanding Second Temple and Rabbinic Judaism. Jersey, NJ: KTAV. ISBN 9780881258134
  4. ^ "History of Judaism until 164 BCE". History of Judaism. BBC.
  5. ^ David P Mindell (30. 6. 2009). The Evolving World. Harvard University Press. str. 224. ISBN 978-0-674-04108-0.
  6. ^ Religion: Three Religions, One God PBS
  7. ^ "Knowledge Resources: Judaism". Berkley Center for Religion, Peace, and World Affairs. Arhivirano s originala, 27. 8. 2011. Pristupljeno 22. 11. 2011.