Kineski jezik
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Kineski [b] (中文; , [c] posebno kada se misli na pisani kineski ) je grupa jezika kojima izvorno govore etnička većina Kineza Han i mnoge manjinske etničke grupe u Velikoj Kini . Oko 1,3 milijarde ljudi (ili otprilike 16% svjetske populacije) govori razne kineske jezike kao svoj prvi jezik.[1]
Kineski jezik pripada sino-tibetanskoj porodici jezika i tonski je jezik (značenja mu se mijenjaju jednostavnim mijenjanjem nivoa visine tona). Tonske razlike utiču kako na vokabular tako i na gramatiku. Kineski jezik ima četiri osnovna i jedan neutralan ton. Prvi ton se opisuje kao visoki ili ravni; drugi, kao visokouzlazni ili uzlazni; treći, kao niskosilazno-uzlazni ili samo silazno-ulazni; četvrti, kao visokosilazni ili silazni i neutralni ton čija je tonska vrijednost nultog stepena.
Riječi kineskog jezika su nepromjenljive, nemaju nastavke poput konjugacije ili padeža; gramatički odnosi se izražavaju upotrebom određenog roda riječi i određenim redom riječi u rečenicama.
Najraniji ovjereni pisani kineski jezik sastoji se od natpisa na proročišnim kostima nastalih tokom dinastije Shang, otprilike c. 1250 p. n. e.[2] Fonetske kategorije starog kineskog jezika mogu se rekonstruirati iz rima drevne poezije. Tokom sjevernog i južnog perioda, srednji kineski jezik je prošao kroz nekoliko glasovnih promjena i podijelio se na nekoliko varijanti nakon dugotrajne geografske i političke odvojenosti. Qieyun, rječnik rima, zabilježio je kompromis između izgovora različitih regija. Kraljevski dvorovi dinastija Ming i ranih Qing funkcionirali su koristeći koiné jezik poznat kao Guanhua, zasnovan na nankingskom dijalektu mandarinskog jezika.
Kineski jezik kao standardizovana forma jednog od dominantnih jezika naroda Han (94% populacije Kine), u osnovi je sjeverni dijalekat i na pekinški govor, u Kini poznat kao putonghua (普通话). Na zapadu je poznat kao mandarinski kineski. Kina je velika zemlja (56 nacionalnih manjina) i ima mnogo dijalekata koji se potpuno razlikuju, neki čak ne pripadaju istoj porodici jezika. Međutim, ono što ih spaja to je pismo koje je isto za sve bez obzira kojim dijalektom govorili.
Bilješke
[uredi | uredi izvor]- ↑ Šablon:Lit. "Han language"
- ↑ pojednostavljeni kineski: (zh-hans); tradicionalni kineski: (zh-hant); [[pinyin]]: Hànyǔ[a]
- ↑ Šablon:Lit. "Chinese writing"
Reference
[uredi | uredi izvor]- ↑ "Summary by language size". Ethnologue (jezik: engleski). 3. 10. 2018. Pristupljeno 7. 3. 2021.
- ↑ https://academic.oup.com/book/58672/chapter/485387630
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Arablouei, Ramtin; et al. (26. 5. 2022). "The Characters That Built China". Throughline (Podcast). NPR. Pristupljeno 27. 8. 2023. On the history of the standardization of Mandarin as the Chinese primary national dialect.
- Hannas, Wm C. (1997). Asia's Orthographic Dilemma. Honolulu: University of Hawaiʻi Press. ISBN 978-0-8248-1842-5.
- Huang, Cheng-Teh James; Li, Yen-Hui Audrey; Li, Yafei (2009). The Syntax of Chinese. Cambridge Syntax Guides. Cambridge University Press. doi:10.1017/CBO9781139166935. ISBN 978-0-521-59958-0. S2CID 209828119.
- Qiu, Xigui (2000). Chinese Writing. Early China special monograph series. Prevod: Mattos, Gilbert L.; Norman, Jerry. Berkeley: Society for the Study of Early China, Cambridge University Press. ISBN 978-1-55729-071-7.
- R. L. G. (6. 6. 2013). "Why So Little Chinese in English?". Johnson (blog): Language Borrowing (topic). The Economist. Arhivirano s originala, 20. 6. 2013. Pristupljeno 27. 8. 2023.
- Tsu, Jing (2022). Kingdom of Characters: The Language Revolution That Made China Modern. New York: Riverhead. ISBN 978-0-7352-1472-9. OCLC 1246726702.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
- Classical Chinese texts – Chinese Text Project
- Marjorie Chan's ChinaLinks at the Ohio State University with hundreds of links to Chinese related web pages. Arhivirano 20. 7. 2011. na Wayback Machine.
