Mikrokontroler

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Mikrokontroleri (skraćeno μC, uC ili MCU) su integrisani krugovi koji imaju sve što im je potrebno da budu računari: memoriju, procesor, ulaze i izlaze. Memorija u formi NOR flash ili OTP ROM je često uključena na čipu kao i standardna mala količina RAM-a. Mikrokontroleri su dizajnirani za ugrađene primjene suprotno mikroprocesorima koji su korišteni u osobnim računarima ili za druge opće svrhe.

Mikrokontroleri se koriste u automatski upravljanim proizvodima i uređajima, kao što su kontrolni sistem motora automobila, medicinskim uređajima, uređajima na daljinsko upravljanje, kućanskim aparatima, igračkama i ostalim ugrađenim (engl. embedded) uređajima. Smanjenjem veličine i cijene u usporedbi da dizajnom koji je korišten sa mikroprocesorima, memorijom, ulazno/izlaznim uređajima, mikrokontroleri čine ekonomičnim korištenje digitalne kontrole nad sve više i više uređaja i procesa. Mikrokontroleri pomiješanih signala su učestale, integrirane analogne komponente potrebne za kontrolu nedigitalnih elektronskih sistema.

Neki mikrokontroleri mogu koristiti vrijednosti veličine 4 bita i raditi na frekvencijama niskim kao 4 kHz da bi se smanjila potrošnja struje. Mikrokontroleri općenito imaju sposobnost da zadrže funkcionalnost prilikom čekanja događaja kao što je pritiskanje dugmeta ili neki drugi prekid; potrošnja struje kad se ne dešava nikakav događaj (CPU clock i ostale periferije isključene) može biti samo nekoliko nanowati, što ih čini dobrim izborom za primjene gdje je potrebno duže trajanje baterije. Drugi mikrokontroleri mogu poslužiti da bi se zadržale performanse u kritičnim stanjima, gdje je više potrebno da djeluju kao procesori digitalnog signala (DSP), sa višim brzinama procesora i većom potrošnjom struje.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]