Kamčatka
Kamčatka je poluostrvo na krajnjem istoku Rusije sa površinom približno 270.000 km2. Smješten je između Tihog okeana na istoku i Ohotskog mora na zapadu.
Poluostrvo Kamčatka, Komandirska ostrva i ostrvo Karaginski administrativno pripadaju Kamčatskom kraju. Većinu od 402.500 stanovnika na poluostrvu čine Rusi, a otprilike 13.000 Korjaci. Više od polovine stanovništva živi u Petropavlovsku Kamčatskom (198.028) i Jelizovu (41.533). Na Kamčatki su i vulkani Kamčatke, koje je UNESCO 1996. proglasio svjetskom baštinom.[1]
Historija
[uredi | uredi izvor]Kada je u pitanju novija historija, glavni grad Petropavlovsk-Kamčatski osnovan je 1740. godine od strane danskog moreplovca Vitusa Beringa, koji je bio u službi Ruske mornarice, ali nije postao veliki i značajan grad sve do sovjetskog perioda. Geopolitički gledano, Kamčatka je bila značajna u periodu Ruskog Carstva i Sovjetskog Saveza zbog svoje pomorske baze i opće sigurnosti pograničnog područja. U administrativnom smislu, Kamčatka je sastavni dio Ruske Federacije, sa populacijom od oko 322.000 stanovnika, koncentrisanim u dva glavna područja: oko grada Petropavlovsk-Kamčatskog, u kojem živi oko 70% stanovništva, i u dolini Centralne Kamčatke, gdje se odvija komercijalna poljoprivreda i šumarstvo.[2]
Geografija
[uredi | uredi izvor]Smješten na sjeveroistočnoj granici Azije, između geografskih širina 51°N i 60°N, te geografske dužine 160°E, u sjeverozapadnom dijelu Tihog okeana. Proteže se od sjeveroistoka prema jugozapadu u dužini od oko 1200 km, razdvajajući hladno Ohotsko more na zapadu od sjevernog dijela Tihog okeana na jugu i istoku. Poluotok je širok oko 500 km. Reljefom Kamčatke dominiraju dva planinska lanca, Sredinny i Vostočny planinski masivi, koji se pružaju u pravcu sjeveroistok–jugozapad i razdvojeni su Centralnom kamčatskom depresijom, dubokom dolinom širokom oko 150 km. U toj dolini teku najvažnije rijeke poluotoka: Kamčatka i Bystraja, a u njoj nalaze aluvijalni, jezerski i fluvioglacijalni sedimenti.[2]
Velike razlike u klimi pojavljuju se duž poluostrva Kamčatka. Dok sjeverni krajevi jasno leže u subpolarnoj zoni, centralno područje ima četiri različita godišnja doba, a morske obale su također umjerene. Najduži tok čini rijeka Kamčatka, koja teče skoro 700 kilometara od juga ka sjeveru, stvarajući centralnu dolinu poluostrva, koja je okružena velikim vulkanskim lancima. Smatra se da se ovdje nalazi najveća svjetska gustoća vulkana i povezanih vulkanskih fenomena. Najviša od njih je Ključevska sopka (4.750 m), dok je najupečatljiviji Kronocki, čiji savršeni konus neki smatraju najljepšim vulkanom na svijetu. U centru Kamčatke je sve poznata dolina gejzira.[3] Aktivni vulkanizmi i neotektonika ističu se na ovom području te, zajedno s pleistocenskim glacijacijama, predstavljaju glavne faktore oblikovanja reljefa. UNESCO-ovo područje svjetske baštine Vulkani Kamčatke, koje obuhvata šest zasebnih zaštićenih cjelina, osnovano je radi očuvanja jedinstvenih vulkanskih i glacijalnih područja, kao i značajnih životinjskih populacija. U to spadaju ribe iz porodice lososa (salmonidae), morskih vidri, smeđih medvjeda i Stellerovog orla, te staništa šumsko-tundarskog i planinsko-šumskog tipa. Ukupno je zaštićeno oko 27% površine poluotoka.[4]
Klima
[uredi | uredi izvor]Klima Kamčatke velikim dijelom ovisi od njenog položaja na istočnom rubu azijskog kopna, prisustva planinskih lanaca, te hladnih okeanskih struja na istoku, kao i Ohotskog mora na zapadu. Uglavnom se smatra da ima subarktičku klimu, a u poređenju s unutrašnjim dijelovima istočnog Sibira, Kamčatka je toplija i vlažnija. Hladne struje Ohotskog mora i hladna Istočnokamčatska struja (Ojašio ili Kurilska struja) teče jugozapadno uz istočnu obalu poluostrva. Zbog njihovog uticaja, priobalni dijelovi Kamčatke imaju svježu, primorsku klimu. Ova struja je također važna za ribarstvo jer, zahvaljujući procesu podizanja hladne, hranjivima bogate vode prema površini, donosi izuzetno bogate riblje resurse. Što se tiče atmosferskih sistema, tokom zime pretežno se javljaju Sibirski anticikloni (sjeverozapad) i Aleutska depresija (zapad). U ljetnom periodu, glavni utjecaj ima Pacifički anticiklon koji nastaje na jugoistoku. Zbog toga zimi preovladavaju hladni kontinentalni utjecaji sa sjeverozapada, dok ljeti preko Kamčatke prelazi topli i vlažni zrak iz pravca jugoistoka ka sjeverozapadu. Glavni izvor vlage je sjeverni Pacifik, dok Ohotsko more djeluje kao sekundarni izvor vlage.[5]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ↑ http://whc.unesco.org/en/list/765
- 1 2 SINKUNAS, P (2004). "The physical geography of Northern EurasiaMaria Shahgedanova (Ed.); Oxford University Press, Oxford, 2003, 571pp., price £80.00, ISBN 0-19-823384-1". Quaternary Science Reviews. 23 (1–2): 213–214. doi:10.1016/s0277-3791(03)00216-6. ISSN 0277-3791.
- ↑ "Kamchatka Peninsula - New World Encyclopedia". www.newworldencyclopedia.org. Pristupljeno 2. 3. 2025.
- ↑ Qiu, B. (2001), Kuroshio And Oyashio Currents, Elsevier, str. 1413–1425, ISBN 978-0-12-227430-5, pristupljeno 19. 11. 2025 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ↑ Gostev, Moses; Wiles, Gregory; D'Arrigo, Rosanne; Jacoby, Gordon; Khomentovsky, Peter (1. 11. 1996). "Early summer temperatures since 1670 A.D. for Central Kamchatka reconstructed based on a Siberian larch tree-ring width chronology". Canadian Journal of Forest Research. 26 (11): 2048–2052. doi:10.1139/x26-230. ISSN 0045-5067.
