Hrvatin Stjepanić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

Hrvatin Stjepanić, knez (?, druga polovina 13. vijeka – ?, prije 1315). Po njemu se njegovi nasljednici nazivaju Hrvatinićima. Pouzdano se zna da je Hrvatin držao grad Ključ u župi Banici po kome je kao glavnom svom posjedu dobio nadimak Ključki. Tako ga u svojoj darovnici zove Stjepan II Kotromanić.

Na samom kraju XIII vijeka hrvatski ban Pavle Šubić (Bribirski), sa svojim bratom i sinom (obojica nose ime Mladen), pokušava prodor u Bosnu. U oblasti Usori, našao je Hrvatina Stipanića, koji se oteo vlasti bosanskog bana Stjepana I Kotromanića i od koga je oduzeo jedan dio, upravo najvažniju župu Banicu. Hrvatin i Bribirski su u to vrijeme pristalice napuljskih Anžuvinaca. Stoga napuljski kralj Karlo II. Hrvatinu, njegovim sinovima, braći i rođacima za iskazanu vjernost i stečene zasluge, poveljom od 14. juna 1299. potvrđuje posjed Donjih kraja. To je prvi takav istorijski naziv jednog dijela oblasti Usora. Istodobno je ugarski kralj Andrija III. pustošio posjede svojih političkih protivnika, pa su stradali i posjedi Hrvatina i njegove braće.

Za prevlasti Bribirskih u Hrvatskoj i njihova gospodstva nad Bosnom, Hrvatin je kao de inferioribus Bosne comes bio njihov vazal, pa mu je ban Pavao za vjernu službu poveljom izdanom u Skradinu 2. februara 1301. zagarantovao mir i sigurnost, obećavši da će ga zajedno sa svojom braćom i sinovima uvijek štititi i braniti njegove zemlje i posjede od svakog neprijatelja, a oni njima obećavaju biti vjerni u svakoj prilici. Njihovi odnosi su se oko 1303. pomutili, najvjerovatnije zbog toga što je Hrvatin podupirao protivnike Bribirskih i njihove vlasti u Bosni, zbog čega je Mladin I Bribirski udario na njega. Sukobi su nastavljeni do 30. marta 1304, kada su u Splitu Bribirski izdali ispravu knezu, njegovoj braći i sinovima kojom im jamče neokrnjen posjed njihovih gradova i posjeda. To su potvrdili ispravom od 21. februara 1305. u kojoj Hrvatinova braća nisu spomenuta.

Meutim, kad je bilo jasno da Bribirci nisu uspjeli u svojim namjerama niti im je pošlo za rukom istjerati Kotromaniće, Hrvatin opet mijenja odluku i vraća se pravom svom vladaru. I ponovno zna da će ga ovaj dočekati raširenih ruku, da će ga ostaviti u onim župama nad kojima je priznao njegovu vlast i tako će biti ponovno njegov vjernik. Stoga je zaključak da Bribirci nisu uspjeli unijeti nijednu promjenu u politički život Bosne i tako su zapravo oni i pomogli da su se Kotromanići još više učvrstili ne samo na banskoj stolici, već i u gospodstvu bosanskom.

Ponašanje Hrvatina i njegovih sinova prema »hrvatskom gospodinu« izvanredno se uklapa u političku sliku nepokorene Bosne. Hrvatin je bio s pravom uvjeren da mu se neće ništa dogoditi ako »hrvatskom gospodinu« ili »banu« pomogne da se uvčue u Bosnu. Neće ga dirati domaći bosanski ban jer se boji ipak Bribiraca, a Bribirci će ga maziti jer ga trebaju.

Njegovom sinu Vukoslavu ban Stjepan II Kotromanić, kao veliki političar i državnik izdao je darovnicu kojom su župe Banica (Ključ) i Vrbanja (Kotor Varoš) postale porodično vlasništvo Hrvatinića. God. 1315. Hrvatin se spominje kao pokojni.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Nada Klaić, Zagreb : Eminex, 1994. -Srednjovjekovna Bosna
  • Hamdija Kreševljaković, Naše starine I, Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo, 1954. -Stari bosanski gradovi
  • Ivo Bojanovski, Arheološki pregled 23, Savez arheoloških društava Jugoslavije, Beograd, 1982, 140–142. -Ključ na Sani, Ključ – srednjovjekovni grad.