Magnetohidrodinamika
Magnetohidrodinamika (MHD; također se naziva dinamika magnetofluida ili hidro magnetika) je proučavanje magnetnih svojstava i ponašanja električno provodljivih fluida.[1] Primjeri takvih magnetofluida uključuju plazmu, tečne metale, slanu vodu i elektrolite.[2] Riječ "magneto hidro dinamika" izvedena je iz magnetnog polja , hidro u značenju vode i dinamike što znači kretanje. Izučavanje MHD je pokrenuo Hannes Alfvén,[3] za šta je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1970. godine.
Osnovni koncept iza MHD-a je da magnetna polja mogu inducirati struje u pokretnoj provodljivoj tekućini, koja zauzvrat polarizuje tekućinu i recipročno mijenja samo magnetno polje. Skup jednačina koji opisuju MHD kombinacija je Navier-Stokesovih jednačina dinamike fluida i Maxwellovih jednačina elektromagnetizma. Ove diferencijalne jednačine moraju se rješavati istovremeno, bilo analitički ili numerički.
Prva zabilježena upotreba riječi magnetohidrodinamika je kod Hannesa Alfvena 1942. godine.
MHD je povezan sa inženjerskim problemima kao što su zatvaranje plazme, tečno-metalno hlađenje nuklearnih reaktora i elektromagnetno livenje (između ostalog).
Bilješke[uredi | uredi izvor]
- ^ "Magnetohydrodynamics - an overview | ScienceDirect Topics".
- ^ Hunt, Julian C. R. (2016). Some aspects of magnetohydrodynamics (Thesis). University of Cambridge. doi:10.17863/CAM.14141.
- ^ Alfvén, H (1942). "Existence of electromagnetic-hydrodynamic waves". Nature. 150 (3805): 405–406. Bibcode:1942Natur.150..405A. doi:10.1038/150405d0.
Reference[uredi | uredi izvor]
