Đavo

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Vrag)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Đavo zaleđen u centru Kokita, devetog kruga pakla u Božanstvenoj komediji

Đavo (ili Đavol; od grčkog: Διάβολος, preko staroslavenskog: Dїavolъ), ili Satana (Sotona; hebrejski: שָׂטָן, aramejski: שִׂטְנָא, latinski: Sátanas, sa prvobitnim značenjem u hebr. jeziku "protivnik", "tužilac (pred sudom)" (Ps 109;6; usp. Za 3.12; Jb 1.6; Za 3.12)), u religiji predstavlja personifikaciju zla, neprijatelja ljudima i Bogu, palog anđela, demona ili manje božanstvo.[1] Smatra se objektivizacijom neprijateljske i destruktivne sile.[2]

Teško je precizirati određenu definiciju bilo kojeg stepena složenosti koja će obuhvatiti sve tradicije, osim toga što je manifestacija zla. Ima smisla razmatrati đavola kroz objektiv svake od kultura i religija koje imaju đavola kao dio svojih mitova.[3]

Historija ovog koncepta je isprepletana sa teologijom, mitologijom, psihijatrijom, umjetnošću i književnošću, pri čemu održava validnost i razvija se nezavisno unutar svake tradicije.[4] To se historijski dešava u mnogim kontekstima i kulturama, i ima mnogo različitih imena: Šejtan, Lucifer, Belzebub, Mefistofeles; i atributa: on se portretira kao plav, crn ili crven; prikazuje se kao da ima rogove na glavi ili bez rogova itd.[5][6] Ideja đavola je često bila ozbiljno shvaćena, mada ne uvijek, na primjer kada se figure đavola koriste u reklamiranju i na omotima slatkiša.[3][7]

Definicije[uredi | uredi izvor]

U svojoj knjizi "Đavo: Percepcija zla od antike do primitivnog kršćanstva" (engleski: The Devil: Perceptions of Evil from Antiquity to Primitive Christianity), Jeffrey Burton Russell diskutuje razna značenja i poteškoće koje se susreću prilikom korištenja termina đavo. On ne pokušava da definiše riječ u opštem smislu, ali opisuje ograničenu upotrebu koju namjerava da primijeni za riječ u svojoj knjizi, ograničenu da bi se "minimizovala ova poteškoća" i "radi jasnoće". U svojoj knjizi Russell koristi riječ đavo kao "antropomorfizam zla koji se sreće kod raznih kultura", za razliku od riječi šejtan, koju specifično rezerviše za figuru u abrahamskim religijama.[1]

U uvodu u svoju knjigu Sotona: Biografija, Henry Ansgar Kelly diskutuje različita razmatranja i značenja na koja je naišao u upotrebi izraza kao što su đavo i satana itd. Mada ne daje opštu definiciju, on to opisuje u svojoj knjizi kao "kad god se dijabolos koristi kao pravo ime satane", što napominje koristeći mali format velikih slova.[8]

Đavo u slavenskoj mitologiji[uredi | uredi izvor]

Vrag ili đavo kakav se susreće i zatiče u slavenskim narodnim vjerovanjima i umotvorinama, izgrađen je nakon pokrštavanja Slavena, pod snažnim utjecajem Crkve. Uzroke ovoj pojavi treba tražiti u staroj slavenskoj mnogobožačkoj vjeri. Na Đavola su prenesene funkcije i mitovi koji su se ranije vezivali za neke od slavenskih vrhovnih bogova, a isto se dogodilo i sa germanskim Odinom i slavenskim Crnobogom.

Ličnost je jako složena. Nijedan drugi demon nije imao tako raznoliku historiju; niti jedan drugi nije preopterećen tolikom nasljedstvom iz stare vjere. I dan-danas se naziva imenom nekadašnjeg slavenskog vrhovnog boga (v. Čajkanović): to je ime Daba, koje je hipokoristik od imena Dabog. Zajedničko slavensko ime za đavola (ruski: "čort", češki: "čert", poljski: "čart", lužičkosrpski: "cart") prvobitno je bila epiklaza ne za Đavola, nego baš za Daboga, koji je bog čaranja (par exellence).

Po ovim svojim najvažnijim oznakama, đavo je zamjenik paganskog vrhovnog boga, pa otuda i potječe njegov udio u kultu; naročito ako je riječ o nekoj nedozvoljenoj radnji, uvijek se apeluje na Đavolovu pomoć ili se (žrtvama, zaklinjanjima, molitvama) utječe na njega da barem ne smeta. Otuda vjerovatno i poslovica "Uždi svecu jednu svijeću, a đavolu dvije". Đavo ima neke osobine i tjelesne karakteristike koje su na njega prenesene sa drugih demona. Na primjer, kada se kaže da su "đavoli u noći jahali i zanosili putnike", može se reći da je to posao i vukodlaka i drugih noćnih demona, a kada Đavo čini ljudima sitne prolazne pakosti, dosađuje im i "pravi komendiju", to u osnovi znači da se radi o običnom šumskom demonu (a ne Đavolu), kojem zadovoljstvo čine nestašluci. Takvi demoni su bili grčki Sileni i Satiri i rimski Fauni (ili Silvani), pa su čak neka spoljašnja obilježja identična: kozije noge, jarčeva brada, uši "kao u vola".

Đavo u kršćanstvu[uredi | uredi izvor]

Đavo (Vrag), ili preciznije Sotona tj. Lucifer, jeste Božije (Oca, Sina i Svetog duha) stvorenje, anđeo otpadnik, bogoodstupnik iz Starog zavjeta, uzročnik pada čovječanstva u grijeh. Kršćanska dogmatika je nastavila jevrejsku proglasivši ga za protivnika Sina Božijeg i neprijatelja ljudi, oca laži, personifikaciju grijeha i zla. Sličnu ideju koriste i neke druge monoteističke religije kao što je islam.

Po kršćanskom ubjeđenju njegove moći su najveće tamo gdje su se ljudi najviše udaljili od Boga, te ih on može vezivati i koristiti za sebe i svoje poslove, bez njihove volje. S druge strane, oni koji se nisu udaljili od Boga i podlegli Đavolovom utjecaju, usljed jake volje ili ljubavi, imaju moć nad njim i njegovim sljedbenicima. Čak se i Đavo pokazuje poslušnijim Bogu, na ukoravanje ljudi koji su voljno ili nevoljno postali neposlušni, te otpadnici i bogoodstupnici.

"Princ ovoga svijeta je Sotona", kaže Isus.

Đavo u islamu[uredi | uredi izvor]

Iblis (arapski: إبليس) ili Šejtan (arapski: شيطان), po islamskom učenju, praotac je Džinna.

Đavo u filozofiji[uredi | uredi izvor]

Holandski filozof Baruch Spinoza negira antropomorfizam u religiji. Za njega Đavo nije čovjek i ne treba mu pripisivati ljudske osobine ili moralne kvalitete. Bog nije isključivo dobar; njegovi postupci mogu ljudima, iz njihove ograničene perspektive, izgledati zlim. Ali zlo je također dio Boga, njegova suprotnost ne postoji, jer je njegova bezgraničnost i to uklopila u sebe.[9] Nepostojanje đavola Spinoza ontološki dokazuje:

Shvatimo đavola, kako to neki hoće, kao jedno misleće biće, koje uopšte ne želi, niti čini dobra, i koje se dakle potpuno suprotstavlja Bogu. A to znači da je ono zaista vrlo bijedno i, ako molitve mogu pomoći, onda bi se za njegovo spasenje moralo moliti. Ali pogledajmo da li jedno takvo biće može i za trenutak postojati, i odmah ćemo naći da to nije tako; jer iz savršenstva neke stvari proizilazi cjelokupno njeno trajanje, i ukoliko ona u sebi ima više stvarnog i božanskog, utoliko je i postojanija; kako dakle može postojati đavo, koji u sebi nema ni najmanje savršenstva? Sem toga, postojanost ili trajanje kod jednog modusa misleće stvari javlja se samo u jedinstvu koje, prouzrokovano ljubavlju, takav modus ima sa Bogom. Pošto je u đavolu data upravo suprotnost tome jedinstvu, nemoguće je da ono i postoji.[9]

– Etika

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Russell 1987, str. 11, 34.
  2. ^ Russell 1987, str. 34.
  3. ^ a b Russell 1987, str. 41-75.
  4. ^ Russell 1987, str. 44, 51.
  5. ^ Arp, Robert (2014). The Devil and Philosophy: The Nature of His Game. Open Court. str. 30–50. ISBN 9780812698800.
  6. ^ Russell 1987, str. 66.
  7. ^ Russell 1987, str. 2.
  8. ^ Kelly, Henry Ansgar (2006). Satan: A Biography. Cambridge, England: Cambridge University Press. str. 3–4. ISBN 978-0521604024.
  9. ^ a b Fenomen zla u filozofiji od klasične patristike do Baruha de Spinoze, Pristupljeno 4. 5. 2013.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]