Pantomima

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Pantomime Pablo Zibes

Pantomima je naziv za predstave u kojima glumac misli i osjećaje lika koji tumači prenosi samo pokretima tijela i mimikom, a bez upotrebe riječi. U 19. vijeku je u Hrvatskoj za pantomimu zabilježen naziv nijemoigra. Riječ potiče od grčkog, gdje mimos ili mim znači podražavatelj, podražavanje. Riječ je prvobitno označavala poseban način predstavljanja u antičkom pozorištu. Pantomima je umjetnost tišine, poezija visokog kultiviranog pokreta.

Pantomima (panto - sve, mimos - podražavanje) se spominje još u Staroj Grčkoj i Rimu, a i u zapisima putopisaca po Dalekom Istoku.

Pantomima pripada scenskoj umjetnosti. Njeno sredstvo za izražavanje je u prvoj liniji čovječije tijelo. Gramatika pokreta u pantomimi je uzeta najvećim dijelom iz svakodnevnog života. Riječi, rekviziti i muzika nisu prisutni. Cilj pantomime nije razvijanje snage ili savitljivosti tijela, nego staviti tijelo pod kontrolu svjesnosti. To znači da je pantomimičar sposoban da u svakome momentu (naprimjer, dvije polovine tijela istovremeno, ali različito pokretati) svoje pokrete kroz svjesnost pobuditi.

U pantomimi razlikujemo tri vrste pokreta:

  • umjetnost stava ili držanja (kroz spoljašnji, tjelesni stav i pokrete jednog karaktera, njegove osjećaje i unutrašnji stav jedne figure prikazati vidljivim)
  • znakovi i pokreti iz svakodnevnog života u njihovoj uveličanoj formi (mahanje, pozdravljanje, itd.)
  • iluziona tehnika (objašnjenje, spor čovjeka sa njegovom okolinom, koja su samo čistim tjelesnim sredstvima prikazana)

Nastanak i razvoj pantomime u Evropi[uredi | uredi izvor]

Vahram Zaryan – performance Confession

Nažalost, gledajući razvoj pantomime kroz različite epohe, ne možemo naći opis koji se prenosio i razvijao sa koljena na koljeno, već samo neke stanice koje su nastale pod određenim okolnostima govornog ili muzičkog teatra kao jedan nijemi, tjelesno izraženi teatar. Pantomima antike i današnja, moderna pantomima se razlikuju jedna od druge. Prva forma pantomime je nastala u antičko vrijeme. U Grčkoj, glumci su igrali mitološke tematike koje su gledaocima bile poznate. Hor, koji se sastojao od 30 do 40 osoba, je pjevao ili komentirao glumčeve namjere na sceni. Arena je primala i do 20.000 posjetilaca, i glumci su koristili velike maske te stajali na visokim štapovima kako bi bili viđeni sa velikog odstojanja. Kasnije u starom Rimu nastaje jedna forma teatra koja u središte pažnje stavlja nijemog solistu, pantomimičara. Pantomima je u starome Rimu bila jako popularna, a glumci veoma cijenjeni.

Početak 17. vijeka je druga stanica u razvoju umjetnosti pantomime. Nastala je pod sasvim drugačijim okolnostima. Nekim teatrima zakonom nije bilo dozvoljeno da govore, dok su neki teatri imali privilegije govora. Glumci koji su igrali u tišini, kroz pokrete su tražili nove teatralne puteve i na taj način uspijevali da izbjegnu zakon privilegiranih. Italijanska Commedia dell arte sa svojim karakterima Arlekina, Kolumbine, Kapitana, Pantalonea i sa svojim karakter maskama imala je najveći uticaj na teatre širom Evrope. Početkom 18. vijeka u Parizu je nastupao legendarni Jean Gaspard Deburau (Žan Gaspard Debiro) u ulozi Pierrot (Pjeroa) u Thèàtre des Funambules. Njegova figura, melanholični i vječno zaljubljeni Pierrot sa dugim bijelim kostimom, koji u tišini podnosi bol neuzvraċene ljubavi, stajala je tada u kontrastu sa karakterima melodrame, koji su tada bili u modi. Umjetnost pantomime je uvijek bila povezana sa govorom ili plesom. Prvi put u historiji se pantomima odvaja od govora i plesa, i postaje samostalna umjetnost početkom 20. vijeka, ali ne u teatru, nego u eksperimentalnom studiju od velikog reformiste moderne pantomime Etienne Decroux (Etien Dekrua). U Parizu godine 1923, Etienne Decroux (rođen 1898) je počeo sebe, a kasnije i druge, da obučava pokretima tijela na sceni. Njegov cilj nije bio reformacija pantomime, nego napraviti jednu čistu umjetnost pokreta - Mime Corporel. Decroux analizira pokrete čovječijeg tijela pod geometrijskim okolnostima. Tako nastaje inklinacija (naklon), translacija (pomjeranje) i rotacija čovječijeg tijela kao osnova za sve predstojeće iluzorne tehnike pantomime. Pantomima dobija i svoju pedagogiku i gramatiku geometrijskih pokreta.

Njegovi učenici su slavni Jean Louis Barrault (Žan Lui Baro) i Marcel Marceau (Marsel Marso). Marcel Marceau je kasnije Decrouxov sistem razradio i napravio pristupačnim čitavoj publici teatra. Zahvaljujući djelovanju Marceaua na području pantomime, uspio je da ovu umjetnost napravi svjetski poznatom.

Francuska škola razdvaja pojam "pantomime" i "mime".

  • Pantomima živi u tradiciji stare pantomime, tj. ona priča o svakodnevnom životu, njegove komične i tragične situacije i obraća se direktno publici. Bijela maska od Pierrot-a je često preuzeta. Izražava se putem ekstremiteta i mimike.
  • Mima želi ljudske konflikte i situacije, osjećanja i emocije bez priče izraziti kroz scenu. Njegova vrsta "govora" je simbolična, u stilu Decrouxa, čak i apstraktna, i pušta svoje tijelo da djeluje. Lice nije našminkano ili je prekriveno sa tkaninom ili sa neutralnom maskom.

Pantomima je prisutna i u ranim filmovima Charlieja Chaplina, Bustera Keatona, Kaystonskih Copa, Laurela i Hardyja i braće Marx.

Pantomimičari[uredi | uredi izvor]

Moderni pantomimičari[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: