Idi na sadržaj

Portal:Gabriel García Márquez

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Portal:Gabriel García Márquez

Gabriel José García Márquez (Gabrijel Garsija Markes; 6. mart 1928. - 17. april 2014.) bio je kolumbijski pisac, novinar, izdavač i politički aktivist. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1982.

Rodio se u gradu Aracataca, obalnom gradu u sjevernoj Kolumbiji, department Magdalena. Odrastao je s djedom i bakom po majci. Djed mu je bio pukovnik Nicolas Ricardo Márquez Mejla, liberalni veteran, jedan od osnivača tog grada i žestoki protivnik svih oblika tiranije. Svaki čitalac Márquezovih djela prepoznaje detalje njegovog djetinjstva koje je utkao u svoje knjige.

Djed, koji je imao vanbračnu djecu, učestvovao u bitkama i dvobojima, koji ga je učio riječi iz rječnika, pokazivao mu led, i njegova baka Tranquilina Iguaran Cotes, koja je bila jako praznovjerna, pričala o duhovima, predosjećajima i sudbinskim znakovima, dali su značajan doprinos čudesnom svijetu njegovih djela. I kako je sam rekao da je sve njegovo pisanje bilo o iskustvima iz vremena koje je proveo s njima, a priče mora pisati na način da i sam vjeruje u njih i s istim izrazom kao što je to radila njegova baka: potpuno ravnodušnog lica, uvjerena da je ono što govori, ma kako čudno zvučalo, potpuna istina.

García Márquez se smatra najpoznatijim piscem magijskog realizma i to ponajprije zahvaljujući romanu "Patrijarhova jesen" koji je bajkovita priča o umirućem tiraninu i zbog kojeg je Gabriel Garcia Marquez postao najhvaljeniji i najpopularniji predstavnik magijskog realizma.



Odabrani članak

Pukovniku nema ko da piše (španski: El coronel no tiene quién le escriba) je jedna od novela nobelovca Gabriela Garcíe Márqueza.

Novela, napisana između 1956. - 1957. i izdana 1961., je priča o siromašnom, umirovljenom pukovniku, veteranu Stogodišnjeg rata, koji se još uvijek nada svojoj mirovini koja mu je obećana prije petneast godina. Pukovnik živi sa svojom astmatičnom ženom u malom selu u kojem od jedanaest sati navečer vlada policijski sat. Radnja počinje sprovodom na koji se pukovnik sprema poći. Radnja je postavljena u doba La Violencie u Kolumbiji, kad su vladali ratni zakon i cenzura.

Za razliku od mnogih drugih Marquezovih djela, ovaj roman u suštini nema podlogu u magijskom realizmu.

Glavni likovi romana nemaju svoja imena, te se na taj način ostavlja utisak neznatnosti i gotovo beznačaja određenih dijelova života pojedinaca. Pukovnik i njegova žena, koji su izgubili sina u jeku političke represije, bore se sa siromaštvom i stanjem financijske nestabilnosti. (više...)

Macondo

Macondo je fiktivni grad (selo), opisan u Márquezovom romanu Sto godina samoće, kojeg nastanjuje obitelj Buendía.

Macondo se često poistovjećuje s Aracatacom, gradom u kojem je Gabriel García Márquez proveo svoje djetinstvo. Aracataca se nalazi blizu sjverne obale Kolumbije, 80 km južno od Santa Marte. Macondo je bio naziv jedne plantaže banana blizu Aracataca, i u prijevodu s Bantu jezika znači "banana". Macondo je također i naziv jedne vrste drveća (Cavanillesia platanifolia), koja raste na području Aracatace, i koja je poznata po tome.

Također se smatra da je Márquez inspiraciju za stvaranje Maconda našao u Faulknerovom izmišljenoj oblasti, Yoknapatawpha, iako drugi izvori tvrde da Márquez uopće nije pročitao nijedno Faulknerovo djelo u vrijeme dok je pisao Sto godina samoće.

Macondo se prvi put pojavljuje u Marquezovoj pripovjetki "Lišće na vjetru". Centralno je mjesto zbivanja događaja u romanu Sto godina samoće. Macondo je glavno mjesto radnje u još par Marquezovih pripovjetki. (više...)

Odabrani citat
Nikada se nemojte prestati osmjehivati, čak i kad ste tužni, jer se neko može zaljubiti u vaš osmijeh.

 

Da li ste znali
Odabrani citat
Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dese kad se ne nadate.