Marcel Proust

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Marcel Proust
Example alt text
Rođenje 10. juli 1871.
Pariz, Francuska
Smrt 18. novembar 1922.
Pariz, Francuska

Marcel Proust, (Pariz, 10. juli 1871. - Pariz, 18. novembar 1922.), francuski romanopisac. Rođen u imućnoj liječničkoj obitelji, nježan i osjetljiv, pobolijevao od djetinjstva od astme, što je obilježilo čitav njegov potonji život. Kao izobražen i profinjen mladić kretao se u mondenim građanskim, umjetničkih i aristokratskim krugovima, pisao i prevodio, posebno djela engleskoga estetičara Johna Ruskina, koji je presudno utjecao na njegovo kasnije stvaralaštvo. Iz toga razdoblja potiču članci iz mladosti skupljeni pod naslovom Užitci i dani, 1896 i autobiografski roman Jean Santeuil, posthumno, 1952. Svoje glavno životno djelo pisao je desetak godna, u utrci s bolešću i smrću. U gotovo potpunoj osami i odustajanju od svih drugih djelatnosti nastalo je jedno od najosebujnijih i najvrjednijih djela svjetske književnosti, golemi ciklus romana pod zajedničkim naslovom U traganju za izgubljenim vremenom, 1913—27; njegovi su dijelovi: Put k Swannu, U sjeni procvalih djevojaka, Vojvotkinja de Guermantes, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Bjegunica, i Pronađeno vrijeme. Ciklus od oko 3.200 stranica (ovisno o izdanju) obuhvaća razdoblje druge polovine XIX. st., početka XX. st. i 1. svjetski rat, kao i teme koje su potresale francusko društvo toga doba (npr., Dreyfusova afera). Radnja se zbiva u ladanjskoj obiteljskoj kući u gradiću Combrayu (u zbilji Illiers), u Parizu, u pokrajini, na normandijskoj obali, u Veneciji. Roman ima oblik esejiziranih memoara: to je zapravo fikcionalizirana i minucioznim raščlanama povezana kvaziautobiografija u kojoj su svi elementi uzeti iz zbilje, no stilizirani u smislu Proustove filozofije i estetike, u simbolističnom i impresionističkom duhu vremena. To veliko sintetsko djelo moguće je čitati na više načina: npr. kao balzacovsku studiju društvenih odnosa u doba propadanja aristokracije i uspona bogate građanske klase, smještenu većim dijelom u doba Dreyfusove afere. Poput Honoré de Balzaca, Proust teži sveobuhvatnosti i sintezi, predočava cijeli niz likova iz najrazličitijih društvenih sredina i njihove sudbine. No djelo je, znakovito za ono doba, mješavina romana i eseja: auktor prati svoje pripovijedanje psihološkim komentarima, kulturnopovijesnim reminiscencijama, estetskim digresijama i sentencioznim opservacijama. Cjelovitost prividno kaotičnoga i heterogenog teksta proističe iz kompozicije izgrađene na mreži isprepletenih leitmotiva kao u Wagnerovim operama, te mita o Vremenu kao dominantnoj nevidljivoj sili u čijem se polju oblikuju i rastaču bića i odnosi.

Proustove su velike teme korozija bića u protjecanju vremena, ljubomora i ljubav (heteroseksualna i homoseksualna), tjelesnost i determinacije psihe tijelom, nestalnost međuljudskih odnosa i nespoznatljivost stvarnosti, problematičnost identiteta i sebstva, snobizam i politička kultura i diplomacija uoči 1. svjetskoga rata. Smatra se da je vrijeme glavni junak tog romana, no ono Proustu nije zanimljivo kao filozofska apstrakcija (npr. kao u Sv. Augustina) nego kao medij i uzrok svih metamorfoza; ono dovodi do mijena identiteta, ljudske komunikacije, te i do gubitka samog smisla života. Pod uticajem francuskoga filozofa Henri Bergsona pisac nalazi izlaz iz naizgledne jalovosti i prolaznosti života u otkriću činjenica da podsvijest skladišti sve impresije, pa je naizgled izgubljeno vrijeme pohranjeno i dostupno u nesvjesnom segmentu bića. Ono nije zauvijek mrtvo, nego se može prizvati na razinu svijesti i izraza nehotičnim, osjetilnim sjećanjem tijela, koje pamti ne samo zbivanja nego i minule porive i emocije. Dvostruko gledište pripovijedanja sastoji se od emocija neiskusna glavnog lika i inteligencije zrelog pripovjedača koji se neprimjetno smjenjuju iza prvog lica sjetnog i često grubo humornog solilokvija i sarkastičnih komentara. No razlika među njima nije samo u iskustvu nego i u činjenici da je pripovjedač svjestan svojega poslanja i smisla života koji otkriva u pisanju: njegov životni neuspjeh ne dovodi nikada u pitanje vrijednost života. Poruka pjesnika i modernog egzistencijalnog metafizičara Prousta afirmira život- iako ne izrijekom: život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umjetnost, svojevrsno remek-djelo. Kao i u većem dijelu romana, prisutna je dvostruka optika: svijest pripovjedača, nikad fiksna, evoluira u vremenu kao entitet; istovremeno, auktor često eksplicite poriče bilo kakav kontinuitet sebesvijesti i identiteta osim ukorijenjenosti u tijelu (što je navelo mnoge da proglase duhovnu srodnost piščevu s orijentalnom, hindu-budističkom metafizikom koja niječe zapadnu tradiciju jedinstva osobnosti); jasna je poruka djela da je svrha Traganja zapravo pripovjedačevo duhovno spasenje i u neku ruku ozbiljenje esteticizma Waltera Patera i simbolizma konca 19. vijeka; no, s druge strane Proustvo djelo uspostavlja čaroliju života neovisno o piščevoj apologiji umjetničke vokacije- njegovoj privatnoj opsesiji koja za savremenoga čitatelja djeluje anakrono i marginalno, dok je njegova usredotočenost na analizu izazvala i dosta kritičkih komentara koji se mogu svesti na dvije tačke: Proust "ubija život" hiperanaliziranjem, a spiritualna dimenzija postojanja ostaje mu dobrim dijelom skrivenom zbog totalne uronjenosti u vremenom ograničena iskustva.

Nasljednik Montaignea, francuskih moralista, memoaristike vojvode de Saint Simona, Stendhala i Dostojevskog, Proust je ostvario jedno od najvećih djela u historiji književnosti, djelo koje se galerijom likova (preko 2.000, od toga više od 30 velikih), mudrošću, humorom i humanošću može svrstati u vrhunce pisane riječi uopće.

Wikicitat
Wikicitat: Marcel Proust
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: