Razgovor:Historija Bosne i Hercegovine

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Internet-group-chat.svg Ovo je stranica za razgovor na kojoj možete predlagati izmjene na članku.
  • Opća pitanja
  • Tehnička pitanja
  • Neutralno gledište
  • ==Dva pitanja==

    Prvo sta je sa Hercegovinom i Hercegovcima, kada se prvi put javlja naziv Hercegovina u imenu jedinstvene teritorije (drzave ili autonomije). Clanak se zove istorije Bosne i Hercegovine, a Hercegovina se skoro i ne pominje sve do 20 veka (kako to da su Hercegovci po nacionalnosti Bosnjaci kada nisu iz Bosne). Drugo pitanje je vezano za deo o NDH. Kako je moguce da ste pola clanka posvetili cetnicima i napadima na muslimane, a ni jednu jedininu rec USTASAMA i "Hrvatskom cvijecu", brojnim logorima, nestanku srpskog naroda sa velikih delova BiH i cele NDH, ucescu nekih muslimana u cetnickim jedinicama... Taj deo clanka kao da je pisan u svrhu nastavka propagande prema Srbiji kao oblik rata. A i nije bas bilo u redu da pricate o agresiji Srbije na BiH, kada Srbija tada nije ni postojala kao drzava (prvo SFRJ pa SRJ gde je uticaj Crne gore i Crnogoraca na polozajima u Srbiji bio ogroman)


    Proučavajući historiju Bosne i Hercegovine i tzv. Crkve bosanske iz srednjovjekovnih izvora može se dokazati da je Crkva bosanska bila pravoslavna. To u biti nije važno. Ne trebamo se povoditi za hrvatskom historičarima koji uporno dokazuju posebnost Crkve bosanske kao patarenske. Za njih je ionako većina stanovnika srednjovjekovne Bosne katolička. S druge strane srpski historičari prenose današnja shvatanja narodnosti u srednji vijek. Stoga mi trebamo izbjegavati krajnosti svake vrste. Ono što stvarno zabrinjava je nedostatak našeg drugog pisma - ćirilice, na Bosanskoj Vikipediji. Tvrdnja o nemogućnosti pretraživanja je krajnje licemjerna. Stoga molim sve bosanski opredijeljene Vikipedijance, a Bosanci su uvijek bili tolerantni, da ne brišu tekstove koje namjeravam napisati na ćirilici. FERDO

    Većinski dio stanovnika tadašnje Bosne su po vjeri bili pripadnici Crkve bosanske - tj. Bošnjaci (http://bs.wikipedia.org/wiki/Bo%C5%A1njaci) - koji nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. +++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++ Ma nemoj, bolan ? Otkud to ? Pravi autoriteti su malo drugačijeg mišljenja: http://www.geocities.com/Athens/Troy/9892/bhrelig.html ...."His influence then was probably owing to the particular sympathy for his Church on the part of King Ostoja, who most probably was an adherent of the Bosnian Church and the only post-1340 ruler who was not a Catholic. This djed's influence may also have been owing to his particular qualities as an individual. Since Bosnia's rulers from the 1340s -except Ostoja - were all Catholics, it is not surprising that the Bosnian Church was not a major state institution. http://www.kakarigi.net/manu/briefhis.htm ...........The independent medieval Kingdom of Bosnia endured for more than 260 years (somewhat longer than the United States has thus far). Its population was entirely Christian, but in a tolerant environment unusual for the Middle Ages there was not one Christian church but three. While most Bosnians were Roman Catholics, Eastern Orthodoxy and a schismatic local Bosnian Church also had adherents. Mir Harven 08:46, 12 Aug 2004 (CEST)

    Talk:Povijest Bosne i Hercegovine From Wikipedia

    Većinski dio stanovnika tadašnje Bosne su po vjeri bili pripadnici Crkve bosanske - tj. Bošnjaci (http://bs.wikipedia.org/wiki/Bo%C5%A1njaci) - koji nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. The independent medieval Kingdom of Bosnia endured for more than 260 years (somewhat longer than the United States has thus far). Its population was entirely Christian, but in a tolerant environment unusual for the Middle Ages there was not one Christian church but three. While most Bosnians were Roman Catholics, Eastern Orthodoxy and a schismatic local Bosnian Church also had adherents. Mir Harven 08:46, 12 Aug 2004 (CEST)

    logična historija ili ti povijest svih Ilira i naroda i plemena na Balkanu i BiH[uredi izvor]

    Balkan su naseljavali uglavnom Iliri i Heleni p.n.e. od kamenog i brončanog doba.Od Slovenačkih alpa niz rijeku Dravu i Dunav na sjeveru,i do Crnog mora na istoku i do otprilike sadašnjih granica Grčke ka jugu,e taj dio unutar ovih granica naseljen je bio miroljubivim narodom Ilirima.Na sjevernom djelu od Slovenačkih alpa graničili su sa Gotima,do otprilike uljvanja Drave u Dunav,a niz Dunav do Crnog mora graničili su sa Tatarima,na južoj granici danšnji dio sjeverne grčke graničili su sa mnog naprednom nacijom u to doba od njih tkz.Helenima.Seobom naroda p.n.e.prvi koji upadaju u Ilirske teritorije bili su Avari,i oni su se naselil oko večinom oko rijeke Drave od ušča u Dunav i do Save na jugu pa do današnjeg Zagorja u Hrvatskoj gdje su se izmješali sa Gotima ,koji su takođe bili pritisnuti Germani sa sjevera tako da su oni upali sa sjevero-zapada na Ilirske teritorije i zauzeli teritoriju koja se otprilike kretala od jugo-istočnih alpa do zagorja na sjeveru i sjevero istoku i Istre na jugu.Gdje su se kasnije izmješali sa Avarima.Ubrzo iza Avara dolaze Slaveni koji pomjeraju dio Tatarskog naroda ka jugu i koji zauzimaju otprilike teritoriju danšnje Bugarske,a Tatari su tada bili neka vrsta Slavenskih rođaka koji su se vremenom otuđili od slavena pa tako da su ih u to doba zvali Tatarima kao i Avari koji su bili bliže slavenima nego Tatari,Slaveni tada zauzimju veliki dio ravničarske teritorije,niz Moravu,od sjevernih djelova semberije,cijele šumadije,do današnjeg Užica u Srbiji i sjevernog djela Kosova pa do Vranja i danšnje istočne granice Srbije sa Bugarskom,otprilike kao. npr. Srbiji oduzmemo sadašnju teitriju Sanđaka,Vojvodinu Kosovo i pogranični dio sa Makedonijom,sa tim da su oni pomjerili Avare prema zagorju do otprilike danšnje teritorije opštine ili ti oćine Odsijek u Hrvatskoj,tada su Avari sa svojim kretanjem izazvano Slavenima,ušli na dio teritorije sjevernog dijela posavine u BiH oko rijeke Save od ušća Une u Savu pa do sjevernog djela semberije i na jugu su se izmmješani sa Gotima i pomjerili prema,južnom predjelu planine Dinare tj.južnom djelu planinskog masiava Dinarida,tj.do sinjske krajine koju su naseljavali Ilirska plemena Dalmatidi.Naletom tj.seobom Slavena,Avara,i Gota koji su bili pritisnuti sa Germanima uzrokovali su pomjeranjem tj.povlačenjem Ilira u planinski masiv Dinarida tj.današnje područje Sinjske krajine,Dalmacije,Bosne i Hercegovine,teritorije Sanđaka sa opčinom Užice i Crnom Gorom činili su dio koji večinom i dan danas naseljavaju sjeverni Iliri,tj.Dinarski tip Ilira,koji su poprimili slavenski jezik silom prilika,tj slaveni su upadali u njihove teritorije i sa vremenom kroz trgovinu i genetskim mješanjem naroda jezik se izgubio s tim da su ostali akcenti:ikavica,čajkavica,ijekavica i slični naglasci u Crnoj Gori i Sandžaku,dok su na jugu oko Šarplanine,teritoriju Kosova,južnog djela Srbije sa opšzinom Vranje,teritorijom Makedonije,sem graničnog područja sa Bugarskom i sa teritorijom Albanije naseljavali južni iliri tj.u tadašnje vrijeme pritisnuti Slavenskim narodom sa sajevera i Tatarima sa istoka oni se povlače u maloprije navedenu teritoriju oko Šarplanine,i s obzirom da su bili više u kontaktu sa helenima tj.bili su naprijedniji od sjeverne brače uspjeli su se duže odbraniti od Slavena i Tatara i njihovih upada u južno ilirske terirorije,a time su uspjeli da zadrže svoj jezik(današnji Albanski)i svoju kulturu i običaje,dok su se sjeverni Iliri dosta izmješali sa slavenskim narodima.Dolaskom Rimskog carstva oni veoma teško pokravaju Ilirska plemena i iskorištavanjem prirodnih resursa uspjevaju da im nametnu svoje standarde,pogotovu sjevernim Ilirima.Početkom nove ere,dolaskom Isusa,ili Krista ili Isa a.s.sjeverni dio tj.:europski ili ti evropski dio carstva prima hriščanstvo ili ti kriščanstvo,koje je bilo kratkog daha,jer se rimsko carstvo raspalo na 2 djela tj.zbog velike adminstracije podjelilo se na zapadno i istočno(vizantijsko ili ti bizantijsko)carstvo,čija je linija razgraničenja u euro.djelu prolazila kroz teritoriju sjevernih Ilira tj.kroz BiH,a raspadom rimskog carstva i crkva se djeli na dvije na katoličku(zap.rim.car.)i pravoslavnu (ist.rim.car.)s tim da je večina naroda:od Španije prema balkanu Goti,Germani,Avari,Iliri,Tatari itd narodi koji su borvili u euro zoni do Alexandrije sem sjevernog djela Afrike saharski narodi i narod sa Arabijskog pluostrva tj.narodi koji su bili pod Rim.car.prije djeljenja na ist.,i zap.kriščanstvo modifikovali su prema sebi hriščanstvo tj.rimljani su to dozvolili da bi što lakše prikupljali porez,ali djeljenjem na dva carstva to ima veliki značaj za rimsko car.a pogotovo za Ilire jer oni osjetivši da če ih to razdvojiti kao cajelinu i činjenicom da linija razgraničenja prolazi kroz njihove teritorije,osnivju tajno svoju crkvu i kasnije padom zapadnog rim.car.osniva se mlada srednjovjekovna država Bosna koju su večinom činila Ilirska plemena nastanjena oko izvorišta rijeke Bosne i njenog gornjeg toka koje ja bilo veličine Sarjevskeo-Zeničke ragije sa oklnim planinama.Tada je Bosanska crkva dobila i zvaničnu autentičnost,koju nije podržavala ni bizantija ni novo nastale države iz zapadnog rim.car.Širenjem Bosne i prihvatanjem bosanske crkve,od svih Ilirskih plemena naročito,sjevernih Ilira,koji su u tome vidjeli svoju identifikaciju,dolazi do novih seoba naročito iz područja naseljenih dalmatidima(južno od planine Dinare prema jadranskom moru ili Ilirskom nazivu Adriatik(jadran))današnje područje Dalmacije,dolazi do povlačenja Ilira iz Sinjske krajine koji su večinom bili izmješani sa novim plemenima koji su naselili taj dio Balkana,i širenjem Bosne koja je svoj vrhunac,dobila za vrijeme kralja Tvrtka i koja je u to vrijeme zauzimala večinom sva područja koja su naseljaveli Iliri od seobe slavena do srednjeg vijeka.Katoličkau crkva uvidjevši da gubi uticaj na tom djelu balkana na sve načine nastoji da poveča svoj uticaj.Katolička i Pravoslavna crkva u borbi za dominacijom nad Bosnom,Bosansku crkvu,nazivaju Heretičkom i povečavaju svoj uticaj uz pomoč novonastalih država,kao npr.Venecijanskom republikom koja kasnije i fizički okupira sadašnju teritoriju Dalmacie,i tadašnji papa naređuje pokrštavanje heretika,čiju tritoriju kasnije ponovo osvaja Bosna i širi se na istok prema Vizantiji,a na sjevernim granicama uz papinu pomoč napada je katolička Ugrska sa istim ciljem pokrštavanje Bosanskih heretika,papa je uspio jednim djelom dok je Venecije vladala u Dalmaciji da sa misionarskim putem franjevaca i jednim djelom na silu pokrastiti jedan dio Ilira što naravano to Ilirima nije smetalo,tako da su frnjevci kasnije imali potpunu slobodu u misionarskom radu.Šireči se prema istoku u Bosnu je stigao jedan dio Pravoslavaca porijkla slavenskog,tako da su i oni imalu ulogu misionarstva kao franjevci,ali oni nisu imali neki veliki uticaj kao franjevaca u Dalmaciji i sadašnjoj teritoriji zapadne Hercegovine gdje je večina stanovništva bila pokrštana na Katoličanstvo,Pravoslavci su napravili uticaj u tad veoma nepristupačnim djelovima Bosne,kao npr.na planini Romaniji i na današnjem djelu istočane Hercegovinegdje je i danas dominantno Pravoslavno stanovništvo.Dok su se Bogumili(pripadnici Bosanske crkve nalazili na večini teritorije tadašnje Bosne i cijelom dužinom rijeke Neretve.Bez obzira što su se tad u to vrijeme bile dominantne tri konfesije:Bogumili,Katolici,Pravoslavci oni su se u to vrijeme svi nazivali BOŠNJANI,a ne bošnjaci tur.(bošnjak tur.),srbi,hrvati.I bili su jedinstveni dok nisu proradile Pravoslavna i Katolička crkva koje su imale tada velikih interesa jer su živjele od prihoda(poreza)siromaha i tako jačali svoje države,i počele da djele BOŠNJANE,na Podhumlje,kasnije Hercegovinu,i Mletačkau republiku tada je zauzimala i teritorij Dalmtida ali ne čitav,ali u to vrije pada Bizantijsko carstvo,i dolazi Osmansko carstvo,i bitka na Metohiji u Kosovu.Krščanska ili Hriščanska Europa u čije okrilje ulazi i tadašnja Bosanska država posebno držve koje su na Balkanu,države koje su graničile sa Osmanlijama strahujuči od brzog naprdovanja Osmanlija,moraju da se organizuju da spreče dolazak osmanlija a sa time i Islama,tako srbija koja je bila sljedeča na udaru Osmanlija zove u pomoč BOŠNJANE i Albance da joj pomognu i da ako ih zaustave zajedno sa njom djele plijen.kad je došlo do boja BOŠNJANI su stajali na lijevom boku Srbima,a Albanci sa desne.Kad je bitka otpočela desni i lijevi bok te zajedničke vojske je savladao Osmanlije,dok su Srbi pod naletiom mnogobrojnije i jake konjice Osmalija ostali savladani,i uvidjevši praz BONJANI su se povukli,a Albanci su ostali jer se to odvijalo na njihovoj teritorij,i na kraju su i oni bili poraženi.Današnja historija iz Srbije i Bosne piše da je Bosna šutke pala od Osmanlija,dok dokazi govore suprotno da je od svih zemalja,koje su Osmanlije zauimale Bosnu su najteže savladali,prije nego je čitava teritorija tadašnje Bosne pala pod Osmanlije,u tedašnjem djelu Bosanske krajine gdje je vladao Bosanski car,došlo je do dogovora između Osmanskog vojskovođe i Bosanskog cara da Sultan poštediti ostale BOŠNJANE ako se preda i da njemu život poštedi,međutim sultan je kad se Bosanski car predao u Jajcu u Bogumilskoj Bosanskoj crkvi gdje je Bosanski vladar krunisan sultan naredio da mu na prijestolju gdje je krunisan odrube glavu,i da ga sahrane na brežuljku iznad grada Jajca na sam vrh tog brežuljka,tako da je blizu grada a da ga nemože vidjeti ni kad je mrtav,a sa tog brežuljka se vide i čuveni Jajački vodopadi.Osmanlijama je trbalo skoro 100 godina da zauzmu Bosnu.Večina Bošnjana je primila Islam,najviše je to bilo iz razloga što je običaj ili ritual molitve u Islamu bio skoro pa indentično sličan Bosanskoj crkvi,jer su se tad i muslimani i bogumili molili tj.i jedni i drugi su se klanjali bogu,s tim da su se Bogumili okretali ka jugu prema suncu,a Muslimani se takođe okretali prema Meki(Kabi)koja je takođe u to vrijeme prma jugu a danas tčije prema jugo-istku.Još jedan razlog zašto se desio prelazak Bogumila na Islam,ni jedni ni drugi neklanjaju se prema kipovima i ikonama niti se bosanskoj crkvi klanjalo prema krstu ili ti križu i Bogumili su vjerovali smo u jednog bosa kao i Muslimani.Sa vremenom dosta Bošnjana Katolika i Bošnjana Prvoslvaca je takođe primalo Islam.Turski naziv za Bošnjane a tad su svi bili Bošnjani i Bos.Muslimani i Bos.Katolici i Bos.Pravoslavci je BOŠNJAK,a danas samo Bosanske Muslimane nazivaju BOŠNJACI.Jer to je politika susjednih nam država SRBIJE I CRNE GORE i HRVATSKE.

    logična historija ili ti povijest svih Ilira i naroda i plemena na Balkanu i BiH[uredi izvor]

    Balkan su naseljavali uglavnom Iliri i Heleni p.n.e. od kamenog i brončanog doba.Od Slovenačkih alpa niz rijeku Dravu i Dunav na sjeveru,i do Crnog mora na istoku i do otprilike sadašnjih granica Grčke ka jugu,e taj dio unutar ovih granica naseljen je bio miroljubivim narodom Ilirima.Na sjevernom djelu od Slovenačkih alpa graničili su sa Gotima,do otprilike uljvanja Drave u Dunav,a niz Dunav do Crnog mora graničili su sa Tatarima,na južoj granici danšnji dio sjeverne grčke graničili su sa mnog naprednom nacijom u to doba od njih tkz.Helenima.Seobom naroda p.n.e.prvi koji upadaju u Ilirske teritorije bili su Avari,i oni su se naselil oko večinom oko rijeke Drave od ušča u Dunav i do Save na jugu pa do današnjeg Zagorja u Hrvatskoj gdje su se izmješali sa Gotima ,koji su takođe bili pritisnuti Germani sa sjevera tako da su oni upali sa sjevero-zapada na Ilirske teritorije i zauzeli teritoriju koja se otprilike kretala od jugo-istočnih alpa do zagorja na sjeveru i sjevero istoku i Istre na jugu.Gdje su se kasnije izmješali sa Avarima.Ubrzo iza Avara dolaze Slaveni koji pomjeraju dio Tatarskog naroda ka jugu i koji zauzimaju otprilike teritoriju danšnje Bugarske,a Tatari su tada bili neka vrsta Slavenskih rođaka koji su se vremenom otuđili od slavena pa tako da su ih u to doba zvali Tatarima kao i Avari koji su bili bliže slavenima nego Tatari,Slaveni tada zauzimju veliki dio ravničarske teritorije,niz Moravu,od sjevernih djelova semberije,cijele šumadije,do današnjeg Užica u Srbiji i sjevernog djela Kosova pa do Vranja i danšnje istočne granice Srbije sa Bugarskom,otprilike kao. npr. Srbiji oduzmemo sadašnju teitriju Sanđaka,Vojvodinu Kosovo i pogranični dio sa Makedonijom,sa tim da su oni pomjerili Avare prema zagorju do otprilike danšnje teritorije opštine ili ti oćine Odsijek u Hrvatskoj,tada su Avari sa svojim kretanjem izazvano Slavenima,ušli na dio teritorije sjevernog dijela posavine u BiH oko rijeke Save od ušća Une u Savu pa do sjevernog djela semberije i na jugu su se izmmješani sa Gotima i pomjerili prema,južnom predjelu planine Dinare tj.južnom djelu planinskog masiava Dinarida,tj.do sinjske krajine koju su naseljavali Ilirska plemena Dalmatidi.Naletom tj.seobom Slavena,Avara,i Gota koji su bili pritisnuti sa Germanima uzrokovali su pomjeranjem tj.povlačenjem Ilira u planinski masiv Dinarida tj.današnje područje Sinjske krajine,Dalmacije,Bosne i Hercegovine,teritorije Sanđaka sa opčinom Užice i Crnom Gorom činili su dio koji večinom i dan danas naseljavaju sjeverni Iliri,tj.Dinarski tip Ilira,koji su poprimili slavenski jezik silom prilika,tj slaveni su upadali u njihove teritorije i sa vremenom kroz trgovinu i genetskim mješanjem naroda jezik se izgubio s tim da su ostali akcenti:ikavica,čajkavica,ijekavica i slični naglasci u Crnoj Gori i Sandžaku,dok su na jugu oko Šarplanine,teritoriju Kosova,južnog djela Srbije sa opšzinom Vranje,teritorijom Makedonije,sem graničnog područja sa Bugarskom i sa teritorijom Albanije naseljavali južni iliri tj.u tadašnje vrijeme pritisnuti Slavenskim narodom sa sajevera i Tatarima sa istoka oni se povlače u maloprije navedenu teritoriju oko Šarplanine,i s obzirom da su bili više u kontaktu sa helenima tj.bili su naprijedniji od sjeverne brače uspjeli su se duže odbraniti od Slavena i Tatara i njihovih upada u južno ilirske terirorije,a time su uspjeli da zadrže svoj jezik(današnji Albanski)i svoju kulturu i običaje,dok su se sjeverni Iliri dosta izmješali sa slavenskim narodima.Dolaskom Rimskog carstva oni veoma teško pokravaju Ilirska plemena i iskorištavanjem prirodnih resursa uspjevaju da im nametnu svoje standarde,pogotovu sjevernim Ilirima.Početkom nove ere,dolaskom Isusa,ili Krista ili Isa a.s.sjeverni dio tj.:europski ili ti evropski dio carstva prima hriščanstvo ili ti kriščanstvo,koje je bilo kratkog daha,jer se rimsko carstvo raspalo na 2 djela tj.zbog velike adminstracije podjelilo se na zapadno i istočno(vizantijsko ili ti bizantijsko)carstvo,čija je linija razgraničenja u euro.djelu prolazila kroz teritoriju sjevernih Ilira tj.kroz BiH,a raspadom rimskog carstva i crkva se djeli na dvije na katoličku(zap.rim.car.)i pravoslavnu (ist.rim.car.)s tim da je večina naroda:od Španije prema balkanu Goti,Germani,Avari,Iliri,Tatari itd narodi koji su borvili u euro zoni do Alexandrije sem sjevernog djela Afrike saharski narodi i narod sa Arabijskog pluostrva tj.narodi koji su bili pod Rim.car.prije djeljenja na ist.,i zap.kriščanstvo modifikovali su prema sebi hriščanstvo tj.rimljani su to dozvolili da bi što lakše prikupljali porez,ali djeljenjem na dva carstva to ima veliki značaj za rimsko car.a pogotovo za Ilire jer oni osjetivši da če ih to razdvojiti kao cajelinu i činjenicom da linija razgraničenja prolazi kroz njihove teritorije,osnivju tajno svoju crkvu i kasnije padom zapadnog rim.car.osniva se mlada srednjovjekovna država Bosna koju su večinom činila Ilirska plemena nastanjena oko izvorišta rijeke Bosne i njenog gornjeg toka koje ja bilo veličine Sarjevskeo-Zeničke ragije sa oklnim planinama.Tada je Bosanska crkva dobila i zvaničnu autentičnost,koju nije podržavala ni bizantija ni novo nastale države iz zapadnog rim.car.Širenjem Bosne i prihvatanjem bosanske crkve,od svih Ilirskih plemena naročito,sjevernih Ilira,koji su u tome vidjeli svoju identifikaciju,dolazi do novih seoba naročito iz područja naseljenih dalmatidima(južno od planine Dinare prema jadranskom moru ili Ilirskom nazivu Adriatik(jadran))današnje područje Dalmacije,dolazi do povlačenja Ilira iz Sinjske krajine koji su večinom bili izmješani sa novim plemenima koji su naselili taj dio Balkana,i širenjem Bosne koja je svoj vrhunac,dobila za vrijeme kralja Tvrtka i koja je u to vrijeme zauzimala večinom sva područja koja su naseljaveli Iliri od seobe slavena do srednjeg vijeka.Katoličkau crkva uvidjevši da gubi uticaj na tom djelu balkana na sve načine nastoji da poveča svoj uticaj.Katolička i Pravoslavna crkva u borbi za dominacijom nad Bosnom,Bosansku crkvu,nazivaju Heretičkom i povečavaju svoj uticaj uz pomoč novonastalih država,kao npr.Venecijanskom republikom koja kasnije i fizički okupira sadašnju teritoriju Dalmacie,i tadašnji papa naređuje pokrštavanje heretika,čiju tritoriju kasnije ponovo osvaja Bosna i širi se na istok prema Vizantiji,a na sjevernim granicama uz papinu pomoč napada je katolička Ugrska sa istim ciljem pokrštavanje Bosanskih heretika,papa je uspio jednim djelom dok je Venecije vladala u Dalmaciji da sa misionarskim putem franjevaca i jednim djelom na silu pokrastiti jedan dio Ilira što naravano to Ilirima nije smetalo,tako da su frnjevci kasnije imali potpunu slobodu u misionarskom radu.Šireči se prema istoku u Bosnu je stigao jedan dio Pravoslavaca porijkla slavenskog,tako da su i oni imalu ulogu misionarstva kao franjevci,ali oni nisu imali neki veliki uticaj kao franjevaca u Dalmaciji i sadašnjoj teritoriji zapadne Hercegovine gdje je večina stanovništva bila pokrštana na Katoličanstvo,Pravoslavci su napravili uticaj u tad veoma nepristupačnim djelovima Bosne,kao npr.na planini Romaniji i na današnjem djelu istočane Hercegovinegdje je i danas dominantno Pravoslavno stanovništvo.Dok su se Bogumili(pripadnici Bosanske crkve nalazili na večini teritorije tadašnje Bosne i cijelom dužinom rijeke Neretve.Bez obzira što su se tad u to vrijeme bile dominantne tri konfesije:Bogumili,Katolici,Pravoslavci oni su se u to vrijeme svi nazivali BOŠNJANI,a ne bošnjaci tur.(bošnjak tur.),srbi,hrvati.I bili su jedinstveni dok nisu proradile Pravoslavna i Katolička crkva koje su imale tada velikih interesa jer su živjele od prihoda(poreza)siromaha i tako jačali svoje države,i počele da djele BOŠNJANE,na Podhumlje,kasnije Hercegovinu,i Mletačkau republiku tada je zauzimala i teritorij Dalmtida ali ne čitav,ali u to vrije pada Bizantijsko carstvo,i dolazi Osmansko carstvo,i bitka na Metohiji u Kosovu.Krščanska ili Hriščanska Europa u čije okrilje ulazi i tadašnja Bosanska država posebno držve koje su na Balkanu,države koje su graničile sa Osmanlijama strahujuči od brzog naprdovanja Osmanlija,moraju da se organizuju da spreče dolazak osmanlija a sa time i Islama,tako srbija koja je bila sljedeča na udaru Osmanlija zove u pomoč BOŠNJANE i Albance da joj pomognu i da ako ih zaustave zajedno sa njom djele plijen.kad je došlo do boja BOŠNJANI su stajali na lijevom boku Srbima,a Albanci sa desne.Kad je bitka otpočela desni i lijevi bok te zajedničke vojske je savladao Osmanlije,dok su Srbi pod naletiom mnogobrojnije i jake konjice Osmalija ostali savladani,i uvidjevši praz BONJANI su se povukli,a Albanci su ostali jer se to odvijalo na njihovoj teritorij,i na kraju su i oni bili poraženi.Današnja historija iz Srbije i Bosne piše da je Bosna šutke pala od Osmanlija,dok dokazi govore suprotno da je od svih zemalja,koje su Osmanlije zauimale Bosnu su najteže savladali,prije nego je čitava teritorija tadašnje Bosne pala pod Osmanlije,u tedašnjem djelu Bosanske krajine gdje je vladao Bosanski car,došlo je do dogovora između Osmanskog vojskovođe i Bosanskog cara da Sultan poštediti ostale BOŠNJANE ako se preda i da njemu život poštedi,međutim sultan je kad se Bosanski car predao u Jajcu u Bogumilskoj Bosanskoj crkvi gdje je Bosanski vladar krunisan sultan naredio da mu na prijestolju gdje je krunisan odrube glavu,i da ga sahrane na brežuljku iznad grada Jajca na sam vrh tog brežuljka,tako da je blizu grada a da ga nemože vidjeti ni kad je mrtav,a sa tog brežuljka se vide i čuveni Jajački vodopadi.Osmanlijama je trbalo skoro 100 godina da zauzmu Bosnu.Večina Bošnjana je primila Islam,najviše je to bilo iz razloga što je običaj ili ritual molitve u Islamu bio skoro pa indentično sličan Bosanskoj crkvi,jer su se tad i muslimani i bogumili molili tj.i jedni i drugi su se klanjali bogu,s tim da su se Bogumili okretali ka jugu prema suncu,a Muslimani se takođe okretali prema Meki(Kabi)koja je takođe u to vrijeme prma jugu a danas tčije prema jugo-istku.Još jedan razlog zašto se desio prelazak Bogumila na Islam,ni jedni ni drugi neklanjaju se prema kipovima i ikonama niti se bosanskoj crkvi klanjalo prema krstu ili ti križu i Bogumili su vjerovali smo u jednog bosa kao i Muslimani.Sa vremenom dosta Bošnjana Katolika i Bošnjana Prvoslvaca je takođe primalo Islam.Turski naziv za Bošnjane a tad su svi bili Bošnjani i Bos.Muslimani i Bos.Katolici i Bos.Pravoslavci je BOŠNJAK,a danas samo Bosanske Muslimane nazivaju BOŠNJACI.Jer to je politika susjednih nam država SRBIJE I CRNE GORE i HRVATSKE.

    apsolutno sam siguran da u bosni ni u jedno vrijeme nije bilo ROBOVA, iako ih je bilo u dubrovniku i na zapadu. bilo je zemljoradnika (kmetova) i nezavisnih stočara (vlaha) ali ne i robova. naravno kmetovi nisu imali prava nekih specijalnih ali nisu bili robovi--Harač 13:39, 9 feb 2005 (CET)

    Zdravo! Slažem se oko oznake Bošnjak, tu nema šta radit, to je moderna zamjenica za Musliman, još se vidi kako je rado uzimaju za svoju muslimani, koji vuču korijene iz CG ili Srbije ili čak i Hrvatske(ima i takvih). Kolko god, da je nešto slično nećeš priječ ako nemaš zato dobar razlog molim te, to je isto ko da bi reko da bi mogli katolici priječ na pravoslavje jer ionako nema veze, kad je toliko nalik, a ionako je ustanovljeno da večina bošnjana nije bilo bogumila već pripadnike bosanske crkve, koja nije bil ni pravoslavna, ni katolička, imala je kažu više svojstava katoličke, samo što nije priznavala papu. Bogumili pa su bili pravoslavna sekta. I molim te ne pričajte mi o nekim narodima koju su mješavina Ilira, Slavena i ostalih (Kelti, Rimljana, Helena, Huna, Avara, Bugara,...) , dok drugi nisu. I Srbi su mješavina, a vala i Albanci, jedina razlika je u tom što se Slaveni nisu toliko doseljivali tamo, ili pak jesu pa nisu bili uspješni u širenju svoje kulture. Bosna nije imala careva!! Osim toga Goti su se preselili u Italiju i Španiju, djelili su se na zapadne i istočne, ako se sjećaš još iz škole. Crta između zap. i ist. dijela Rimskoga carstva teče po liniji Beograd, Kotor,(čini mi se Veilka)Sitra(svakako znači Libija i ne Egipat, i ta nastanek katoličke crkve nema veze s prikupljanjem poreza u starom Rimu, jer tad ga više nije ni bilo, išlo se je za interes, Rimska patriarhija je htjela bit samostalna, da bi imale više moči, pa su zato i napisali neki dokument i mu dodali dodatne atribute, da bi izgledalo, kot da ga je izdao bivši car zap. dijela, pravoslavci su povjerovali u dokument i dozvolili im, da se otcijepe. Kako Egipat je ostao pod pravoslavnom patriarhijom u Aleksandriji, a sjeverna Afrika je išla pod rimsku, obje do dolaska Arapa. I da je bilo baš po toj crti, ne bi ni bilo pravoslavaca u Bosni, već bi bilo mnogo više katolika u zapadnoj Srbiji. Dajte ljudi shvatite već jednom, da konfesije ne stvaraju narode, mogu i ja sutra bit budist, pa zbog tog nikad ne mogu bit Vietnamac. I otkud ti ta blesava ideja da je ikavica i ijekavica više nalik ilirskom načinu govora nego ekavica, čudo da se onda ijekavica mnogo više koristi u Međimurju nego u Sandžaku in Cg, da ne pričam koliko mnogo, i da ne pominjem tragove ikavice u Ujrajinaca. I ne znam otkud ti to da smo tolko srodni s Avarima i Tatarima, mislim, da se svi stručnjaki slažu da smo makar srodniji s Baltičkim narodima, i vjerujem, da još mnogo sa kim, samo zato što smo skupa putovali i živjeli, ne znaći, da imamo skupne korijene sa Avarima i Tatarima. Čao!

    Hrvati? Srbi?[uredi izvor]

    Pretrazio sam cijeli clanak i nigdje se ne spominju Hrvati kao narod. Nema ni Srba. Spominju se samo Hrvatska i Srbija kao drzave (uglavnom napadaju Bosnu, s vremena na vrijeme). Izgleda da u BiH zive samo Bosnjaci. Hrvati i Srbi nisu nikad tu ni zivjeli, cini se. A jeste jadni...

    Ante


    Ako mislis da postoje neispravnosti ili ako clanak ima nedostataka onda pozivam te da ga ga ispravis ili dopunis. Ako postoje specificne nesuglasice mozemo ih rijesiti na ovoj stranici za diskusiju. Stav tipa "vidi vas kakvi ste" nekoristi nikome (osim mozda supljoglavim nacionalistima). Pozdrav --Dado 15:35, 23 avgust 2005 (CEST)

    Ako si i pretrazio clanak (a sumnjam), onda je to, sudeci po komentaru, bilo iskljucivo sa ciljem da pronadjes zadovoljenje svog ega u pominjanju rijeci "Hrvati" i/ili "Srbi". Ja ti toplo preporucujem da posjetis stranice koje se bave izborom NAJ Hrvata ili NAJ Srbina ili NAJ Glupljeg (sa velikim "G") citaoca relevantne strane. Citanjem (opet ponavljam svoju sumnju u to da si ucinio taj intelektualni napor), si mogao shvatiti da je nekada davno, u doba prije "lupanja nacionalnih loncica" bilo potpuno normalno i jedino moguce, da se stanovnici jedne drzave i zovu njenim imenom (Bosna - Bosnjaci, Hrvatska - Hrvati, Srbija - Srbi), te nisu sami sebi prisivali epitet "privremenih podstanara - u prolazu" drzave u kojoj vijekovima zive oni i njihovi pretci, dok se istovremeno deklarisu kao pripadnici naroda koji pripadaju drugim, susjednim drzavama. Sasvim je jasno da neces pronaci u Bosni srednjeg vijeka deklarisanje stanovnistva Kraljevine Bosne kao Hrvat ili Srbin, jer oni to i nisu. Oni su Bosanci! Zive u Bosni! Ma koliko ti to danas izgledalo kao izdaja NADnacionalnih interesa i to prije 500 godina, moras prihvatiti cinjenicu, ma koliko ti to tesko palo, da je Bosna istorijska cinjenica, kao i Hrvatska i Srbija, i da su ljudi koji su tu zivjeli bili ponosni na svoju pripadnost bosanskoj drzavi. Ako smatras da bi istoriju trebalo promijeniti, potpuno te razumijem. Zaista razumijem i dodajem korigovani dio, s kraja tvog komentara:"A jesi jadan..."

    Almir

    Almire, mislim da mijesas babe i zabe. Pripadnici Bosanske drzave ne mogu biti Bosnjaci. Mozes ih nazivati Bosancima, ali niposto Bosnjacima. Jer, kako je rekao jedan covjek ovdje, sta je sa Hercegovcima? I oni su bili Bosnjaci? Bosanci i Hercegovci su izdijeljeni u tri etnicke grupe: Bosnjake(Muslimane), Srbe i Hrvate. I ne vidim sto je tu sporno!? I jedni, i drugi i treci su imali zasebne identitete, i pripadali su Bosni i Hercegovini jednako, do ovog glupog rata. Prema tome, mislim da je jako ruzno podvoditi Srbe i Hrvate pod Bosnjake. To je isto kao kada su neki umobolnici podvodili Bosnjake pod Srbe i Hrvate. Nema smisla. Poz!


    Ljudi, sekcije o Ilirima i bosanskoj banovini su dobri, ali ostale sekcije su izgleda copy/pasteovane sa jedne nacionalisticke stranice, a ni ne znam da li imamo pravo od autora. Po mom misljenju trebamo izbrisati te sekcije i napisati nove. Mislim da ovaj clanak ne bi trebao da se bavi sa narodima (Bosnjacima, Hrvatima, Srbima) osim kad je sasvim neophodno. Ako tako napravimo i dopunimo ostale sekcije u istom stilu kao te o Ilirima i banovini, milsim da bi ovo mogao biti fantastican clanak. Asim Led 22:50, 23 avgust 2005 (CEST)

    Bosansko kraljevstvo i osmansko doba[uredi izvor]

    Iako su ovi dijelovi clanka navodno zasticeni autorskim pravima postavljam ovdje tekst (privremeno) da bi se mogao koristiti kao izvor za pisanje ovih dijelova clanka. Barem dok se ne nadje direktan link na tekstove u pitanju--Dado 02:02, 24 avgust 2005 (CEST)

    Evo linkovi.. [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7]. Ali slazem se da ipak imamo neke koristi od ovih tekstova. Asim Led 02:43, 24 avgust 2005 (CEST)

    Bosansko kraljevstvo[uredi izvor]

    Dvovlašće u Bosni izmedju bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II. Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvajati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno spriječava ban Stjepan II. Kotromanić i vec 1322. godine izbaciva plemićku porodicu Šubić iz Bosne,te uspostavlja potpunu vlast u Bosni. Poslije sloma Šubića Bosna ponovno počinje "disati punim plućima" i počinje prerastati u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro, ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni podrucje Huma (danasnja Hercegovina)...cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije...od Dubrovnika do Splita...a takodjer pripaja Bosni i Donje krajeve (Krajina),Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama,prvenstveno sa Ugarskom te pomaže sa bosanskim vojnim trupama Ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna Ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. Kotromanić, zatim , sklapa trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a potom 1335. godine sklapa trgovački ugovor i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše: "....Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu,da ga pozove pred gospodina bana..."Ovo je vrlo znacajan dokument jer govori da u Bosni zive jedino Bošnjani i nitko drugi,(naziv "Bošnjani"je starinski naziv za Bošnjake)-to se očituje i na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, a i na mnogim nezvaničnim, kao sto su glose na krstjanskim vjerskim knjigama, i natpisima na stećcima, gdje bosanski krstjani sebe nazivaju Bošnjanima.... "Dobrim Bošnjanima." Ban Stjepan II. Kotromanić snažno podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s papom, te, da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da da veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni i on sam prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svecenika u Bosni,koji trebaju biti : "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati nasim jezikom..." Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat, koji se vrlo brzo širi i uključiva u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajuci se sve do Rumunjske...tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne, a to su franjevacki samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, još 12 franjevačkih samostana biva izgrađeno širom Bosne. Godine 1350. Srbija napada Bosnu. Cilj srpske vojske, na čijem čelu je bio car Dušan, je bilo osvajanje dijela južne Bosne, točnije područje Huma (današnja Hercegovina). Međutim, Bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti protjera srpsku vojsku sa Bosanske zemlje. Cijelo vrijeme vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, Bosna se privredno veoma razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i bosanski dinar - Denarius... Udajom svoje kcerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najutjecajnijih europskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više europske politike... Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevackom samostanu u Visokom... On ostavlja iza sebe Bosansku državu koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, ali njena snaga je veoma zavisila od kooperacije između moćnih bosanskih plemićkih porodica, koje su imale veoma jak utjecaj u raznim dijelovima Bosne. Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I. Kotromanić, koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu s kraljem Ludovikom I. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom... Počinje da zahtijeva razne Bosanske oblasti, miješa se u Dubrovačko-Bosansku trgovinu i otvara ponovno pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja... tako da već 1363. godine izbija sukob izmedju Tvrtka i Ludovika u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije,uključujući područje današnjeg Sandžaka,zatim pripaja Bosni Zetu i južnu Dalmaciju,uključujući Jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske... U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (danasnji Arnautovići),sto je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, Kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija, i Kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko ustanovljava zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", što se danas zove "Herceg Novi". To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobivali konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju "nagovoriti" kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt "Novi". Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu, dakle, izvršila je upravo bosanska vojska i to 13. augusta/kolovoza 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspjesno obranila grad. Po smrti Ugarskog Kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, zajedno sa otocima Bračom, Korčulom i Hvarom... jedino ne pripaja Dubrovnik i Zadar, koji se tada nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Turaka u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Turci bivaju poraženi od bosanske vojske na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem. Nedugo potom, Bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom kneza Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od Ugara, Srba, Albanaca, Grka i Bugara, koja se na Kosovu polju 1389. godine suprotstavlja Turskoj Imperiji. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju s ne previše dramatičnim gubitcima. U toj bitci, od svih naroda koji su sudjelovali u njoj protiv Turaka, najgore prolaze Srbi, jer Srbija poslije te bitke praktično prestaje da postoji. Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva,a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu. Neposredno poslije Tvrtkove smrti,1391 godine,novi Bosanski Kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. 1394. godine, nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera Bosansko plemstvo da za novoga Kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju,koji je bio veoma prougarski orijentiran. 1404. godine Bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentiranog kralja Bosne Stjepana Ostoju, i na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II., inače vanbračnog sina kralja Tvrtka I... Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine. Potom 1414. godine, novi snažan vojnopolitički element izlazi na scenu, a to je bila Turska Imperija. Turska Imperija podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne... te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II. i Turske Imperije sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi Ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u središnjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić , postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosanski prijestol. Karta Bosne i Balkana iz 1400 godine Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao Ugarsku pomoć protiv pobune Bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivseg kralja Ostoje, koji, uz Tursku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni.Po njegovoj smrti, 1443 godine, bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije Kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". Turska ekspanzija tjera kralja Tomaša da 1450. godine zatraži vanjsku pomoć, te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu s "Vikarom od Bosne" po imenu Jacob de Marchia, nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je Kralj Tomaš 1445. godine prešao sa bogumilstva na katoličanstvo, što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve Bosanske, optužujući je, po tko zna koji put, za herezu...tako da 1459. godine kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni. On saziva starješine Crkve Bosanske i nudi im veoma skučen izbor : ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskoga vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio bogumilske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pio II. koji kasnije, u svojim "Commentarima", piše: "Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce(bogumile), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se,a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu(Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri."(Mehmedalija Bojic,"Historija Bosne i Bošnjaka",str.32,Sahinpasic,Sarajevo,2001.)... Dakle, nije išlo tako glatko sa "običnim" Bošnjanima, koji se potpuno oglušuju na poziv kralja Tomaša da pređu s krstjanstva na katoličanstvo mada mnogi bjehu i porobljeni i poslani u Rim, gdje su bili preobraćeni na katoličanstvo na miran način. Te iste, 1461. godine, Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša biva postavljen za novoga Kralja Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od Turskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u obrani od Turske Imperije... Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Turskoj Imperiji, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika Turska vojska, pod komandom Mehmeda II. napada Bosnu. Prva bosanska tvrđava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 20.juna/lipnja 1463. godine, te kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu... Opkoljen Turskim snagama odlučuje da se preda,nakon cega biva pogubljen od strane Turske vojske. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Turskom i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne,koja od te 1463. godine, postaje dijelom Turske Imperije, a većina Bošnjana, prvenstveno krstjana, prihvata Islam kao svoju vjeru.

    Osmansko doba[uredi izvor]

    Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Turska imperija pokazuje veliki respekt prema Bošnjanima i Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život Bošnjana, nego se čak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Turske imperije. Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine 1465. se ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na cije čelo se postavlja jedan od potomaka Bosanske kraljevske porodice Kotromanić, Matija Kotromanić, koga Turska Imperija priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Turska imperija preuzima postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemić Herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja apsolutnu dominaciju Bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu jos od strane kralja Tvrtka, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg-Novi. Čovjek, pod čijom komandom je zauzeta Bosna, Mehmed II. je bio jedan od najuspješnijih vojskovođa Turske Imperije u njenoj historiji. Pod njegovom komandom je 1453. godine osvojen Carigrad, a potom stavlja pod kontrolu cijelu Anatoliju, te daje sebi titulu "Fatih", sto znaci "Osvajač". Potpuno je uništio Venecijansku armiju u Grčkoj, zauzeo Bosnu, te osvojio Moldaviju i Mađarsku, a bio je u procesu pripreme velike invazije na Italiju, kada je umro 1481. godine. Turska Imperija je bila u svojoj suštini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu VRLO PRECIZNO vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjana na Islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali Bošnjane po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Turaka ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo etničku sliku Bosnjana. Prvi porezni registar Turska Imperija uspostavlja u Bosni vec 1468. godine i iz njega se moze vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj stanovnika prelazi na Islam, da bi već, po poreznom registru iz 1520. godine broj muslimana presao 45% ukupnog broja stanovnika, dok nam porezni registar iz 1624. godine govori da u Bosni zivi oko 150.000 katolika,oko 75.000 pravoslavaca i cak 450.000 muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja Bošnjana na Islam je trajao oko 150 godina i nije se desio preko noći. Bosna je cijelo vrijeme okupacije od Turske Imperije imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bošnjacka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih porodica, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjani u Bosni, tokom vremena, potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Turske Imperije. Iz, već spomenutih, poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja u Bosni. Tokom srednjovjekovne Bosne pravoslavlje je šireno među bosanskim krstjanima, s gotovo nikakvim rezultatom. Izuzev u Hercegovini gdje je dio stanovnika prihvatio pravoslavlje mirnim putem dok je kod Drine šireno nasilno. Međutim, po ulaženju Bosne u sastav Turske Imperije u Bosnu se doseljavaju Vlasi koji su bili pravoslavni narod i preko njih je jos jedan dio Bošnjana prihvatio pravoslavlje. Oni kao i Bošnjani koji su ranije prihvatili pravoslavlje su bili Bošnjaci pravoslavci isto tako je i jedan dio Vlaha postao bošnjački. Godine 1580. uspostavlja se Bosanski Ejalet. Unutar Turske Imperije, ejalet (pašaluk) je bio najveća društveno politička jedinica, koja je bila sadržana iz vise Sandžaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandžaka, a od 1580. godine stice status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Turske Imperije, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme okupacije od Turske Imperije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez Turskoj Imperiji redovito isplaćuje. U zemljama pod vlašću Turske Imperije bilo je više vrsta civilnih zakona,a generalno je vodjen na lokalnom nivou od strane Kadije. Kadija je bio najvazniji administrator na lokalnom nivou,i oblast nad kojom je on administrirao se zvala kadiluk. Određeni broj kadiluka je činio sandžak, nad kojim je administracija bila od strane vojske. Više Sandžaka su cinili ejalet, odnosno pašaluk. Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutirani i sudjeluju u mnogim ratovima koje je vodila Turska Imperija; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima)od 1640. do 1669. godine, te ponovno protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom Bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bosanaca iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio uspješno odbijen. Karta Bosne i Balkana iz 1600 godine Potom se, 1697. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 Austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra/listopada 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog Ejaleta i poprilično veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači i za sobom vuče , u strahu od turske odmazde, prema nekim procjenama 100.000 katolika, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Turske Imperije, jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Tursku Imperiju, koja je "jedva dočekala" prvu priliku da ponovo zapocne rat sa Venecijom, što se i dogodi 1714. godine, poslije krsenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja danasnja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema stanovnicima Bosne, te se događaju velike pobune protiv Turske Imperije 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Turske Imperije, koje se događaju 1745. i 1747. godine, a poslije velike pobune u Mostaru 1748. godine Sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovno osvojena! Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je podrucje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Turskoj Imperiji, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine, da suzbije pobunu. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane Ruske Carice Katarine Velike i Austrijskog Cara Josipa II., te ubrzo vrše veliki napad na Bosnu.Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali velikoj potpori katolika i pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa Austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka, pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te, konačno, odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat Sultan odobrava Austrijskom Caru zvanični status "zaštitnika kršćana", koji žive unutar Turske Imperije. + Na samome početku ovog perioda događaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjedima Bosni. Rusija i Austrija ulaze u rat s Napoleonom, koji, poslije niza pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine. Napoleon postaje saveznik Sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su također prisutni i na teritoriji Bosne, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomažući suzbijanje jedne manje pobune u jugoistočnoj Bosni, kada pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću, koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu, blizu Neuma. Karta Bosne i Balkana iz 1800 godine Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je, prije svega, bila uspostava KAPETANIJA u Bosni. Kapetan je bio vojni administrator u pograničnim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava putove sigurnim od razbojnika i da izvršava razne druge policijske i administrativne dužnosti. Teritorija kojom je upravljao se zvala "kapetanija", koja je mogla biti manja ili veća od kadiluka. Tijekom 17-og stoljeća ovaj sustav je bio znatno proširen na unutrašnjost zemlje, a također su bile proširene ingerencije samih kapetana, tako da su neke porodice počele da tretiraju kapetanije kao nasljednu instituciju. U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18-tog stoljeća njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Turskoj Imperiji, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod okupacijom Turske Imperije. 1813. godine Sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente. Novi sultan Mahmut II.,1826. godine vrši veliku reformu vojske, što nailazi na veliki otpor u Bosni, te Sultan šalje Abdurahman-pašu iz Beograda da izvrši ove reforme u Bosni, ali on postiže veoma malo uspjeha u tome. Godine 1831. diže se velika pobuna Bošnjaka na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine Bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nosnju. Zatim, Bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanično proglašava autonomiju Bosne, sto je praktično značilo puna nezavisnost Bosne, iako je diplomatski poručeno Sultanu da ce se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu medju Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te Bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlaci u Austriju i pokret za autonomiju Bosne, odnosno za punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih trupa Turske Imperije. 1850. godine Sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa,koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sustav vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašću kajmakama. Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglašava rat Turskoj Imperiji i vec pocetkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uslove, koji su,naravno, išli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Turske Imperije. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Turske Imperije, uz velike reforme, i po članku 14. toga sporazuma Bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti iskljucivo u Bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiranu julu/srpnju 1878. godine u Berlinu, na čuvenom "Berlinskom kongresu", gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod vlašću Turske Imperije, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.

    Pogresno nazivanje bogumile krstjanima.[uredi izvor]

    Zdravo Zelio bih se suprostavit novoprepravljenim clancima jer stalno pise krtjani za bogumile. Na clanku o Bosanskoj Crkvi lijepo pise da su krstjani bili samo manji dio bogumila koji je se "duhovno krstio" a ne svi pripadnici Bosanske Crkve za koje je jedino pravilno ime "bogumili" ili "heretici" jer im je vjera bila hereticka a krstjani je skoro kao sada nazivati sve hriscane popovima. Zato molim da se "krstjani" zamjeni sa "bogumili" i da se nedozvoljava poricanje Bosnjaka/Bosnjana kao posebnog historijskog naroda vec iz srednjeg vijeka.

    Jedno manje objasnjenje.
    Krstjani == pripadnici crkve bosanske
    Krscani == bosanski katolici
    Hriscani == bosanski pravoslavci
    Pripadnici crkve bosanske su sebe nazivali krstjanima a ne bogumilima. Bogumilska teorija o crkvi bosanskoj je lansirana u 19. vijeku i nikad nije potpuno dokazana. Sta je izvjesno je da su se pripadnici crkve bosanske sami sebe nazivali krstjanima i da su i pod tim imenom vodjeni u osmanskim dokumentima. Zbog toga je pravilno krstjani dok je bogumili ne pravilno. Sto se tice heretici to nije dovoljno dobar naziv za pripadnike crkve bosanske zbog toga sto pod tim imenom podpadaju svi vjernici koji nisu rimo-katalici. Pozdravi --EmirA 16:26, 3 april 2006 (CEST)

    Zdravo! To što se tiče krstjana si u pravu, to nije isto ko bogumili, bogumila je bilo znatno manje, više jih je bilo u Bugarskoj, a Kršćani i Hrišćani je jedno te isto, samo u drugim jezicima ili govorima. Pravoslavje i katolicizam su grane kršćanstva/hrišćanstva, i teorija o bogumilima ne stoji na jako trdim dokazima. Samo zato što ih katolici smatraju hereticima, to oni nisu, za nekatolike je katolicizam herezija. A taj govor o historijskim narodima, takvo nešto i ne postoji. To su sve fiktivni identiteti, mješavine raznih etničkih pripadnosti, a uvijek se samo jednoj pripisaje neki kvazihistorijski izvor. Istina je da se imaju osnovu u biologiji, a ideološki obojenoj. Lijep pozdrav!

    Preusmjeriti na Historija Bosne i Hercegovine[uredi izvor]

    Prema standardima ove Wikipedije zar ovaj clanak ne bi trebao biti preusmjeren na Historija Bosne i Hercegovine? Komentari? --Dado 23:30, 27 oktobar 2005 (CEST)

    upravo sam to htio komentarisati --Harač 18:58, 28 oktobar 2005 (CEST)

    Da naravno. --Emir Kotromanić 19:26, 28 oktobar 2005 (CEST)

    Jedno pitanje u vezi Bosansko-Srpskoga rata[uredi izvor]

    Ovaj dio Godine 1350. Srbija napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je osvajanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja Hercegovina). Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje.

    Zar ovo nije jednostrano? Onda ovdje se kaze Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina),Usoru i Soli. Ban Stjepan II.

    Nigdje se ne pominje da je Stjepan/Stepan ovo osvojio od Srbije, a ono cilj njene vojske.... Zar nije logicno da je to samo bio counter-attack u ratu koji je Stepan zapoceo? Mislim da na engleskoj wikipediji ima mnogo vise detalja.

                        Malo o jezicima.Kako bi srpski i hrvatski nastali iz bosanskog kad je bosanski srpski na ijekavici uz hrvatske riječi talijanski i još dvije?Na primjer,kad bi netko išao prevesti neki bosanski film na srpski-uočavao bi samo razlike između ije i e.--Jolo
    

    Zdravo! Prvo ko prvo Dalmacija, Krajina i grad Soli, te područje od Cetine do Neretve nikad nisu bila pod Srbijom već pod Hrvatskom ili Ugarskom, drugo ime mu je bilo Stjepan. A što se tiče jednostranosti vidi se ko je tu jednostran, još piše, da je iskoristio sukob između ne znam ti koga u borbi za srpsku krunu, a i da ne piše zar nije logički od koga je osvojio i koga je napao. Ne postoji bosanski srpski, svi Bosanci pričaju ili bosanski ili hrvatski, jedino što pravoslavni koriste ćirilicu. Nijedan od tih jezika nije bio prije, svi imaju izvor iz nekog skupnog praslavenskog jezika. Bože dragi, ispane ko da smo prije toga mutavi bili,čekali smo na Srbe, da počnu pričat, drukčije se ne bi snašli, je li? Ionako zadnje vrijeme dolazi do rasprava o besmislenosti dijelidbe tih naših jezika na jezike. Ionako je vjerovatnije da ste vi ispustili ij prije nego što bi ga mi dodali, zar ne misliš? Lijep pozdrav

    Kao prvo,ja nisam ni ekavac,ni pravoslavac ni ćirilićar,niti živim u Bosni i Hercegovini,niti živim u Srbiji.Ja sam Dubrovčanin(Hrvat) i govorim ijekavicom.No ne vidim razlike između vašeg dijalekta prozvanog jezikom koji je isti kao srpski,nekoliko naših posuđenica i jedna prava bosanska riječ:kahva.--Jolo
    Kako genijalno :) Ja ipak mislim da su svi nastali od Bosanaca :)= --Haris 16:42, 17 august 2006 (CEST)

    Zdravo! Niko te ničim nije nazvo, bilošta si, samo sam dao primjedbe na tvoje izloženje. Lol, svi su ti jezici prozvani jezikom, a najapsurdniji je upravo hrvatski, kad bi čovjek išo brojit kolko je sličnih riječi u štokavskom govoru u HR, BiH ili CG, bilo bi mnogo više nego među štokavskim hrvatskim, ćakavskim i kakavskim hrvatskim, a ipak postoji takozvani hrvatski jezik. Ali pusti to važno, da je bosanski jezik prozvan jezikom. Ko drugo ništa tu nije posuđeno, mi pričamo tako odavno, ne moš vjerovat čak znamo za Italijane (sa i-jem, tako da to sigurno nije hrvatski), a što se tiče tog prevođenja bilo bi više,a šta ću ti kad nisi upućen ni u bosanski ni u srpski jezik, a ajd pogodi kolko bi primjetio razlika među hrvatskim i bosanskim. Što se tiče kahve, ja zapravo ne znam ko tako priča, u našem kraju tako ne govore, a eto rodbine mi je taj čuveni gramatičar iz istog sela, a on tvrdi da je. Isto sranje ko one nove hrvatske riječi, ne kažem, da tako negdje ne pričaju, samo to da mi smeta logika:"ako postoji drukčija riječ izaberimo nju umjesto one kojom govorimo", tako i ovaj Senahid do jučer nije ni pričo haman bosanski. Ja se baš ne divim tome što mi je rodbina, pošto ne volim te umjetne tvorevine, pa bilo to bosanski ili bilo koji drugi regionalni jezik. Tako da ne govori o meni, ko nekom što to podupjere, lingvistički gledano, bi sav štokavski govor moro bit jedan jezik. I da i nije tako common sense pa pomislite samo, ionako se razumijemo i bez učenja tih jezika, kako će to onda bit strani jezik. Još nešto pa ako vučeš korijene iz Dubrovnika, zašto onda ijekavski??, šta je sa čuvanjem svoga? Harise ko su to svi? Ako smatraš time bh etnije, malo pregledaj historiju, bilo je tu svakakih doseljavanja, miješanja, odseljavanja, prelazenja s jedne na drugu vjeru(čak i nasilnih), a beli je bilo većina toga, kako ti kažeš. Lijep pozdrav svima i malo manje nacionalizma, more se voljet svoje, a ne mrzjet tuđe i ne vrtjet svoj svijet isključivo oko nacionalizma!

    Stvarno je apsurdno, ko se sve ukljucuje u diskusije o jezicima. Tvoj jezik, ma koji to bio, je katastrofalan. --Elmir[demicx] 08:42, 28 august 2006 (CEST)

    zdravo, naprotiv, tvoje razmišljanje je katastrofalno, ne postoji nešto ko što je pravilan jezik osim vještačko standardizovanih gramatika, a svako ima pravo da diskutuje, ma da mene više ometaju netolerantni i nerazumni poput tebe, nemaš argumenta protiv mog izloženja, koji te očito frustrira, pa rađe napadneš moj govor. Ako bi imalo bio lingvistički potkovan znao bi o čemu pričam, to što ti misliš, da je pravilno, će preko 10, 15, 20,.. godina biti gramatički nepravilno. Lijep pozdrav.

    Zdravo! Izvinjavam se, mislio sam, da u Dubrovniku govore ikavski. Nadam se, da nema zamjere.LP

    Hrvatska izvršila agresiju na BiH?[uredi izvor]

    U članku se spominje "agresija Hrvatske na BiH". Da li je BiH ikada protiv Hrvatske digla tužbu za agresiju? --Jack Sparrow 09:29, 21 august 2007 (CEST)Jack Sparrow

    Ne postoji tužba za agresiju odnosno ne postoji takva vrsta tužbe, samo za genocid. (Doduše mediji su uvijek izmišljali stvari na Balkanu o tužbama za agresiju). Što se tiče agresije kao termina to je kolokvijalni naziv, a zapravo se radi o međunarodnom ratu između RH i BiH. Da li je on dokazan? Da. U više navrata:[8], evo i citati:
    • Prosecutor v. Rajic, Case No. IT-95-12 (Trial Chamber), Review of the Indictment pursuant to Rule 61 of the Rules of Procedure and Evidence, September 13, 1996, para. 13, 26, 32: “[F]or purposes of the application of the grave breaches provisions of Geneva Convention IV, the significant and continuous military action by the armed forces of Croatia in support of the Bosnian Croats against the forces of the Bosnian Government on the territory of the latter was sufficient to convert the domestic conflict between the Bosnian Croats and the Bosnian Government into an international one.” “[B]etween 5000 to 7000 members of the Croatian Army, as well as some members of the Croatian Armed Forces (‘HOS’), were present in the territory of Bosnia and were involved, both directly and through their relations with Croatian Community of Herceg-Bosna (‘HB’) and the Croatian Defence Council (‘HVO’), in clashes with Bosnian Government forces in central and southern Bosnia. [T]he Bosnian Croats can, for the purposes of these proceedings, be regarded as agents of Croatia in respect of discrete acts which are alleged to be violations of the grave breaches provisions of the Geneva Conventions. It appears that Croatia, in addition to assisting the Bosnian Croats . . . inserted its own armed forces into the conflict on the territory of Bosnia and exercised a high degree of control over both the military and political institutions of the Bosnian Croats.
    • Blaskic, (Trial Chamber), March 3, 2000, para. 83-123: The Trial Chambers concluded that “[b]ased on Croatia’s direct intervention in BH” there was “ample proof to characterise the conflict as international,” and that Croatia’s “indirect control over the HVO and HZHB” and “indirect intervention” would “permit the conclusion that the conflict was international.” The Trial Chamber found that “Croatia, and more specifically former President Tudjman, was hoping to partition Bosnia and exercised such a degree of control over the Bosnian Croats and especially the HVO that it is justified to speak of overall control. [T]he close ties between Croatia and the Bosnian Croats did not cease with the establishment of the HVO.”
    • Kordic and Cerkez, (Trial Chamber), February 26, 2001, para. 108-146: The Trial Chamber concluded that the relevant issues were (a) whether Croatia intervened in the armed conflict between the Bosnian Muslims and the Bosnian Croats in Bosnia and Herzegovina through its troops and, alternatively, (b) whether the HVO [Croatian Defence Council] acted on behalf of Croatia. “The Chamber concludes that the evidence in this case satisfies each of the alternative criteria set forth . . . for internationalising an internal conflict.”
    To je samo ukratko, to je poznata stvar barem u BiH, ne znam kako mediji u Hrvatskoj to tretiraju, mislim ipak da se radi na prikrivanju ovih presuda ili cenzuri. Emir Kotromanić 13:05, 21 august 2007 (CEST)

    Ne mogu biti Bošnjaci izvorni narod BiH. Kada su Slaveni naseljavali Balkan u 6 st. n. e dobro je bilo poznato da su oni bili Katolici i Pravoslavci. Zna se kako su nastali Bošnjaci, nakon okupacije Osmanskog Carstva. Osmanlije su stvarali novi narod da bi pospješili i učvrstili pripajanje BiH Osmanskom Carstvu, tako su nastali Bošnjaci. 85.92.248.219 18:01, 11 septembar 2007 (CEST)

    Prvi Slaveni na području Bosne nisu bili ni katolici ni pravoslavci ni muslimani (pripadnici vjera se pišu mailm slovom, ne velikim), bili su politeisti. Kršćanstvo je je došlo Rimljanima, a Islam Osamanlijama."BOŠNJACI" (označava bosanske muslimane) nisu postojali sve do dolaska Osmanlija. Bosanci su postojali u Bosni od 7. stoljeća, nastale ujedinjenjem slavenskih plemena u donjem toku rijeke Bosne u prvu državu Bosnu, te su oni izvorni narod BiH, koji postoje i danas na području BiH.Bushido 09:50, 8 novembar 2007 (CET)

    Bosna/ Bosna i Hercegovina[uredi izvor]

    Zanimljiva mi je nedosljednost i nelogičnost cijele ove serije članaka, njihovih naziva i tematike. Negdje piše Bosna, negdje Bosna i Hercegovina, negdje ovako, negdje onako... Uglavnom, nigdje ništa ne piše o povijesti Hercegovine, odnosno Huma sve do trenutka kad potpada pod bosansku vlast. Mislim da bi trebalo pisati i o ranijoj povijesti Huma, kad je on bio samostalna teritorijalna jedinica, jer je i prije dolaska pod bosansku vlast imao bogatu povijest. Ili to sve u jedan članak, ili odvojeno Povijest Bosne i Povijest Hercegovine, ali u svakom slučaju ne s ovako maćehinskim odnosom prema Hercegovini jer je i ona ravnopravan dio naše države.--78.3.33.176 11:15, 29 septembar 2007 (CEST)


    Po Bosasnskoj historiji odnosno Bošnjačkoj historiji u BiH nije bilo ni Srba ni Hrvata prije Osmanske okupacije, ali Bošnjaci ne bi rekli >okupacije< nego >vladavine<, ali u svim ostalim historijama govori se o katolicima i pravoslavcima. Po Bošnjačkoj historiji stanovnici ondašnje Bosne samo što nisu Turke počeli grliti kada su okupirali Bosnu. Najbolji primjer da Bosanci nisu samovoljno prihvatili islam je Kosovo, kako to da su na Kosovu sada muslimani, a tamo nije bilo bogumila, oni nisu imali razloga da prime islam već su imali svoju svoju legitimnu vjeru, tamo su asimilirani pravoslavni Srbi i tako su nastali današnji Kosovljani ili kako oni sebe nazivaju Bošnjacima. Kosovo je bilo u potpunoj vlasti Osmanskog carstva u svakom smislu, a ostatk Srbije je pružao neki oblik otpora. Vijekovima cijela Bosna je bila u situaciji poput Kosova. Ondašnje stanovništvo je sustavno islamizirano radi lakšeg upravljanja osvojenom teritorijom, Osmanlije nisu gajile nikakav poseban i prijateljski odnos sa stanovnicima....ali Bošnjaci će uvjek misliti drugačije...nažalost.

    Samo ukratko, Srba i Hrvata kao današnjih nacija nije postojalo u Bosni prije vladavine Turaka. Nije ih postojalo sve do 1750-1800 godine. Prilikom doseljavanja Slavena, u Bosnu su se doseljavala pored ostalih i srpska i hrvatska plemena, ali jednačenje npr srpskih plemena (6-7. vijek) i Srba (21. vijek) je toliko nebulozno da čak prevazilazi i onu izreku: da prvo su nastale amebe a onda _____ (dopuni) narod pa sve ostalo. Nažalost niste više u prilici da Bošnjacima pišete historiju. Pozdrav --Late 19:47, 2 februar 2008 (CET)
    Nije bilo ni Srba ni Hrvata!

    Pa kako onda u vremenu do 1102. (neovisne hrvatske kraljevine) cijela današnja BiH pripada uglavnom Hrvatskom, osim malog jugozapadnog dijela pod Zahumljem i Travunijom. Kako to da su Kotromanići bili hrvatska obitelj? Ja mislim da općenito nije bilo naroda do 19, stoljeća, već se sve računalo po religiji, ali je BiH gotovo cijela pripadala Hrvatskoj. Ako su Bošnjaci (bs.muslimani) zaista ponosni na svoj narod, kako to da su se za njega počeli boriti tek 1971., prije 37 godina!

    --78.3.45.221 17:53, 2 april 2008 (CEST)

    Tvrditi da je Bosna pripadala Hrvatskoj jer su Kotromanovići bili hrvati je isto kao tvrditi da je Hrvatska pripada Francuskoj jer su Anžuvinci (koji su se u to vrijeme krunili kao kraljevi Hrvatske i Ugarske) bili francuska dinastija. Ako naroda nije bilo do 19. stoljeća (valjda nacija) nego se računalo po religiji, kako se onda računalo prije 1054 (kad nije bilo ni katolika ni pravoslavaca), tko su bili Tomislav, Krešimir I i kako car Konstantin VII piše o povijesti Hrvata i Srba i kako ih "računa" kad su bili iste religije?

    Hrvoje Vukčić[uredi izvor]

    Zašto se u članku nigdje ne spominje Hrvoje Vukčić?

    Svrgnuo je Jelenu Grubu i postavio za kralja Ostoju, pa onda opet svrgnuo Ostoju, postavio Tvrtka II, zaratio s Ugarima i na kraju bio jedan od uzroka propasti Bosne, zbog sklapanja saveza s Osmanlijama da bi ponovo na prijestolje postavio Tvrtka II.

    Apsolutni kralj iz sjene kojeg je moćnim stvorio Tvrtko I. Bio je toliko moćan da mu je i Ladislav Napuljski kao bosanskom vojvodi predao na upravljanje hrvatski dio Ugarske i proglasio ga potkraljem Dalmacije i Hrvatske.

    Unlock[uredi izvor]

    Zahtjevam otključavanje ovog članka na autoconfirmed. --Munja-x86 (razgovor) 16:27, 6 maj 2015 (CEST)

    zašto brisanje[uredi izvor]

    zašto brisanje mog dodatka iz knjige uglednog profesora Envera Imamovića, najjačeg istoričara Bosne...to nekome on nije "dobar" ?? Dino Kotroman (razgovor) 08:59, 5 februar 2019 (CET)

    Po cemu je Enver Imamovic najjaci historicar? --AnToni(R) 09:13, 5 februar 2019 (CET)

    po meni jeste, uz Muhameda Hadžijahića i Mustafu Imamovića, možda još Sima Ćirković ako se zanemara neke "prosrpske" dionice //elem nije bitno, šta to fali tekstu koji sam postavio

    Po meni tekst nije enciklopedijski napisan: npr. recenice...Ovo doba je najbolje opisao ili ...Šta se kroz to vrijeme sve dešavalo, teško ćemo ikada znati jer nam manjkaju pisani izvještaji... stilski i sadrzajno ne odgovaraju enciklopediji.--AnToni(R) 11:19, 5 februar 2019 (CET)

    ispravlja tekst knjige doktora istorije Envera Imamovića jedan mašinski inženjer // e Wikipedia ko te sve ne uređuje