Idi na sadržaj

Jainizam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Jainizam je indijska religija, koja je također opisivana kao elegantan etički sistem jer naglašava samodisciplinu i samokontrolu sa ciljem vođenja mirnog života, suživota, učestvovanja, upravljanja i njegovom realizacijom. Ahimsa ili nenasilje u misli, riječima i djelima, je njegova ključna stvar a savršena jednakost njegov početni stav.

Jainizam je, tokom svog dugog i neprekinutog postojanja, širena od strane 24 velika propovjednika poznatih kao ‘Đine’ tj. ‘Pobjednika’ ili ‘Tirthankara’ , odnosno ‘Vodiča preko rijeke’ svjetovnog života, pri čemu je prvi u trenutnom vremenskom ciklusu Rishabhadeva, za koga tradicija smatra da je živio prije nekoliko miliona godina, dvadeset treći Tirthankara je Parshvanatha, koga historičari datiraju u 9. vijek p. n. e. i dvadeset i četvrti Tirthankara Mahavira, za kojeg historičari smatraju da je živio oko 600. godine p. n. e..

Osnivačem religije, koja je , kao i budizam, nastala (oko VI. vijeka) otcjepljenjem od vedistički ortodoksnog brahmanizma, pogrešno se smatra asket Vardhamana, poznat kao Mahavira ("veliki heroj"). On je zapravo bio samo posljednji od velikih propovjednika Jinizma. Jainizam se smatra vječnom dharmom s Tirthankarama koje vode svaki vremenski ciklus kosmologije. Tri glavna stuba džainizma su:

Jainski monasi, nakon što se pozicioniraju u uzvišeno stanje svijesti duše, polažu pet glavnih zavjeta: ahiṃsā (nenasilje), satya (istina), asteya (ne krađa), brahmacharya (čednost) i aparigraha (nepossivnost). Ovi principi su utjecali na kulturu Jaina na mnogo načina, kao što je dovođenje do pretežno vegetarijanskog načina života. Parasparopagraho jīvānām (funkcija duša je da pomažu jedna drugoj) je moto vjere, a Ṇamōkāra mantra je njena najčešća i osnovna molitva.

Jainizam je jedna od najstarijih svjetskih religija u praksi do danas. Ima dvije glavne drevne pod-tradicije, Digambaras i Śvētāmbaras, sa različitim pogledima na asketske prakse, rod i tekstove koji se mogu smatrati kanonskim; oba imaju prosjake koje podržavaju laici (śrāvake i śrāvikas). Śvētāmbara tradicija zauzvrat ima tri podtradicije: Mandirvāsī, Deravasi i Sthānakavasī.[1] Religija ima između četiri i pet miliona sljedbenika, poznatih kao jaini, koji žive uglavnom u Indiji. Izvan Indije (oko 4,5 miliona), neke od najvećih zajednica su u Kanadi, Evropi i Sjedinjenim Državama, a Japan je domaćin brzorastućoj zajednici obraćenika.[2] Glavni festivali su Paryushana i Das Lakshana, Ashtanika, Mahavir Janma Kalyanak, Akshaya Tritiya i Dipawali.

Vjerovanja i filozofija[uredi | uredi izvor]

Džainizam je transteistički i predviđa da se svemir razvija bez kršenja zakona dualizma supstancije,[3] a stvarna realizacija ovog principa se odvija kroz fenomene paralelizma i interakcionizma.[4]

Dravya (ontološke činjenice)[uredi | uredi izvor]

Dravya na sanskrtu znači supstanca ili entitet .[5] Univerzum se sastoji od šest vječnih supstanci: osjetilnih bića ili duša (jīva), neosjetne supstance ili materije (pudgala), principa kretanja (dharma), principa mirovanja (adharma), prostora (ākāśa) i vrijeme (kāla).[5][6] Poslednjih pet su ujedinjeni kao ajiva (neživi).[5] Jaini razlikuju supstancu od složenog tijela, ili stvari, tako što prvo proglašavaju jednostavnim neuništivim elementom, dok je drugo spoj sačinjen od jedne ili više supstanci koje se mogu uništiti.[7]

Tattva (Soteriološke činjenice)[uredi | uredi izvor]

Tattva konotira stvarnost ili istinu u džainskoj filozofiji i predstavlja okvir za spasenje. Prema Digambara Jainima, postoji sedam tatvi: osjećajna (jiva ili živa), neosjetna (ajiva ili neživa), karmički priliv u dušu (Āsrava, koja je mješavina živog i neživog), vezanje karmičkih čestica za dušu (Bandha),[8][9] zaustavljanje karmičkih čestica (Saṃvara), brisanje prošlih karmičkih čestica (Nirjarā) i oslobođenje (Moksha). Śvētāmbaras dodaju još dvije tattve, odnosno dobru karmu (Punya) i lošu karmu (Paapa).[10][11][12] Pravi uvid u jainskoj filozofiji smatra se "vjerom u tatve".[11] Duhovni cilj u jainizmu je dostizanje mokše za askete, ali za većinu jainističkih laika, to je akumulacija dobre karme koja vodi ka boljem ponovnom rođenju i korak bliže oslobođenju.[13][14]

Pramana (Epistemološke činjenice)[uredi | uredi izvor]

Duša i karma[uredi | uredi izvor]

Saṃsāra[uredi | uredi izvor]

Kosmologija[uredi | uredi izvor]

Bog[uredi | uredi izvor]

Spas, oslobođenje[uredi | uredi izvor]

Asket Vardhamana[uredi | uredi izvor]

Asket Vardhamana bio je sin kralja Sidhatre i kraljice Trišali koji je još od malih nogu pokazivao poprilično rijetke i velike osobine poput izuzetne hrabrosti, samokontrole, neustrašivosti junaštva i ostalog. Kako je nakon nekog vremena narod počeo primječivati njegove velike darovitosti, nazvali su Mahavira. Mahavira je bio rođen za duhovni život, nije htio niti čuti za ženidbu niti ikakva svjetovna zadovoljstva. Od svoje osme godine poštivao je pet malih zavjeta, te kako je odrastao odlučio postati asketa.Tako je princ Mahavira, sa svojih 30 godina postao Nirgrantha Muni tj. asketa koji je izvana bez odjeće, a iznutra bez okova. Ovaj događaj Mahavirinog napuštanja svih svjetovnih vezanosti i postajanjem Nirgrantha Mahavirom postao je poznat kao Mahavirina Abhiniškramana tj. Velika Odvojenost Mahavire.

Ta velika odvojenost Mahavire očitovala se u praksi trpljenja strogosti, meditaciji i zavjetu šutnje.Za to vrijeme, Mahavira je prolazio kroz različite testove koje su mu drugi postavljali sa namjerom da mu poremete meditaciju tokom perioda trpljenja. Mahavira je mirno podnosio velike tegobe i nepravde od stane drugih. No, bio je odlučan. Tako je za 12 godina, 5 mjeseci i 15 dana neprekidne prakse trpljenja postao imalac sveznanja.

Kada je Mahavira dosegao to sveznanje , on je znao i vidio stanje svijeta Bogova, ljudi i životinja, odakle su došli, gdje će otići, gdje će biti rođeni, kao ljudi ili životinje, kako bogovi tako i beznačajna bića, već zavisno od njihovih djela. U svoje vrijeme bio je nazivan mudracem, poštovanim od naroda, sveznajućim i svevidećim učiteljem, koji je obdaren bekrajnim znanjem i vizijom.On je oko sebe okupio 11 apostola ili glavnih učenika (gandadhara), učenika koji će nastaviti njegovo djelovanje i propovjedanje. Podjelio ih je na 4 staleža(4 grupe, poredane po važnosti)

Staleži[uredi | uredi izvor]

  1. Sadhui, muškarci isposnici
  2. Sadhvije, žene isposnice
  3. Šravake, muškarci svjetovnjaci
  4. Šravike, žene svjetovnjaci

No ni unutar tih grupa nisu bili ravnopravni, svaki je propovjednik imao svoju funkciju i svoj nivo.

Opće vjerovanje[uredi | uredi izvor]

Džinizam kao religija odbacujuce vjeru u vrhovnog boga. Postoji 5 glavnih zavjeta kojih se svaki vjernik treba pridržavati:

  1. Ahimsa, nenasilje
  2. Satja, istina
  3. Asteja, uzdržavanje od krađe
  4. Brahmaćarya, čestitost
  5. Apartgrahu, nevezanost

Znači: ne ubij, ne laži, uzimaj samo ono što je poklonjeno, odreci se seksualnog života, ne uživaj u materijalnim dobrima. Džinisti drže da je svemir vječan, načinjen od dviju tvari, nežive (adjiva) i žive (djiva), koje su u stalnom kretanju. Posebno je obilježje džinizma strahopoštovanje prema svemu što živi. Naprimjer, oni cijede vodu prije pića i ovijaju usta da ne bi progutali kakav sitni organizam.

Vanjski obredi jainista, koji se obavljaju u arhitektonski zanimljivim hramovima, obuhvataju pjevanje, prinošenje cvijeća, paljenje tamijana i kandila pred likovima mitskih heroja i slavnih asketa tzv. jina

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]


  1. ^ Long, Jeffery D. (2013), Jainism: An Introduction, I.B. Tauris, ISBN 978-0-85771-392-6, str. 20-22.
  2. ^ Archana, K. C. (23. 2. 2020). "Jainism Gains Traction In Japan, Thousands Travel To India To Transition From Zen To Jain". The Times of India (jezik: engleski). Pristupljeno 18. 5. 2021.
  3. ^ Jandell, Keith E. (1999), Philosophy of Religion A Contemporary Introduction, str. 243, Routledge, ISBN 9781134827237.
  4. ^ Sinha, Jadunath (1944), Indian Psychology, str. 20, Motilal Banarsidass, ISBN 9788120801653.
  5. ^ a b c Grimes, John (1996), A Concise Dictionary of Indian Philosophy: Sanskrit Terms Defined in English, str. 118-119, New York: SUNY Press, ISBN 0-7914-3068-5.
  6. ^ Nemicandra, Acarya; Balbir, Nalini (2010), Dravyasamgrha: Exposition of the Six Substances, str. 1, (in Prakrit and English) Pandit Nathuram Premi Research Series (vol-19), Mumbai: Hindi Granth Karyalay, ISBN 978-81-88769-30-8.
  7. ^ Champat Rai Jain (1917), The Practical Path, str. 15, The Central Jain Publishing House.
  8. ^ von Glasenapp, Helmuth (1925), Jainism: An Indian Religion of Salvation [Der Jainismus: Eine Indische Erlosungsreligion], str. 188-190, Shridhar B. Shrotri (trans.), Delhi: Motilal Banarsidass (Reprint: 1999), ISBN 978-81-208-1376-2.
  9. ^ Jaini, Padmanabh (1980), Doniger, Wendy (ed.), Karma and Rebirth in Classical Indian Traditions, str. 219–228, University of California Press, ISBN 978-0-520-03923-0.
  10. ^ von Glasenapp, Helmuth (1925), Jainism: An Indian Religion of Salvation [Der Jainismus: Eine Indische Erlosungsreligion], Shridhar B. Shrotri (trans.), str. 177-187, Delhi: Motilal Banarsidass (Reprint: 1999), ISBN 978-81-208-1376-2.
  11. ^ a b Jaini, Padmanabh S. (1998) [1979], The Jain Path of Purification, str. 151, Delhi: Motilal Banarsidass, ISBN 978-81-208-1578-0.
  12. ^ Dundas, Paul (2002) [1992], The Jains (Second ed.), str. 96-98, London and New York: Routledge, ISBN 978-0-415-26605-5.
  13. ^ Bailey, William (2012), The Theological Universe, str. 108, Bailey Publishing, PA, ISBN 978-1-312-23861-9.
  14. ^ Long, Jeffery D. (2013), Jainism: An Introduction, str. 98-100, I.B. Tauris, ISBN 978-0-85771-392-6.