Vlatko Hercegović Kosača

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Vlatko Kosača
herceg Vojovdstva Sv. Save
Vladavina 22. maj 1466 - decembar 1481.
Prethodnik Stjepan Vukčić Kosača
Nasljednik niko
Supružnik celjska grofica
Margareta Marsano
Djeca Ivaniš Kosača
Otac Stjepan Vukčić Kosača
Majka Jelena Balšić
Rođenje 1426/1427
Blagaj
Smrt prije 3. marta 1489.
Rab

Vlatko Hercegović Kosača (Blagaj nakon 1427/8. - Rab prije 3. marta 1489) je bio jedan od posljednjih predstavnika porodice Kosača i posljednji herceg od Vojvodstva Svetog Save.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Vlatko je rođen u Blagaju nakon 1425. godine. Roditelji su mu bili Stjepan Vukčić Kosača i zetska princeza Jelena Balšić. Brat hercega Vlatka je bio herceg Vladislav, a sestra pretposljednja bosanska kraljica Katarina Kosača. Spominje se prvi put 30. oktobra 1435. godine kad su Dubrovčani primili njega, njegova oca i brata mu Vladislava za svojuvlastelu i vijećnike. Također hercega Vlatka 1440. godine spominje Jelena Lazarević, udovica vojvode Sandalja. Već 1455. godine oženio se sinovicom Ulirha II Celjskog. Ime Vlatkove supruge je nepoznato. Herceg Vlatko je bio pristalica svog oca hercega Stjepana. Herceg Vlatko je 17. novembra 1461. godine predvodio očevo izaslanstvo u Jajcu za vrijeme krunidbe kralja Stjepana. Od ljeta 1463. godine sudjelovao je u borbama protiv Osmanlija, kojima je u julu uzeo Ključ kraj Gacka, u augustu ih pobijedio u istočnom dijelu Kosačinih zemalja, u nastavku ratovanja prešao u zemlju Pavlovića, gdje je osvojio šest gradova, u decembru potukao osmansku vojsku i zarobio oko 3000 ljudi. Također herceg je tokom jeseni 1463. godine oslobađao područja Jablanice i Konjica, herceg je osvojio krajeve sve do Jajca. Zaslužan Vlatko za oslobođenje južnog dijela Bosanskog kraljevstva nije dobio tiulu kralja Bosne već hrvatsko-ugarski velikaš Emerik Zapolja.[1] Nakon očeve smrti 22. maja 1466. godine naslijedio je očeve posjede. Nakon očeve smrti Vlatko je bio u teškom položaju kao prvo bio je u izuztno lošim odnosima sa bratom Vladislavom, a i poteškoće su mu pridavali Vlatkovići, koji su vladali područjem doline rijeka Trebižat i ušća Neretve. Zatim Mlečani su mu htiulu tek priznali u septembru 1466. godine. Herceg Vlatko se potpisivao Božjom milošću herceg Svetog Save i većeg. Godine 1467. Vlatkova teritorija je obuhvatala Imotski, nešto poslije i Visuću te u polovini 1468. godine Ljubomir (ili Ljubinje) i Rudine (Turci su držali Popovo), a potkraj 1468. godine sjevernu granicu njegovih zemalja činila je planina Trusina istočno od Blagaja te gradovi Ostrvo i Rupni dol istočno od Gacka. Već 1468. godine herceg Vlatko je izgubio Ključ kod Gacka jednu od prijestolnica Kosača. Hercegu Vlatko u borbama protiv jakih Osmanlija niko nije pomagao tako da je teret radovanja morao nositi sam, pa je već 1470. godine potpisao primirje sa Osmanskim carstvom. Nakon pomirenja sa Osmanlijama hereceg se pomirio sa Vlatkovićima, a Osmanslije su herecgu povratile Trebinje i Popovo. Krajem okotbra 1471. herceg Vlatko se sukobio sasa Dubrovčanima oko otoka Posrednice na ušću Neretve. Već u septemrbu Osmanlije su Vlatku oduzeli Trebinje i Popovo. Videći da se ne može pouzati u Osmanlije herecg je tražio saveznika u jednoj od kršćanskih zemalja. Tako se 1474. godine rastao od celjske gorfice i oženio se Margaritom Marzano, unukom aragonskom kralja Alfnosa V Velikodušnog s kojim je herceg Stjepan imao dobre odnose. Naime Leonora je bila vanbraćna kći kralja Alfonsa. Oko 1455. godine Leonora se udala za Marijana Marzana s kojim je imala Margaretu. Vjerovatno u ljeto 1476. godine razišao se sa zetom Ivanom Crnojevićem (1469. za njega je udao sestru Maru) i u neprijateljskim odnosima ostao do marta 1478, što je platio gubitkom nekih mjesta (spasio bijegom u Novi). Stoga je nastojao poboljšati odnose s Osmanlijama tako što je 1477. godine poslao je poslanstvo sultanu, a njegove napore je podržavao je na Porti brat Ahmed. Te godine branio je s bratom Makarsku od Osmanlijakad se početkom 1479. godine s Ugarima Vladislav pomirio, predao ju je, pretpostavlja se, s ostatkom Krajine Matiji Korvinu. Iskoristio je promjenu na Osmanskom prijestolju te u proljeće 1481. godine provalio u Bosnu na poziv tamošnjega stanovništva, ali je u julu bio potučen pa se morao vratiti u Novi, gdje je bilo smješteno 400 ugarskih vojnika koje mu je u pomoć poslao Matija Korvin. Najposlije je Osmanska vojska opsjela u novembru 1481. godine Herceg Novi. Vlatku su pomoć uputili napuljski kralj (koji je bio Vladislavov šurjak) (dvije galije i lađu natovarenu namirnicama) i Matija Korvin (1000 vojnika), a potajno su pomogli i Dubrovčani. U očekivanju pomoći Vlatko je nenadano odustao od obrane i između 7. i 13. decembra predao se Osmanlijama te s pratnjom preko dubrovačkoga područja otišao, na područje bivših Kosačinih zemalja. Nakon njegova odlaska grad je zauzet 27. ili 28. januara 1482. Njegovim padom Turci nisu ovladali svim Kosačinim zemljama (Makarska i Koš pali su 1490-ih). Nakon predaje Vlatko je dobio na uživanje skromno područje i na njem se zadržao do kraja 1486. Tada se s obitelji preselio na Rab (otok) i stavio pod mletačku zaštitu. Ondje je uživao gostoprimstvo plemićke porodice Crnota.[2]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hrvatski biografski leksikon-Kosače
  2. ^ Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka