Bošnjaci

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Info
Ovo je glavno značenje pojma Bošnjaci. Za druga značenja, pogledajte Bošnjaci (čvor).
Bošnjaci
Bosnjaci.jpg
Ukupna populacija
3.2 miliona (približno)
Značajno stanovništvo u
Bosna i Hercegovina 2.159.508 [1]
Flag of Germany.svg Njemačka 158.158 [2]
Flag of Serbia.svg Srbija 145.278 [3]
Flag of Austria.svg Austrija 108.047 [4]
SAD 98.766 [5]
Švedska 55.464 [6]
Flag of Montenegro.svg Crna Gora 53.605 [7]
Flag of Switzerland.svg Švicarska 46.773 [8]
Flag of Kosovo.svg Kosovo 27.533 [9]
Flag of Slovenia.svg Slovenija 21.542 [10]
Flag of Canada.svg Kanada 21.040 [11]
Flag of Croatia.svg Hrvatska 20.755 [12]
Flag of Macedonia.svg Makedonija 17.018 [13]
Flag of Australia.svg Australija 17.993 [14]
Flag of Norway.svg Norveška 15.649 [15]
Jezik
Bosanski
Vjera
sunitski muslimani,
ateisti
Vezane etničke grupe
Indoevropski

  Slaveni

    Južni Slaveni

Bošnjaci su južnoslavenski narod u Bosni i Hercegovini, sa značajnom manjinom u drugim balkanskim zemljama, posebno u susjednoj Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Vode porijeklo od srednjovjekovnih Bošnjana, Slavena koji su nastanjivali tadašnju Bosnu. Dolaskom Osmanlijske imperije masovno su prihvatili islam. Bošnjaci govore bosanskim jezikom, te se služe latinicom i ćirilicom. Većinu Bošnjaka čine muslimani, dok je manji broj agnostika i ateista. Kao nacija pripadaju kako evropskom tako i islamskom civilizacijskom naslijeđu.

Historija imena

Za odrede konjanika-kopljanika, pogledajte Bošnjaci

Slavenska plemena koja su se naselila na području današnje Bosne i Hercegovine ime svoje domovine su preuzeli od starosjedilaca, Ilira, za razliku od hrvatskih i srpskih plemena koja su novu domovinu nazvali po sebi (Hrvatska i Srbija).

Bošnjaci su svoje ime izveli iz imena Bosna. Naziv Bosna je slavenizirani oblik ilirskog naziva u antičkim dokumentima poznat kao: Bathinus i Basan. U oba slučaja naziv se odnosi na rijeku Bosnu, Bathinus flumen. Drugi oblik se u dokumentu navodi u ablativu: Ad Basante, a nominativ koji označava ime rijeke glasi Basan. Pod ablativnim oblikom se spominje grad na ovoj rijeci, po kojoj je i dobio ime: "na Bosni", "grad na rijeci Bosni". U ilirskom jeziku Bathinus se čita Basinus, a predstavlja latinizirani oblik ilirskog naziva Basan, iz kojeg su doseljeni Slaveni izveli naziv Bosna, na način da je fonetskom transformacijom od Bathinus (Basinus) i Basan prvo nastalo Bosina, a potom Bosna.[1]

Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim vrelima sing. Bosnensis) prvobitno označava pripadnika srednjovjekovnog bosanskog teritorija, kasnije države. Prva zabilježena upotreba riječi Bošnjak desila se 1440. godine kada je Tvrtko II Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Varnenčiku na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je vođa bosanske delegacije rekao da su: "Bošnjakom isti pradjedovi bili kao i Poljakom". [2]

U počecima osmanlijske vladavine polako dolazi do promjena u bosanskom jeziku te se narodna imena na ak kao Poljak, Slovak više upotrebljavaju pa i riječ Bošnjak. Sa stabilizacijom osmanlijske vlasti, riječ Bošnjak upotpunosti zamjenjuje srednjovjekovno Bošnjanin. Riječi kao Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti su označavali pripadnika bošnjačkog naroda odnosno potomke srednjovjekovnih Bošnjana. Dok istovremeno riječ Bošnjak-taifesi označava svakog pripadnika Bosanskog ejaleta bez obzira na narodnost, kulturu i jezik. Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti je označavalo čovjeka koji je pripadao bošnjačkom narodu, govorio bosanski jezik, slijedio bošnjačku i bosansku kulturu.

Kod većine pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini u 19. vijeku, pod uticajem susjednih zemalja Srbije i Hrvatske su nadvladala srpska i hrvatska nacionalna imena, potisnuvši starije narodne, konfesionalne i regionalne označitelje. Bošnjački narod je od sredine 19. vijeka prošao kroz niz faza nametnutih imenovanja i preimenovanja (Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jugoslaveni-muslimani , Muslimani), što je najčešće bilo uzrokovano hegemonističkim ambicijama susjednih zemalja i političkom slabošću i malim uticajem Bošnjaka tog doba na društvena zbivanja, da bi na koncu vijeka konačno prevladalo bošnjačko nacionalno ime za autohtoni narod Bosne i Hercegovine odnosno za pripadnike tog naroda izvan domovine. Danas sama riječ Bošnjak označava pripadnika bošnjačke nacije, koji govori bosanski jezik, slijedi bošnjačku i bosansku kulturu, te vodi porijeklo od Slavena srednjovjekovne Bosne koji su se nazivali Bošnjanima. Istovremeno riječ Bosanac danas ima slično značenje, ako ne i identično, kao Bošnjak-taifesi sa time što označava svakog pripadnika države Bosne i Hercegovine bez obzira na naciju. Iz bošnjačke percepcije bosanstvo i bošnjaštvo su čvrsto povezani i međusobno prožeti, jer Bošnjaci prije svega svoj identitet vežu za domovinu Bosnu.

Historija Bošnjaka

Glavna stranica: Historija Bošnjaka

Korijeni

Bošnjaci potiču od Slavena koji su naseljavali područje današnje Bosne i Hercegovine. Neka novija istraživanja tvrde da korijeni Bošnjaka sežu dalje od historije Slavena i da su ilirskog porijekla. Iliri koji su živjeli na području današnje Bosne su se dolaskom Slavena asimilirali.

Srednji vijek

U srednjovjekovnoj Bosni, stanovnici su se nazivali imenom Bošnjani. Veliki uticaj među Bošnjanima je imala šizmatička ili heretička Crkva bosanska, zbog čega je na Bošnjane pokrenuto nekoliko krstaških ratova.

Osmanlijsko doba

Austrougarsko doba

Jugoslavensko doba

Bošnjaci su bili konstitutivan narod u SFRJ od 1971. godine, pod imenom Muslimani. Bošnjaci u Titovoj Jugoslaviji prvih dvadeset godina komunističke Jugoslavije nisu imali pravo na kostitutivnost, niti pravo na upotrebu vlastitog imena, koje su upotrebljavali tokom historije.

Hamdija Pozderac, predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine tokom 70-ih godina 20. vijeka, prilikom ustavnih promjena je pokušao vratiti historijsko ime Bosanci, koje je bilo zabranjeno, a koje se koristilo u Osmanskoj i Austro-Ugarskoj carevini kao Bošnjaci do pred Prvi svjetski rat, te tokom postojanja Jugoslavije u kolokvijalnoj upotrebi (termini Bosanci i Bošnjaci naizmjenično). Značajan pokret za renesansu bošnjačke nacije tokom Monarhije poveo je Safvet-beg Bašagić, predsjednik Bosanskog sabora zajedno sa bošnjačkim intelektualcima na čijoj strani se nalazila zvanična politika Austro-Ugarske predvođena Benjaminom Kalajem, što je izazvalo negodovanja srpskih predstavnika, a manjim dijelom i hrvatskih, jer su vlasti zabranile srpske i hrvatske udruge, kako bi smanjile uticaj Zagreba i Beograda na proces nacionalnog formiranja Srba i Hrvata u Bosni. Uspostavljanjem FNRJ prigodom donošenja prvog ustava, bošnjački zastupnik u skupštini Jugoslavije iz Mostara, Husaga Čišić, je glasao protiv Ustava zbog toga što se nije uvažio zahtjev u skupštini manjinskih Bošnjaka za uvođenjem šeste baklje u grb FNRJ i priznavanje Bošnjaka. Trend se nastavio i u SFRJ. Srpski komunisti su uporno izbjegavali da Bošnjacima daju status konstitutivnog naroda smatrajući da će se tim činom ugroziti nacionalni interesi srpske populacije u Bosni koja je svoj nacionalni identitet formirala ranije, pogotovo nakon atentata Gavrila Principa u gradu Sarajevu.

Nakon dogovora sa Titom, krajem 60-ih godina nađeno je kompromisno rješenje da se dâ mogućnost nacionalnog izjašnjavanja pod imenom Muslimani (sa velikim slovom M), odnosno u obliku Musliman (u smislu narodnosti).

Pozderac, svjestan činjenice da u Jugoslaviji u tom trenutku nije pogodna klima za punu nacionalnu afirmaciju Bošnjaka, prihvatio je kompromis kazavši čuvenu rečenicu "Ne daju bosanstvo, nude muslimanstvo... Da prihvatimo i to što nude, makar i pogrešno ime ali ćemo otvoriti proces"

1990. godine se osnivaju bošnjačke partije Stranka demokratske akcije na čelu sa Alijom Izetbegovićem, a potom i Muslimanska bošnjačka organizacija koju predvodi Adil-beg Zulfikarpašić. Svjestan činjenice da je sazrelo vrijeme za ponovnu afirmaciju nacionalnog imena, septembra 1993. Izetbegović daje podršku Drugom bošnjačkom saboru, koji okuplja intelektualnu elitu, i donosi deklaraciju o vraćanju imena Bošnjak.

Tokom postojanja pojma Musliman u SFRJ, određeni broj muslimana koji nisu etnički Bošnjaci, se izjašnjavaju Muslimanima. Nakon vraćanja imena Bošnjak, jedan dio nastavlja da se i dalje izjašnjava kao Musliman (u Srbiji i Hrvatskoj), a veći dio se identificira sa bošnjaštvom, dok se u Bosni i Hercegovini u gotovo stoprocentnom omjeru bošnjački narod izjašnjava pod novim-starim historijskim imenom.

Valja napomenuti da je od 1910-tih godina od kada je zabranjeno postojanje bošnjačke nacije i bosanskog jezika u Kraljevini Jugoslaviji i u prvih 20-tak godina Titove Jugoslavije, Bošnjacima nametnuto da se izjašnjavaju ili Srbima ili Hrvatima, a nakon što je uvedena rubrika Ostali, većina Bošnjaka je iskoristila tu mogućnost.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu

Cilj agresije na Bosnu i Hercegovinu je bila podjela BiH između susjednih država, Srbije i Hrvatske, te uništenje Bošnjaka. Armija RBiH, MUP RBiH, HOS, te ostale patriotske snage pod komandom Predsjedništva RBiH koje su se borile za multietničku državu su spriječile podjelu BiH i istrebljenje Bošnjaka sa teritorije BiH.

Bošnjaci nakon agresije

U dejtonskoj Bosni i Hercegovini prošlog vijeka, Bošnjaci su uz Srbe i Hrvate konstitutivan narod na teritoriji cijele BiH. Većinu čine u većem bh. entitetu, a pogotovo u sljedećim kantonima: Unsko-Sanskom, Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom, Sarajevskom i Goraždanskom.

Bošnjaci danas

Etnička mapa BiH 1991. godine

Danas, nacionalna svijest je prisutna kod većine Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. U toj državi, Bošnjaci čine veliku većinu na području doline rijeke Bosne i zapadne Bosanske krajine, a također čine značajan dio stanovništva Hercegovine. Trenutno se smatra da Bošnjaci čine između 50% i 55% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. No, bez popisa nemoguće je znati zasigurno.

Nacionalna svijest je se isto proširila među Bošnjake u susjednim državama. Najveći broj Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine živi u Srbiji i Crnoj Gori (Naročito na području Sandžaka). Grad Novi Pazar ima najveće bošnjačko stanovništvo izvan domovine.

Još 40.000 Bošnjaka se nalazi u Hrvatskoj, a 32.500 živi u Sloveniji. Međutim, neki od njih su se izjasnili kao "Muslimani" ili "Bosanci" na zadnjim popisima. U Makedoniji, smatra se da danas živi 17.000 Bošnjaka.

Zbog ratovanja i etničkog čišćenja tokom rata u Bosni i Hercegovini veliki broj Bošnjaka trenutno živi u državama izvan Balkana. Najveće bošnjačko stanovništvo izvan bivših jugoslavenskih država se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Australiji, Kanadi i Turskoj.

U nekim od tih zemalja (naročito u Turskoj) bivše generacije bošnjačkih doseljenika su danas uglavnom integrisane u domaće stanovništvo. Ipak, većina su bošnjačke izbjeglice koje su tek stigle u ove zemlje u prethodnih petnaestak godina. Oni još uvijek govore bosanski jezik, održavaju kulturnu i vjersku zajednicu, i često posjete Bosnu i Hercegovinu.

U Sjedinjenim Američkim Državama gradovi sa najvećim brojem Bošnjaka su Saint Louis i Chicago. Manje Bošnjaka žive u gradovima poput Utice u saveznoj državi New York ili Hamtramcka u Michiganu, ali tu čine značajan udio ukupnog stanovništva. U Kanadi, najveće bošnjačke zajednice su u Torontu i Vancouveru.

Bošnjačka nacija još uvijek ima par značajnih problema da riješi. Najprije treba se proširiti nacionalna svijest među onim koji se još uvijek smatraju "Muslimani u smislu narodnosti" ili "Bosanci". Takođe, stari srpsko-hrvatski jezik, koji je učilo nekoliko generacija Bošnjaka, treba zamijeniti standardiziranim bosanskim jezikom. Ipak, što se tiče nacionalne svijesti, Bošnjaci su danas u daleko boljem položaju nego što su bili prije samo petnaest godina.

Kultura

Bošnjaci govore bosanskim jezikom. Oni su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta.

Postanak i historijski razvitak standardnoga jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uvelike ovise o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činitelja je odigralo važnu ulogu:

  • jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tijekom 3 vijeka uoči Osmanskoga osvojenja
  • uticaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina turskog jezika, snažno su obilježili bosanski jezik- na različite načine u različitim vremenima
  • relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezične matrice, kakva je nametana u 20. vijeku
  • budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom historijskih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim čimbenikom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, sudjelovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitog identiteta, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen
  • no, za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifugalne tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

Religija

Careva džamija, Sarajevo.
Glavna stranica: Islam u Bošnjaka

Bošnjaci su većinom i običajno muslimani. Oni su uglavnom hanefijski Suniti, iako su sufije imali veliki historijski uticaj na ovim prostorima. Međutim, zbog savremenih uticaja tokom prethodnih 75 godina danas ima i ateista, agnostika, i deista Bošnjaka (Prema procjenama iz 1991. godine ovakvi su činili do 10% ukupnog stanovništva). Ima i jedan jako mali dio Bošnjaka pravoslavaca i Bošnjaka katolika zbog širenja tih vjera u Bosni u srednjem vijeku i kasnije.

Islam se prvi put značajno pojavljuje u Bosni sa dolaskom Osmanlija u 15. vijeku. Širenje Islama je u početku bilo sporo ali se je ubrzalo sa nastankom muslimanskih naselja okupljenih oko islamskih kulturnih ustanova poput džamija i tekija.

Bošnjaci kao i Albanci su prihvatali Islam brže nego u bilo kojoj drugoj Osmanskoj evropskoj provinciji. Najvažniji faktor u prihvatanju islama od Bošnjaka je bila relativna slabost crkve i kršćanstva na teritoriji Bosanskog sandžaka u odnosu na susjedne zemlje. Tokom srednjeg vijeka Katolička i Bosanska crkva su se natjecali za vjernike ali nijedna nije bila vrlo dobro organizovana. Zbog toga bilo je vrlo lahko da brojni Bošnjaci zamijene njihovo staro narodno kršćanstvo za narodni Islam.

Kao i kod mnogih drugih muslimanskih naroda, Islam u Bošnjaka je zadržao razne lokalne uticaje. Na primjer, alkoholna pića su u bošnjačkoj muslimanskoj zajednici smatrana manjim grijehom, dok se je svinjetina smatrala apsolutno neprihvatljivom. Također, običajna ženska odjeća nekih islamskih zemalja nije postala popularna među Bošnjakinjama sve do 19. vijeka i Austro-Ugarske okupacije.

Trebalo bi se isto napomenuti da je u 16. vijeku postojao posebni Bošnjački pravac Islama. Osnivač je bio Hamza Hali Bošnjak iz Gornje Tuzle. Poznat kao Hamzevijski islam, njegov rast je prekinuo veliki vezir Mehmed paša Sokolović 1753. godine. Smatra se da se je Hamzevijski islam sastojao od mješovitih islamskih i kršćanskih uticaja.

Vođa Bošnjačke Islamske zajednice je reisu-l-ulema. Trenutni reisu-l-ulema je Husein Kavazović. Bivši Reisu-l-ulema Cerić ne vjeruje da postoji poseban "bosanski" Islam ali podržava "evropski" Islam u Bosni i širom Evrope. Također podržava prijateljske odnose sa zapadnim svijetom i kulturom.

Simboli

Ljiljan, simbol Bošnjaka
Zastava Republike BiH, popularan simbol među Bošnjacima
Zastava bh. muslimana, popularan simbol među Bošnjacima
Grb Bošnjaka u Sandžaku

Tradicionalne bošnjačke boje su zelena, bijela, žuta i plava. Najpoznatiji bošnjački simboli su polumjesec i ljiljan (lat. Lillium Bosniacum). Bošnjaci svoje simbole prvenstveno vežu za državu Bosnu.

Prvi bošnjački simboli potječu iz vremena bosanskih banova. Navedeni simboli su najčešće ljiljani, koji se mogu vidjeti i na stećcima. Najpoznatiji primjer bošnjačke zastave je ona iz vremena Tvrtka I Kotromanićima, bijela zastava sa plavim grbom sa šest zlatnih ljiljana.

Bošnjačke zastave iz osmanlijske ere obično su polumjesec i zvijezda na zelenoj podlozi. Zastava nezavisne bosanske države u 19. vijeku i pokreta Husein Kapetana Gradaščevića za autonomiju bila je slična prethodnoj, ali polumjesec i zvijezda su bili žuti umjesto bijeli.

Zastava Republike Bosne i Hercegovine iz 1992. godine, kao i zastava Armije Republike Bosne i Hercegovine, su popularni simboli među Bošnjacima. Dizajn je baziran na starom grbu bosanske dinastije Kotromanića, plavom grbu sa šest zlatnih ljiljana.

Neke bošnjačke organizacije sastavljaju ove dvije različite zastave, kao na primjer u dizajnima gdje umjesto zvijezde polumjesec sadržava ljiljan. Najpoznatiji primjer ovoga je grb Bošnjaka Sandžaka.

Na grbu Federacije Bosne i Hercegovine, nalazi se zlatni ljiljan na zelenoj podlozi. Također na nišanima bosanskih šehida, nalazi se uklesan ljiljan, kao simbol bošnjaštva.

Reference

1 Korijeni Bosne i bosanstva, Dr. Enver Imamović, Sarajevo, maj 1995. 2 Dnevni avaz - Sveznadar, 24. april 2007.

Također pogledajte

Vanjski linkovi

Flag-bih.svg BiH portal
Odjeljak isključivo posvećen Bosni i Hercegovini
Wikicitat
Wikicitat: Bošnjaci
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: