Ban Matej Ninoslav

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Matej Ninoslav
Seal of Ban Matej Ninoslav, 1240.jpg
Pečat bana Ninoslava
Ban Bosne
Vladavina 1232 - 1250
Prethodnik ban Stjepan
Nasljednik Prijezda I
Porodica
Supružnik nepoznato
Otac Radivoj
Smrt oko 1250.

Matej Ninoslav je bio bosanski ban u periodu od 1232. do 1250. godine. Ostala je zabilježena njegova povelja Dubrovačkom knezu Žanu Dandolu, koja je postala predmetom kontroverzi zbog pokušaja da se na osnovu njenog teksta odredi narodnosni sastav Bosne u 13. vijeku.

Samostalni bosanski vladar[uredi | uredi izvor]

Pišući o srednjevjekovnoj Bosni historičari najviše koriste „agitatorsku“ ugarsku i rimsku prepisku i vjeruje se svakoj optužbi izrečenoj protiv bosanskih heretika. Pri tome se kršćanske akcije preuveličavaju, prikazuju se kao veliki uspjeh krstaškog oružja, što baca u sjenu samostalnu djelatnost bosanskih vladara. [1]

Tako se smatra da je 1239. g. patarenska sljedba u Bosni sasvim istrijebljena. Međutim, već slijedeće godine, na primjeru Ninoslavovog odnosa prema Dubrovniku, vidi se da je Ninoslav veliki ban po milosti božjoj. Banov sud je nadležan za sve prijestupe koje načine Dubrovčani i drugi latinski (vlaški) trgovci, što drugim riječima znači da Ninoslav ne dopušta da strani trgovci imaju u njegovoj zemlji bilo kojega drugog suca osim njega. U tom pitanju pokazao je Ninoslav strogost prema strancima zato što ne dopušta nijednom »Vlahu« (a radi se uglavnom o Dalmatincima koji su ili mletački ili ugarski podanici) poseban položaj u svojoj zemlji. [1]

Splićani se obraćaju Ninoslavu zbog toga što je politički protivnik Bele IV koji od 1242. g. zaštićuje Trogirane s kojima su Splićani, otad u ratu. Toma Arhiđakon u svojoj hronici smatra Ninoslava pravim katolikom. Ljutiti Bela je poveo vojsku da osveti banova temeraria facta, ne zato što je Ninoslav doista bio krivovjernik, nego zato što se usudio u njegovoj Dalmaciji primiti kneževsku vast!.

Za glavni izvor toga doba smatra se Belina darovnica iz 1244. g. izdanoj u korist ″bosanskog biskupa i crkve bosanske″ (episcopo Boznensi et ecclesie Boznensi) koja u doba Ninoslava uopšte nije imala posjede u bosanskim zemljama. Bosanski biskup ima tada jedino Breznicu i Đakovo u vukovskoj županiji. Bosanski kaptol i biskup, po darovnici, imaju pravo na desetinu u Usori, Solima i Donjim krajevima kao i u drugim župama, i to tobože po običaju ugarskih crkava. Bela nalaže (precepimus) svim svojim nasljednicima pod prijetnjom božjeg suda i gubitka očinskog blagoslova da vječno i neopozivo obdržavaju prije spomenute darove (predictas do- naciones) koji su tako pobožno djelo. Zbog činjenice da kralj prijeti božijim sudom, i po nekim drugim detaljima, neki istoričari smatraju ovu darovnicu falsifikatom. Nije neobično bilo u ono doba pravljenje falsifikovanih dokumenata radi ostvarivanja nekih prava. [1]

Meutim, s novim papom Inoćencijem IV položaj se bosanske biskupije mijenja. Prije svega, papi se sredinom 1246. g. javio bivši bosanski biskup Ivan, a i ugarski dominikanci traže i da im papa da posebno pravo u borbi protiv heretika. U to doba poinje i borba kaločkog nadbiskupa za bosansku biskupiju. Kaločki nadbiskup Benedikt se nudi papi da će protiv bosanskih heretika povesti križarski rat. Oduševljen, Inocencije IV mu daje pravo da raspolaže imanjima nevjernika, a zatim ga imenuje svojim legatom. Početkom 1247. g. pozdravlja papa ideju Bele IV, koji je takođe odlučio poći protiv heretika.

Podvrgavanje bosanske biskupije kaločkoj nadbiskupiji bez sumnje je vrlo neugodno iznenadilo Ninoslava. Dok je bosanski biskup bio papin sufragan, i to s boravkom izvan njegove zemlje, ban se nije mnogo uzbuđivao. Promjena vrhovništva mogla se vrlo neugodno upotrijebiti protiv njega. Ninoslav zato šalje Inocenciju IV vjerodostojna svjedočanstva o čistoći svoje vjere, na što papa obustavlja namjeravanu akciju protiv njega. Kaločkom nadbiskupu Benediktu je zapovjeđeno da ne istupi protiv Ninoslava. Tako je Ninoslav ponovno odbio nasrtljive ugarske prelate od svoje zemlje, što mu je omoguilo da do kraja života (ili vladanja) zadrži položaj koji je stekao još 1233. g. kad je postao samostalni bosanski vladar.


Povelja Dubrovniku[uredi | uredi izvor]

"U ime Oca i Sina i Svetago Duha amin!

Az rab Bozji Matej, a odmělom Ninoslav, ban bos'nski veliki, kle se knezu

Dubrov'čkomu Žan Dandolu i vsej op'ćine Dubrov'čkoj.

Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je ban Kulin klel:

Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zlědi. A ja kud'je oblada, tud'je si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zlědi.

A se pisah, imenom Desoe, gramatig bana Ninoslava, veliega bos'nskoga, tako věrno kako-re u prvih.

A se jeste: ako věruje Srbljin Vlaha, da se pri predě knezem; ako věruje Vlah Srbljina, da se pri predě banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravie."

Političko-ideološke konotacije[uredi | uredi izvor]

Istraživanje o etnodruštvenom razvoju srednjovjekovne Bosne suočava se s teškoćama već pri tumačenju narodnosnih izraza u bosanskim ćirilskim ispravama XIII. vijeka, naprimjer u trima ispravama bana Mateja Ninoslava. U njima Matej Ninoslav stanovnika Bosne naziva "Srblinom" i suprotstavlja ga "Vlahu", tj. stanovniku Dubrovnika. To je nazivlje bilo uzrokom brojnim tumačenjima što su se gibala u rasponu od apsolutnog odbacivanja do potpuna prihvaćanja. Da bismo mogli objasniti tu zagonetku historiografije, nužno je pomnije razmotriti ćirilske isprave XII. i XIII. vijeka i njihovo narodnosno nazivlje.

Analiza tih isprava pokazuje, prije svega drugoga, da sporni izraz o narodnosnoj suprotnosti: "Srblin" ↔ "Vlah" nije potekao iz srednjovjekovne Bosne, nego iz srednjovjekovne Srbije. U sačuvanoj građi ti se izrazi prvi put pojavljuju u ispravi raškog velikog župana Stefana Dubrovniku, napisanoj oko godine 1215. Tu ispravu danas poznajemo u prijepisu dubrovačkog notara Paskala, što je za objašnjenje naziva "Srblin" i "Vlah" veoma važno, još više činjenica da je isti notar pisao i dvije od tri spomenute isprave bana Mateja Ninoslava, iz 1240. i 1249. Prvu Ninoslavovu ispravu (prije 1235.) pisao je, doduše, "gramatik" Desoje, a ne notar Paskal, ali to ne mijenja zaključak da je narodnosna suprotnost "Srblin" ↔ "Vlah" u bosanske isprave dospjela iz raških isprava,i to posrednistvom dubrovačke kancelarije. Da nazivlje Ninoslavovih isprava nije odražavalo narodnosno ustrojstvo Bosne u prvoj polovini XIII vijeka i da se ono u njoj nije upotrebljavalo, pokazuje činjenica da isprava bana Kulina Dubrovniku iz godine 1189. ne samo da ne poznaje naziv "Srblin", a kao starija od Ninoslavovih isprava ona bi taj naziv morala poznavati da se on upotrebljavao u Bosni, nego ni Dubrovčanina ne naziva "Vlahom". Naziv "Vlah" za Dubrovčanina u ispravama Mateja Ninoslava očigledno nije bio bosanskog porijekla, jednako ni naziv "Srblin" za stanovnike Bosne.

Sasvim je moguće da je u ono vrijeme, za Dubrovčane, svo stanovništvo ubutrašnjeg Balkana bili Vlaji ili Vlasi, što se i do danas održalo, ne samo kod njih, nego i kod srednjejadranskih otočana i priobalnih Dalmatinaca za živalj od Dalmatinske zagore ka unutrašnjosti.

Potomstvo i porodica[uredi | uredi izvor]

Otac mu je bio Radivoj.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]