Crkva bosanska

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Crkva bosanska je bila autohtona crkva u Bosni koja je postojala tokom srednjeg vijeka. Bosna je od samog početka srednjeg vijeka bila posebna etnička, kulturna i politička cjelina. Ona je imala vlastiti kulturno-politički razvoj koji je doveo do stvaranja niza posebnosti, kako u sferi duhovnosti (domaća bogumilska vjera), tako i u kulturi (stećci, vlastitio pismo bosančica i dr.), politici (domaća vladarska dinastija banova i kraljeva, razvijena i jaka država), te niz drugih tipičnih bosanskih karakteristika koje su poznate širom svijeta.

Sigurno je da nema ni jedne teme u bosanskoj historiji oko koje su se toliko lomila koplja kao oko pitanja karaktera, uloge i značaja crkve bosanske. Katolička crkva naziva pripadnike Crkve bosanske hereticima sa aspekta svojih dogmi, kao što je i njeno učenje heretičko za učenje Crkve bosanske. Uvidom u izvore različitog porijekla može se utvrditi da se u njima spominju, s jedne strane Crkva bosanska, a s druge hereza (dualizam, manihejstvo) i heretici (jeretici),odnosno babuni, bogumili, patareni.[1]

Historija[uredi | uredi izvor]

U historijskoj literaturi ustanovljeno je da su bosanski krstjani jedini, među brojnim sličnim heretičkim pokretima u srednjovjekovnoj Evropi, uspjeli formirati i sačuvati posebnu autohtonu crkvu, čija vjerovanja su bila drukčija od tadašnje katoličke i pravoslavne crkve. Crkva bosanska je u periodu od 12. vijeka pa do osmanskih osvajanja imala značajan uticaj na politički, društveni, vjerski i diplomatski život srednjovjekovne bosanske države koja se suprotstavljala nadiranjima sa svih strana (bilo da je riječ o vojno političkim od strane mađarskih kraljeva ili crkveno-vjerskih od strane katoličke ili pravoslavne crkve.). [2]

Historijski izvori početak djelovanja Crkve bosanske vežu za period vladavine Kulina bana (1180-1204) koja je bila toliko raširena da ga je i sami bosanski ban Kulin prihvatio. Ovo možemo vidjeti iz pisma zetskog kneza Vukana Nemanjića 1199. godine koji se žali tadašnjem rimskom papi Inoćentiju III kojem kaže da se u “zemlji ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija hereza ne malih razmjera, i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava humskog, i sa više svojih srodnika bio zaveden preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana”. Ovo heretičko učenje, odnosno Crkva bosanska, je zasigurno postojala ranije što svjedoče neki izvori[3], međutim tek je krajem 12. stoljeća dostiglo značajan utjecaj na društveno-politički život Bosne. Do ovog perioda bosansku herezu nije toliko privlačilo pažnju predstavnike rimske crkve. Kroz historiju srednjovjekovne Evrope brojni slični heretički pokreti poput katara, bogumila i patarena su bili proganjani zbog svojih vjerskih učenja koja su se razlikovala od učenja tadašnjih priznatih crkava. Sličnu sudbinu su doživjeli i bosanski krstjani koji su od početka 13. stoljeća pa do samog političkog sloma srednjovjekovne Bosne polovinom 15. stoljeća bili na meti učestalih križarskih pohoda. Rimski papa je 1203. godine poslao svoga izlaslanika Ivana Cazamarisa u Bosnu, tačnije Bilinu polje (kod Zenice), gdje je ispitao učenje bosanske heretičke vjere. Ustanovio je da njihovi vjerski pogledi i obredna praksa po mnogočemu različiti od učenja kršćanstva. Predstavnici bosanskih krstjana kao i sami bosanski ban Kulin, uz svjedoka dubrovačkog arhiđakona Marina, su potpisali akt u kojem se odriču hereze. Iako se Kulin ban samo formalno odrekao hereze on je ipak uspio obezbijediti mir u svojoj zemlji, ali na kratko vrijeme pošto će Bosna u sljedećih 250 godina biti na meti čestih križarskih pohoda upravo zbog svoje vjere. [4]

U ovim križarskim pohodima čitava država, kako obični narod, tako i plemstvo, su zajedno branili Bosnu. [5] Na ovaj način je Crkva bosanska održala svoju vjeru i zasebnu crkvenu hijerarhiju kroz gotovo čitav srednji vijek.

Hijerarhija[uredi | uredi izvor]

Stećci, razasuti po cijeloj Bosni i Hercegovini bili su historijski povezani sa bosanskom crkvom

Što se tiče unutrašnje organizacije bosanske crkve postojala je hijerarhija koja se sastojala od tri stepena: djed, gost i starac. [6] Na čelu hijerarhije se nalazio djed, nekada nazvan i did ili episkup crkve bosanske. [7] Djed je bio najviši poglavar među krstjanima odnosno nad njim nije bilo nikakve više crkvene vlasti. [8] Djed bosanske crkve je imao veoma važan položaj u društveno-političkom životu sredjovjekovne Bosne; on je vršio krunisanje bosanskih kraljeva i imao je izražene sudske funkcije koje nije mogao osporiti niti sam vladar. [9]

Pripadnici Crkve bosanske su sebe nazivali “dobrim krstjanima”[10] ili "dobrim Bošnjanima"[11], a svoju vjeru “crkvu bosansku”[12], “naša vjera”[13], “naš zakon“[14]. Crkva bosanska se kao institucija prvi put javlja u dvije povelje bosanskog bana Stjepana II Kotromanića iz 1326. godine. [15] Međutim, u drugim nebosanskim izvorima pripadnike bosanske crkve su nazivani različitim imenima, često pogrbnim. Tako susrećemo nazive: patareni, patarini, manihejci, heretici, šizmatici i sl. U današnjoj historiografiji pripadnici Crkve bosanske se pogrešno nazivaju “bogumilima”. Ovaj naziv je netačan i ne smije se koristiti za bosanske krstjane jer oni sebe nikada nisu nazivali tim imenom. Bogumili su postojali u Bugarskoj i Makedoniji i bili su jedan od mnogih heretičkih pokreta u Evropi. Moguće da je učenje Crkve bosanske i bogumilstva slično, ali koristiti naziv bogumilstvo za bosansku herezu je pogrešno. Jedini navodni srednjovjekovni izvor koji spominje naziv “bogumil” za Bosnu sigurno je falsifikat. Izvor je bio srpski rukopis iz 15. stoljeća koji je citirao Rus, V. Grigorovič, 1859. godine. Ruski naučnik nikada nije objavio originalni tekst, koji je potom bez traga nestao. Niti jedan drugi sačuvani rukopis isto djela ne navodi na tom mjestu riječ “bogumil”. [16]

Postojale su dvije kategorije vjernika. U prvu kategoriju su spadali “izabrani i savršeni” ili “pravi krstjani koji grijeha ne ljube”. [17] U drugu kategoriju su spadali obični vjernici koji su se zvali “mrsni ljudi”. U prvu kategoriju su bili oni koji su se pridržavali svih vjerskih načela: nekonzumiranje hrane životinjskog porijekla (osim ribe), post, kloniti se svakog sjaja, raskola, užitka i braka. Slijedili su asketski način života i živjeli su u zajednicama, odnosno u hižama (kućama), što je slično kršćanskim samostanima ili islamskim tekijama. Hiža je zajedničko mjesto boravka svih predstavnika bosanskih krstjana. Ženu su smatrali ravnopravnim članom društva. Ona mužu nije morala donositi miraz jer je ona "uzima iz njene ljubavi i dobrote". Brak su sklapali na jednostavan način, bez crkvenih ceremonija. [18]

Kako nisu gradili crkve, članovi "Crkve bosanske" vršili su svoje obrede u privatnim kućama članova zajednice. Lokalnu zajednicu nazivaju "hiža" (kuća), a na njenom čelu nalazi se starac. [1] U bogosluženju su koristili bosanski jezik, a u vjerskim knjigama ćirilično pismo, bosančicu. Djedovi Crkve bosanske imali su narodna, slavenska imena umjesto tada uobičajenih hrišćanskih imena grčkog, latinskog i židovskog porijekla, a za sva sveštenička zvanja su koristili slavenske nazive. [19]

Učešće u društvenopolitičkom životu srednjovjekovne Bosne[uredi | uredi izvor]

Crkva bosanska je sa svojom hijerarhijom zapaženo učestvovala u javnom i političkom životu srednjovjekovne bosanske države i društva, posebno u 14. i 15. vijeku. [1] Pretpostavlja se da je poglavar Crkve bosanske od 1377. godine okrunjivao bosanske kraljeve. Poglavar, odnosno djed je vjerovatno davao krunu u crkvi sv. Nikole u Milima kod Visokog i nastupao je u javnom i političkom životu zemlje. Budući da je papa 1252. godine premjestio katoličku bosansku biskupiju u ugarsko Đakovo, Crkva bosanska je neprestano jačala jer je katolički biskup stolujući u Đakovu izgubio stvarne veze s Bosnom. [19]

To je bila jedina "heretička" crkva koja je uspjela da postane zemaljska (državna) crkva. Oko 1200. godine "Crkva bosanska" je već jaka i uticajna organizacija u Bosni, prihvaćena od naroda i velikaša. Za to postoje dva važnija razloga. Prvi je što je naučavala na narodnom jeziku (za razliku od katolika koji su se koristili latinskim), te su na taj način čuvali samostalnost Bosne od tuđinaca, naročito od Mađara koji su se željeli preko crkve miješati u bosanske prilike.

Drugi je razlog što je učenje imalo određenih sličnosti i dodirnih tačaka sa starom slavenskom vjerom, te je samim tim bilo radije prihvaćeno od hrišćanstva.

Kulin ban, koji je ostavio dobru uspomenu svojom brigom za red, mir i pravdu, te se za njega još i danas čuje riječ:

Za Kulina bana i dobrijeh dana!

On i svi njegovi velikaši "dobri Bošnjani" pristaju uz krstjane, te "Crkva bosanska" postaje jedina priznata vjerska organizacija u Bosni.

Tu titulu krstjani zadržavaju sve do pada posljednjeg dijela Bosansko-humske zemlje 1486. godine. Kroz čitavo to vrijeme Crkva bosanska sudjeluje u vodstvu države, radu sabora, posreduje u pregovorima sa susjedima i izmiruje unutrašnje razmirice. Vremenom, na svakom plemićkom posjedu služili su krstjani kao diplomati i savjetnici, a velikim dijelom su i poticali iz plemićkih porodica. [20] Kulin ban nije bio jedini bosanski vladar koji je bio pripadnik bosanske crkve. Neki bosanski vladari i članovi plemstva su bili njeni sljedbenici. Ban Matej Ninoslav u pismu papi Grguru IX 1233. godine izvještva ga da je njegov rođak, odnosno budući bosanski ban Prijezda “nedavno vratio iz prljavštine heretičke stranputice na čistoću katoličke vjere”. [21] Ban Matej Ninoslav je sam bio član heretičke vjere od rođenja ali je pod pritiskom rimske pape prihvatio katoličanstvo. Zbog ovog događaja narod se pobunio i usprotivio svome banu. Nakon toga, bosanski ban se vratio svojoj ranijoj vjeri što je započeo novi niz križarskih pohoda na Bosnu. Poznato je da su brojne velikaške bosanske porodice bili pripadnici bosanske crkve kao što su: Hranići, Pavlovići, Klešići, Kosače, Hrvatinići, Sankovići i dr. Jedan od poznatiji, herceg Stjepan Vukčić Kosača je bio njihov velik pristalica i nakon progona bosanskih krstjana primio brojne odbjegle krstjane u svoju zemlju, Hum. U izvorima se u njihovoj službi pojavljuju krstjani koji su za njih obavljali razne diplomatske i političke poslove. [22] Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević je također bio pripadnik Crkve bosanske i čak nakon prelaska na katolicizam održavao dobre odnose sa njenim pripadnicima. Pod pritiskom Rimske kurije kralj Tomaš počinje neviđeno proganjane bosanskih krstjana. Oni pripadnici Crkve bosanske koji nisu prešli na katolicizam su pobjegli pod zaštitu Osmanlijama ili u Hercegovinu gdje ih je otvorenih ruka primio herceg Stjepan Vukčić Kosača, najmoćnijeg velikaša tadašnje Bosne. [23] [24]

Utočište za "heretike"[uredi | uredi izvor]

Historijska karta rasprostranjenosti crkava u srednjovijekovnoj Bosni.

Dolazi do stvaranja tzv. pluralističke vjerske oaze u bosanskoj srednjovjekovnoj državi i utočištu za "heretike" s Balkana i Evrope koje su tako strastveno proganjale Katolička i Pravoslavna crkva, premda je i Crkva bosanska bila žrtva krstaških ratova koje su s vremena na vrijeme poduzimale pape. Svoje su mjesto tako u viševjerskoj Bosni našli i bogumili iz Raške, patareni iz Dalmacije i katari iz zapadne Evrope. U Bosni se nije mogla primijeniti maksima "Zapad gleda prema Rimu, Istok gleda prema Konstantinopolju" niti je vrijedilo pravilo "čiji teritorij, njegova i vjera" jer su bosanski vladari i vlastela vrludali između triju konfesija. Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i ban Stjepan II Kotromanić lavirali su između katoličanstva i Crkve bosanske, baš kao i prvi bosanski kralj Tvrtko I, zatim Tvrtko II i kralj Stjepan Tomaš. Bosansku je vjeru do svoje smrti prakticirao vojvoda Sandalj Hranić kao i njegov nasljednik herceg Stjepan Vukčić Kosača. Kosaču bosanska vjera nije smetala da se približi pravoslavlju, ali i katoličanstvu. Međutim, najodaniji Crkvi bosanskoj su bili Radinovići-Pavlovići.

Dostojanstvenici Crkve bosanske često su sudjelovali u diplomatskim misijama i pomagali u rješavanju sporova između vlastele i vladara, a nastupali su i kao njihovi politički savjetnici. Tako je Crkva bosanska bila ključan decentralizacijski faktor u Bosni koji je uravnotežio političku moć između vladara i vlastele, a to je držalo na udaljenosti druge dvije crkve koje su težile centralizaciji države. Krstjanske su hiže osnažile svoj politički i društveni položaj i davanjem azila prognanicima iz zapadnog i istočnog hrišćanstva.

Dubrovačka Republika Crkvu bosansku nije smatrala kao sektu već kao Crkvu koja obavlja iste pravne, političke i diplomatske poslove kao i druge Crkve na zapadu i istoku Evrope. Dubrovčani spominju i da su hiže bosanskih krstjana bila svratišta dubrovačkih trgovaca i diplomata poput svratišta u pravoslavnim manastirima i katoličkim samostanima. Jedinstvenost srednjovjekovne bosanske države i ono što ju je razlikovalo od ostatka Evrope leži i u ponašanju bosanskih vladara i vlastele. Oni su naime u svoje poslove, uz Crkvu bosansku, uključivali sve više i Katoličku crkvu, a u istočnom Humu i Pravoslavnu crkvu. Postoje zapisi prema kojima su predstavnici triju Crkava sarađivali i zajednički nastupali. [19]

Uticaj djeda bosanskog bio je velik i izvan granica Bosne, te ga na osnovu nekih rukopisa smatraju katarskim papom. Da li je uopšte postojao vrhovni poglavar katara i patarena, sa sigurnošću nije dokazano. Činjenica je da su katari i patareni iz ostalih zemalja dolazili u Bosnu da tamo uče katarski nauk jer je on, iako su uz njega pristajale visoke ličnosti iz ostalih evropskih zemalja, jedino u Bosni bio na određeni način legalan. Poznato je i da su neki katarski biskupi primali zaređenje u Bosni.

Premda bosanski vladari u međunarodnim pregovorima nikad nisu priznali postojanje "krivovjerja" na bosanskom tlu, Bosna je za čitavog svog postojanja bila napadana zbog "hereze". Ni inkvizicija, ni krstaški pohodi koji su na nju poduzimani, nisu uspjeli ništa promijeniti. Naprotiv, bosanska država je neprestano jačala.

Tako je bilo sve do Stjepana Tvrtka Kotromanića, za vrijeme njegove vladavine Bosna je bila največa i najjača. Do tog vremena krstjani su primjerom svog života uživali neprikosnoveni autoritet među narodom. Narod prihvaća i uvažava njihove moralne stavove. Tako su, na primjer, brakovi u Bosni sklapani iz ljubavi, a ne iz koristoljublja, jer mladenka u brak nije nosila nikakav miraz, kao što je tada bilo uobičajeno u Evropi. Jedino je morala obećati "da će biti vjerna". Smrću kralja Tvrtka I prilike u "Crkvi bosanskoj" su se izmijenile. "Dobri krstjani" su se osilili, postali bogati i moćni i pomalo ublažili sprovođenje teških odredbi svoje vjere. Imanja poklanjaju rođacima i za rod se više brinu nego za ostali narod, a postaju popustljiviji prema hrišćanskom nauku.

Njegovi nasljednici nisu imali ni snage, ni odlučnosti da bosansku državu održe jakom. Istovremeno na scenu stupaju i franjevci.

"Mala braća" uspjela su u onome u čemu nisu uspjeli krstaši. Privoljevši neke plemiće na svoju stranu, razbili su jedinstvo Bosne koje je bilo utemeljeno na zajedništvu vladara i velikaša "Crkve bosanske". [25]

Crkva bosanska je snažno uporište imala u dolini Bosne između Visokog i Zenice, gdje se nalazila krstjanska hiža u Janjićima, u kojoj je na početku 15. vijeka stolovao djed Radomir.[26][27] Na širem tom području zasvjedočena je dvadesetih godina 14.vijeka hiža gosta Radoslava u Moištri (današnje Moštre). Jako uporište pripadnici Crkve bosanske imali su u širem području Konjica, gdje se također nalazio franjevački samostan i nekoliko crkava. [28][29]

Slom i nestanak Crkve bosanske[uredi | uredi izvor]

Kako se u 15. vijeku rasplamsala borba za bosansku biskupiju između Rima i Ugarske tako se Crkva bosanska učvrstila kao nezavisna hrišćanska crkva. Međutim, kako su bosanski krstjani jačali na evropskoj pozornicu neobičnim spletom okolnosti istim takvim spletom su i nestali. Posljednji vladari Bosne su bili saveznici Katoličke crkve i progonitelji bosanskih krstjana, u nadi dobijanja pomoći zapadnih država za obranu od nadirućeg Osmanskog carstva. Dodatni udarac u leđa Crkve bosanske desio se u proljeće 1453. godine kada je did bosanske crkve usljed progona pobjegao sa teritorija Bosne i potražio utočište u Hum kod hercega Stjepana Vukčića. Did je nešto kasnije prešao na pravoslavlje što se može vidjeti u pismu carigradskog patrijarha Gennadiosa II. Na ovaj način je Crkve bosanska ostala bez svoga duhovnog predvodnika što će dovesti do potpunog nestanka hereza sa ovih prostora.[30] Pretposljednji je bosanski kralj Stjepan Tomaš, koji je na Zapadu optužen da je prepustio Turcima srpsku prijestolnicu Smederevo, u pokušaju spašavanja obraza i podilaženju katoličkim državama, naredio bosanskim krstjanima da pređu na katoličanstvo ili odu u progon. Stjepan Tomaš zarobljava i tri poglavara bosanskih krstjana: Đuru Kućinića, Stojšana Tvrtkovića i Radmila Voćinića i šalje ih u Rim papi Piju II na "preodgoj". Tek kad je uništena Crkva bosanska došla je u Bosnu papinska kruna kojom je 1461. okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević u Jajcu. [19]

Posljednja kap u časi bila je potpuna vladarska nesposobnost i nesnalažljivost posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomaševića. Neodlučan, plivao je između Rima, krstjana, franjevaca, mađarskog kralja Matijaša Korvina i osmanlijskog sultana Mehmeda II, priklanjajući se sad jednima, sad drugima. Njegovu nesposobnost najbolje je iskoristio Mehmed II.

Uzdajući se u tvrde gradove i pomoć Matijaša Korvina, mladi kralj je uskratio sultanu traženi danak. Na to je Mehmed II skupio vojsku i 1463. godine krenuo na Bosnu.

Ali još prije svoje smrti Stjepan Tomašević izdaje na sultanov nalog naređenje vojvodama i komandantima gradova da predaju tvrđave Osmanlijama u ruke. Tako se zbilo da je za osam dana više od 70 gradova i gradića potpalo pod sultanovu vlast. Jedini koji nije klonuo bio je lukavi herceg Stjepan Vukčić Kosača, gospodar Humske zemlje, ali ni on se neće moći još dugo odbraniti opkoljen s tri strane. 1486. godine pada i njegovo posljednje uporište Novi na moru.

Uspostavom Osmanske vlasti, Crkva bosanska je kao vjerska organizacija nestala. Iako je islamizacija Bosne uzela velikog maha i privukla velik broj pristalica katoličke, pravoslavne i bosanske crkve (što svjedoče popisni defteri iz 15. i 16. st.), ona nije upotpunosti iščezla staru heretičku (često pogrešno zvana bogumilsku ili patarensku) vjeru. Razni izvori svjedoče prisustvo krstjana u pojedinih područjima Bosne kao što su visoki planinski lanci Hercegovine, dolina rijeke Neretve i okolne planine čak do kraja 19. stoljeća. Krstjani su na ovaj način očuvali sićušan ostatak svoje stare vjere u izolovanim područjima Bosne i Hercegovine gdje su svoju vjeru mogli u miru u propovijedati. Prisustvo bosanskih krstjana može se pratiti preko osmanskih katastarskih knjiga 15. i 16. stoljeća, u kojima su ljudi razvrstani po vjeri, neki su bili uneseni i kao kristian. Od kraja 16. stoljeća (kada se prestaju voditi ovi turski defteri ) do kraja 19. stoljeća jedino se možemo temeljiti na drugim domaćim i stranim izvorima. [31] Tako se u katastarskoj knjizi iz 1469. godine spominje 10 kristijanskih sela, 113 kristijanskih kućanstava i pet kristijana-neoženjenih. Posljednji kristijani tj. krstjani u osmanskim spisima zabilježeni su 1604. godine. [19]

  • Engleski diplomata Ricaut, u svom izvještaju iz 1670. navodi podatak da se bosanski bogumili ni do tog vremena nisu prešli na islam. Mada ispovijedaju islam oni čitaju Novi zavjet, piju vinu u ramazanu itd. (Histori de l’état présent de l’Empire Ottoman, Amsterdam 1670.)
  • U Bakulinom šematizmu hercegovačke biskupije iz 1867. stoji da je u Dubočanima (kod Konjic), porodica Helež bila posljednji sljedbenik bogumilske vjere u tom kraju. Prešli su na islam tek u drugoj polovini 19. stoljeća.
  • Fra Jelanić, navodi podatak u "De Patarenis Bosnae", da je još iza austrijske okupacije u gornjoj Neretvi bilo šesnaest bogumilskih porodica.
  • Poznati bosanski franjevac, fra Grga Martić, zabilježio je da je lično poznavao neke muslimanske porodice koje su potajno ispovijedale bogumilsku vjeru. Obred je vršio domaćin. Takvih je po fra Grgi Martiću u njegovo doba bilo u selu Drežnica kod Jablanice i u okolini Kreševa.
  • Godine 1887. Mehmed-beg Ljubušak zabilježio je: "Oko Rame i Neretve ima i danas Muhamedovskih seljaka, koji su sačuvali neke molitve iz bogumilskih vremena pa ih u obiteljskim krugovima naizust izmole." Takvi slučajevi su zabilježeni u okolici Fojnice i u drugim zabačenim bosanskim i hercegovačkim selima. [32]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c http://www.scribd.com/doc/53959389/Matur-Ski
  2. ^ Jalimam, Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, Društvo studenata Demus
  3. ^ Prvi spomen bosanske hereze potječe iz 925. godine gdje u pismu pape Ivana X, upućenom splitskom nadbiskupu i tamošnjem svećenstvu, iznosi se prigovor što u susjednoj dijacezi (misli se na Bosnu), postoji neka nauka „koja se ne nalazi u svetim knjigama“. Ovdje se ne govori kakva je to nauka, ali sudeći po tome da se „ne nalazi u svetim knjigama“ možemo zaključiti da je u pitanju hereza, tj. krivovjerje. (Vidi: E. Imamović, 1995, Korijeni Bosne i bosanstva, str. 172)
  4. ^ Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 32-34
  5. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz hustoriju, str. 71
  6. ^ Imamović, prof. dr. Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 75
  7. ^ Jalimam, dr. Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, str. 149, Društvo studenata Demus
  8. ^ Ćošković, Pejo, (2005), Crkva bosanska u XV.stoljeću, str. 401, Institut za istoriju Sarajevo
  9. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 72, Mladinska knjiga Sarajevo
  10. ^ Imamović, prof. dr. Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 72
  11. ^ Vaska Sotirov-Djukic (2014-12-16). "Tragom pisane baštine BiH - Rukopisi Crkve bosanske". journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  12. ^ Jalimam, Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, str. 168
  13. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae, str. 783
  14. ^ Truhelka, dr. Ćiro, (1911), Testament gosta Radina – GZM, XXIII, str. 374-375
  15. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae, str. 70-73
  16. ^ Kniewald, dr. Dragutin, (1949), Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, str. 117, RAD JAZU; Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 90, Buybook; Šidak, Jaroslav, (1954), Današnje stanje pitanja „Crkve bosanske“ u historijskoj nauci, str. 139; Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka; John V.A. Fine jr., (1975), The Bosnian church: a new interpretation, str. 44
  17. ^ Jalimam, Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, str. 147, 169
  18. ^ Imamović, prof. dr. Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 74-75
  19. ^ a b c d e "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 5. 4. 2014. Pristupljeno 24. 12. 2013. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  20. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 23. 9. 2015. Pristupljeno 18. 12. 2013. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  21. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae, str. 46, Mladinska knjiga Sarajevo
  22. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 76-77
  23. ^ Imamović, prof. dr. Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 76 i 79
  24. ^ Kniewald, Dragutin, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, str. 155, JAZU
  25. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 23. 9. 2015. Pristupljeno 18. 12. 2013. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  26. ^ Mandić, Bogumilska crkva, 303-304; Hadžijahić, Zemljišni posjedi, 469-470; Anđelić, Visoko, 125; Fine, Bosnian Church, 256
  27. ^ Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću
  28. ^ Usp. Anđelić, Historijski spomenici, 128.
  29. ^ Pejo Ćošković Crkva bosanska u XV. stoljeću
  30. ^ Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 106
  31. ^ Hadžijahić, Muhamed (1990), Porijeklo bosanskih muslimana, str. 37-114; Hadžijahić, Muhamed, Zemljišni posjedi Crkve bosanske, str. 463, 465, Historijski zbornik XXV-XXVI (1972/73); Solovjev, Aleksandar, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, GID, Sarajevo 1949, str. 42-79; Imamović, Enver, (1995), Korijeni Bosne i bosanstva
  32. ^ Imamović, Enver, (1995), Korijeni Bosne i bosanstva, str. 212-213

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]